Anne Wilson – “My Jesus” (Sparrow / Capitol CMG, 2022.)

“Da vam kažem nešto o mom Isusu”, naizgled pompozno, ako ne i pretenciozno, reći će nam na svom prvom singlu, jednostavno naslovljenom “My Jesus”, a potom i na istoimenom albumu, dvadesetogodišnja američka kantautorica Anne Wilson te time prije svega poručiti da ima nešto vrlo osobno, intimno ali i univerzalno, podijeliti sa svakim od nas spremnim ili otvorenim za slušanje. U vrijeme sveopće medijske i društveno-političke dekristijanizacije vođene pod koprenom slatkorječiva sekularizma, samo polazište jedne mlade glazbenice doima se kao nepoželjna alternativa, ali nužno dolazi i pod povećalo daleko kritičnije od onih kojima se pristupa “politički korektnijim” i tematski poželjnijim temama i “bitkama”.

Suvremena kršćanska pop-rock scena, osobito aktivna u Americi, doista i pati od predvidljivosti (koja je pak postala takvom prije svega u okolnostima prohujalih postmodernizama i uslijed općih tematskih preslagivanja u popularnoj kulturi), ponavljanja ostarjelih receptura (a bez svježih nadopuna i začina) i neuvjerljivosti ili nedorečenostima u svjedočenjima vjere (naravno, u onim slučajevima gdje je prisutna visoka doza tržišne kalkulacije ili gdje manjka autorske snage, pa i talenta), no ne može me nitko uvjeriti da se sve to – samo u drukčijem ruhu – ne događa i na ostatku scene. Samo, ono gdje je deklarativno, nominalno ili sadržajno kršćanska glazba “najranjivija” područje je bazičnog nerazumijevanja “druge strane”, pa i nevoljkosti da se tu išta razumije: da bi se probile zadane ideološko-duhovne barijere treba znati u koordinatama suvremenog svijeta i odnosa snaga prenijeti bit, podijeliti ono što vjera jest i(li) treba biti; treba znati autentičnim glasom predstaviti “svoga Isusa”.

Anne Wilson svoju vjeru glazbom i glasom svjedoči iz obiteljske tragedije, ali prije svega preko nje. Pogibija njezina osam godina starijeg brata, mladi život ugašen na cesti u trenutku kad je tek trebao u punini propupati, jednu je “običnu” američku petnaestogodišnjakinju pogurao prema glazbi i prema Isusu s kojim se cijelo djetinjstvo družila u okvirima svoje Prezbiterijanske crkve u rodnom Kentuckyju. Intuitivna i emotivna Anneina izvedba poznate suvremene vjerske pjesme “What a Beautiful Name” ponukala je obitelj da taj novootkriveni talent i sirovu emociju predstavi i na internetu, što je pak dovelo do interesa diskografa i na koncu prvog singla te ni manje ni više nego prvog mjesta na kršćanskom ogranku Billboardove ljestvice. Tako je mlada obožavateljica ledene kave s okusom vanilije i televizijskog hit-serijala “The Walking Dead”, ali iznad svega obožavateljica Gospodina koji, kako pjeva u svom (neočekivanom) hitu, “pravi putove i gdje putova nema”, pa tako i njezin put kroz i iz tragedije koja je potresla nju i obitelj, pronašla ne samo dotad skriven talent, već i snagu te smisao da kroz velike životne gubitke i padove pronađe Put, da osjeti Njegovu blizinu i utjehu, Milost koju jednostavno ne može samo zadržati za sebe u tišini svoga, za jedan mladi život siromašnijeg doma.

Ovoga proljeća, otprilike godinu dana nakon objave singla “My Jesus”, Anne Wilson je objavila i nastupni album istoga naslova. Ne usudivši se pjesme napisati (pa i potpisati) baš posve sama, ona se udružila sa skupinom glazbenika koji su joj u artikulaciji svega što je imala reći i prenijeti pomogli u onoj mjeri da ne zaguše njezin izvorni glas. Dapače, da ga oplemene. Zbirka “My Jesus” nastajala je tako dvije godine uz pomoć Matthewa Westa, Mije Fieldes, Jonathana Smitha, Jeffa Parda, Jeffa Sojke i još nekolicine imena s američke suvremene kršćanske scene, na žanrovskim pomirilištima countryja, gospela, bluegrassa i pop-rocka (što može mirisati na jasniju tržišnu orijentaciju), ali prije svega na tematsko-motivskom, pa i (samo)motivacijskom polazištu i potencijalu naslovne pjesme. Glazba je za Anne Wilson jezik kojim će prenijeti ne svoj doživljaj, nekakvu “pronađenu sebe” ili gugutanje u nu me ključu, već spasiteljsku moć Riječi kroz osobno svjedočanstvo. U tim okolnostima ni polazišna tragedija nije samo to, a još manje oplakivanje; u gubitku i boli leži nada i mijenjajuća sila poniznosti.

