Ogenj – “RepubliKaj” (Dallas Records, 2024.)

Kako vrijeme ide i albumi s njihovim potpisom se nižu, sve sam više dojma kako je koprivnički (folk)rock sastav Ogenj već negdje u samim svojim postulatima odlučio prkositi nekim uvriježenim mišljenjima i nepisanim pravilima. S novim, trećim im albumom, dva mi se raskoraka odmah nameću, ne kao nešto uistinu novo, već prije kao potvrda nekih ranijih, najpozitivnijih utisaka: društvo s Tomislavom Mihcem Kovačicem kao autorsko-izvođačkom osi svoj iskaz na materinskom, međimurskom narječju ne nosi ni kao modni dodatak ni kao stilsku sugestiju već kao prirodan jezik na kojem će se najiskrenije i najizravnije izraziti, a njihov žestok, mjestimice pankerski zvuk ne ovija nikakve mračne narative kakvima nas popularna kultura ciljano i više pozerski nego proživljeno bombardira, već pravu proslavu života kao Božjega dara, afirmaciju ljepote iznad silikonizirane kreativnosti, radosti nade iznad beznađa relativiz(a)ma.

Negdje usput, između sjajnog albuma “Si kak jen” iz pandemijske 2020. i njegova upravo izašla nasljednika, znakovito naslovljenog “RepubliKaj”, dogodila im se i jedna epizoda koja u svoj svojoj karikaturnosti dodatno naglašava taj raskorak kojeg ovaj vrijedni bend intuitivno njeguje od svoje prve note. Naime, jedan zagrebački klub u kojem su Ogenj trebali nastupiti kao predgrupa (australskom celtic-punk sastavu The Rumjacks) otkazao im je gostoprimstvo zbog – stavova o abortusu. Okidač je pritom bila pjesma (“Duša” s albuma “Si kak jen”) koja daje prostor najranjivijima među nama, još nerođenoj djeci koja pod majčinim srcem iščekuju i traže svoj put na svjetlo dana, pjesma koja kao takva nije mogla naići na razumijevanje ni odobravanje u močvari relativizma i ideološke isključivosti zaglavljene suvremene popkulturne scene, osobito onog njezina dijela koji sebi voli tepati alter-prefiksima. Predivna, afirmativna, radošću života okrenuta pjesma postala je tako, u jednom izvrnutom sustavu vrijednosti šaka u oko, punk u svom punom potencijalu i iskonskom značenju, a Tomislavu i ekipi još jedna potvrda u “radnoj knjižici”, pa i, da budemo posve otvoreni, upotrebljiv marketinški alat u suvremenoj kulturno-društvenoj areni.

No, epizoda kao epizoda, sve je to došlo i prošlo kao još jedan prilog osobnoj iskaznici benda koji se spletom okolnosti – što vanjskih, što čisto internih – opire očekivanjima i nepisanim pravilima, s bitnom napomenom da se sve to odvija instinktivno, neglumljeno, u suglasju s onim što Ogenj u svom “statutu” jest. A oni jesu vesela, duhom zdrava ekipa zaljubljena u svoje podneblje i svoj kaj, svoju RepubliKaj, kako će to sročiti na novom albumu, ali istodobno ne manje zaljubljenici u žestoki rock zvuk i estetiku punka kroz koju će – opet instinktivno, u kreativnom fluidu – provlačiti teme i motive koji jasno odražavaju duhovni život autora i izvođača.

“RepubliKaj” je album koji toliko savršeno zauzima mjesto u razvojnoj putanji benda da je to zapravo bilo predvidljivo. Jer ondje gdje je četiri godine stariji prethodnik, taman u pravom omjeru balansirajući energičnost svirke i stilsku raznolikost, stao, nova zbirka nastavlja. I kao da se ono “kaj ne bi bilo dobro?” s početka “Si kak jen” ponovno prolomilo studijem i obilježilo početak rada na novim pjesmama, “RepubliKaj” se od prvih nota promeće u val čiste radosti muziciranja realizirane kroz energičnu, preciznu svirku koja i dalje povezuje bjelosvjetske rock recepture i domaći folklor, punk i kaj, izvođačku žestinu i najnježnije emocije.