“Tvoja Riječ moj je štit, moja snaga i moje zdravlje“, u uvodnoj će, country-rokerskoj “Scatter”, nakon vrlo efektnog jednominutnog instrumentalnog uvoda, Anne jasno izreći ono što ne može, ne smije niti želi poreći, ono što joj je druženje s Kristom od malih nogu donijelo kao životne zaključke i pronađene osnove, kao snagu koja će je nositi kroz “bitke koje su Gospodinove“. Izvedba je pritom uvjerljiva i sigurna, s jedne strane predstavljajući mladi, tek formirajući glas, a s druge vrlo jasan stav i usmjerenje. I baš takav glas može onda i u kontekstu cijele zbirke pričati o “svom Isusu”: “Njegova ljubav je snažna i Njegova milost je besplatna; I dobra je vijest što znam da On može za tebe učiniti što učinio je za mene: dozvoli mi da ti pričam o svom Isusu i da Isus izmijeni i tvoj život“, stihovi su koji u pjesmi direktno naslonjenoj na spomenutu obiteljsku tragediju ne prodaju ideologiju (kako sekularisti u pravilu gledaju na bilo kakvo svjedočenje vjere) niti self-help idolatriju, već nadahnuto nude svjedočanstvo čistog iskustva vjere. I na tome počiva cijeli nastupni album Anne Wilson.

Ne, intenzitet se neće prenijeti na cijeli set od čak četrnaest pjesama, što bi bilo možda i nepošteno očekivati. “My Jesus” će mjestimice upadati u produkcijske i stilske slijepe ulice, u mehanizme koji djeluju po inerciji i tržišnom pozicioniranju, ali neće prestati isporučivati poruke posve lišene relativizirajućih višeznačja ili poetske samodopadnosti. Poruke ušima ovoga svijeta naivne, a ukorijenjenošću u Riječi zapravo stamene i glasne. Poruke koje ne nastaju iz, u suvremenim koktel-duhovnostima opjevanog samopouzdanja, već iz – pouzdanja, povjerenja nad svim povjerenjima – vjere. Za djevojku kakva je i sama, kao i za svaku koja će je čuti, tako će prije svega reći “Hej, curo, znaš li da si lijepa, na ludi način predivna i da nema nikog kao što si ti? Hej, curo, ne moraš se mjeriti, jer ti neprocjenjiva si Bogu koji te voli” (u “Hey Girl”), baš kao što će u “This House” bez imalo nedoumica poručiti kako “možeš polagati cigle, ukopati temelje i zidati deset tisuća stopa uvis, ali ako ne stoji na Riječi Gospodinovoj ta će kuća pasti” kao i da “možeš sve svoje dati, činiti to čak i u Isusovo ime, ali bez ljubavi sve to činiš sam“. A da bude sve još jasnije i više u raskoraku od relativizirajućim samoljubljem natopljenog duha vremena u kojem živimo, neće propustiti reći ni da je u crkvi i u Crkvi uvijek nalazila uporište i povezujuću snagu kad u “Sunday Sermons” zapjeva kako će je “đavo pokušati istjerati iz crkve, ali crkvu iz mene ne može istjerati nitko.”

Izmjenjujući glazbeno poletnije, uvjetno rečeno pompoznije skladbe poput “Scatter”, “My Jesus” ili “God Thing” s nježnijim, pop-konfekciji opasno bliskim baladama poput “No Place Like Home” ili “Closer to God”, Anne kao da je pažljivo mjerila doze kojima će postizati najbolje učinke, ali nije propustila ni sve začiniti iskonskijim, tradicionalizmu bližim recepturama, primjerice u reskim countryjem prožetoj “Devil”, u kojoj osokoljena već samim Isusovim imenom prkosi lažljivom i optuživačkom đavlu, ili u duetu s kantautoricom Hillary Scott, “Mamas”, nježnom countryju srednjega tempa kao odi majkama i njihovu poslanju na zemlji. Ono što se pak kristalizira kad cijeli repertoar već zađe u svoj pozni, zaključni dio, možda je najljepši segment glazbe, odnosno, iskaza Anne Wilson: njezina zagledanost u vječno(st), u smisao i odredište (koje je ujedno i počelo), ušće svih i nedaća i radosti, svega što u hodu i ne razumijemo, ali što nas vodi Njemu, jedinome i savršenome. “Kad zamišljam Nebesa, zamišljam kako vidim Isusovo lice i čujem Milost kako mi kaže: dobrodoša doma!“, stihovi su iz pjesme “Mansions” koji još punije značenje i kontekst dobivaju koju pjesmu kasnije, u “No Place Like Home” u kojoj se obraća svom preminulom bratu riječima “Zastala sam popričati s tobom danas i dodirnula kamen pod koji si položen, blizu djedove staje, ali znam da zapravo nisi tu i to mi puni srce nadom, nema mjesta kao što je dom.”

Više je, dakle, nego jasno gdje ova mlada glazbenica crpi svoje “gorivo” i svježinu tako “pogonjenog” glasa ne mogu narušiti ni povremena okliznuća u country-pop konfekciju (osobito u drugom dijelu albuma). Kroz sve i suvišne i manjkave, kao i one dobro pogođene i fino nijansirane premaze, njezin je glas autentičan i snažan, prodoran i uvjerljiv, itekako sposoban predstaviti “njezina Isusa” ne kao verziju jednoga lika, već kao susret i iskustvo. Kao uvijek prisutnu Ljubav, prisutnost i blizinu koja ne prestaje ni kad nam se čini da je najteže. Čak naprotiv: “U svaki čas što čini se tako mračan, u svakom trenutku kad čini se dalekim, svaki put kad sam pomislila da me zaboravio, nisam ni znala da sam Bogu bliže; u svakoj dolini On hoda sa mnom, zapečatio je moju budućnost, oslobodio me, a kad sam pomislila da sam izgubljena, nisam ni znala da sam Bogu bliže.”