Da, na trenutke se treći album Ogenj čini kao tornado – na samom početku, s grmećom “Lafre” ili, primjerice, u furioznoj “Da sam znal”, koja kroz svoje četiri minute kontrolirano odnosi sve pred sobom – ali samo da bi u svojim dolovima zazvučao baš kao dosad najzrelije i najproduhovljenije izdanje benda. I pritom se ne čini kao da album ima dvije strane, dva više ili manje izbalansirana lica, već se to sve vješto pretače iz jedne pjesme u drugu, iz jednog u drugi motiv, koristeći podjednako zavičajnu i zapadnjačku, popkulturnu baštinu. “Navek on živi” tako nije samo zgodna pozajmica slavnog stiha Frana Krste Frankopana, već zarazna rokerska himna koja savršeno korespondira s hrvatskom sadašnjošću bez da se parolaški valja u blatu tog istog svagdana. Tako i završna pjesma, “Vojna”, u kojoj je mjesto za mikrofonom našao poznati slovenski kantautor Vlado Kreslin, koristi motive iz prošlosti – istinite događaje iz doba 2. svjetskog rata – da bi, dakle, na samom kraju albuma, podcrtala snagu ljubavi i nade, sila snažnijih od najcrnjeg mraka ovozemaljskih tragedija.

A ta se crta, kako sam već naznačio, provlači kroz cijeli album, što i sami Ogenj ističu kao nit vodilju. Bilo da u baladi “Perce” Tomislav nježno pjeva (o) svojoj kćerki, ne zaobilazeći životne “toge i suze” koje će tek uslijediti, bilo da u prekrasnoj “Kyrie” konzumerističkoj, uskoro opet sveprisutnoj sekulariziranoj verziji Došašća na nevjerojatno nepretenciozan, štoviše, gotovo dječje jednostavan način u fokus donese – vrati – najnepoželjnijeg svjetskog rođendanskog slavljenika, “dečeca” Otkupitelja, trajno, vječno svjetlo svijeta (“Mali dečec zove: daj mi srčece svoje, naj ga ostavljati vuni, zima je i mrazi su hudi“). Nadu koja zaziva radost, koju pak bend evocira sjajnom, energičnom svirkom, pa i nikad boljim i raspoloženijim Tomislavovim vokalom, album kao lajtmotiv pronosi i samim naslovima pjesama, poput “Spasenje”, “Zovem Boga svojim” ili već spomenute “Kyrie”, ali ništa to ne bi bilo dovoljno da se taj žar ne osjeti u svakom stihu (makar se kao Dalmatinac mučio s tim segmentom) i u svakom taktu, pa i u, rekao bih namjerno (ili naoko) infantilnoj naslovnoj pjesmi, koja u toj svojoj priprostoj sintagmi sabire cijele kajkavštinom ispisane stranice zavičajne lirike i proze.

“RepubliKaj” je album benda dovoljno zrelog da svoje lekcije i epizode iz proteklih godina efektno utka u trenutni narativ. Pritom nema ni namanje naznake bilo kakve pretencioznosti ili jednosmjernog propovijedanja, baš kao ni jahanja bez sedla na nekim, tuđim propovijedanjima stvorenim pogurancima; ovo je zbirka autorski posve profiliranog benda, ekipe glazbenika koja u svojoj bespoštednoj svirci uživa cijelim bićem, ne propuštajući na savršen način ugostiti, primjerice, Folklorni ansambl Koprivnica (u “Vojnoj”) ili harfisticu Doris Karamatić (u “Kyrie”). S porukama nade i pozivanjem na ljubav kao temeljni, trajni ideal neodvojiv od bola i žrtve, album je to kakav je nasušno potreban u vrijeme sve naglašenijih potresa u samim temeljima svijeta kakvog poznajemo, kojeg baštinimo i odgovaramo za njega pred našim potomcima.