Johnny Cash – “Songwriter” (Universal, 2024.)

Nikada nisam bio zagovornik one često izgovarane krilatice kako se nekad stvarala bolja glazba, jer poprilično sam čvrsto uvjeren da svako razdoblje donosi nove, svježe talente koji će ispisivati nove stranice velike suvremene pjesmarice. No, kako godine idu, tako moram priznati kako sve manje užitka nalazim u onom što glazbeni noviteti donose kao zvuk novoga doba, koliko god bio svjestan mogućih izvorišta takvog dojma, a koji imaju manje veze sa samom glazbom, odnosno, mnogo više s nečim dublje osobnim. Pa ipak, i kao ustrajni zagovornik subjektivnosti bilo kakve kritike (čak posebno kad je glazba u pitanju), ne pada mi na pamet na silu ispravljati takve “nepravde” te se nimalo ne ustručavam napisati kako su me više obradovale recentne vijesti o novim albumima Johnnyja Casha i Willieja Nelsona nego najave premoćne većine noviteta njihovih desetljećima mlađih kolega.

Da, ove dvije legende ne samo countryja u njegovu najširem shvaćanju, odnosno, americane, već i općenito američke glazbe druge polovice prošloga, pa i – očito – prvih taktova novoga stoljeća, stavljaju potpise na nove zbirke: Johnny, na žalost, posthumno, na dosad nekorištene snimke s početka devedesetih, a Willie na posve nov materijal, kojim nastavlja svjedočiti nevjerojatnu vitalnost i ustrajnost u stvaranju glazbe kojoj je posvetio cijeli svoj život. Obojica, svaki na svoj način, potvrđujući to širenje utjecaja i značaja i u novom, od njihova svijeta naizgled toliko različitom tisućljeću.

Johnny Cash je neosporno jedno od najznačajnijih imena velike američke pjesmarice, čovjek koji je svoj poziv prihvatio punim plućima, “usput” postavši svojevrsni sinonim za cijelu nacionalnu kulturu. Ne treba se otiskivati u nepregledne analize da bi se u glazbi koju je stvarao kroz pola stoljeća pronašlo autentičnosti, topline i iskrenosti dovoljnih za cijele enciklopedije, kao ni da bi se razloge za takve dojmove našlo u vlastitim mu životnim padovima i varljivim usponima koji mu (i)pak nisu poslužili kao maniristički skrojeni motivi za autorski rad koliko su bili nešto s čime se hrvao, što ga je gradilo i održavalo zagledanim u Križ i ukorijenjenim u baštini koja mu je dala sve potrebne nutrijente za tu i takvu glazbu.

Pouzdanje u Providnost sačuvalo ga je od očaja kad je bio na koljenima, poražen od strane cijele lepeze mračnih stereotipa koje donose slava i blještava svjetla pozornica: karijera prožeta usponima i padovima, traženjima i nalaženjima, radošću i suzama, svoje je završno poglavlje, kad se već činilo da je Čovjek u crnom odjahao u suton, dobila u trijumfalnim koliko i s neviđenom poniznošću stvaranim snimkama objedinjenima u seriji albuma “American Recordings” pod producentskom palicom Ricka Rubina. O tim ste predivnim zbirkama već imali prigode čitati u ovoj rubrici tijekom pandemijskih mjeseci, a povod ovim retcima, dakle, novi album sa snimkama iz prašnjavih arhiva dostupnih sinu mu i baštiniku Johnu, dokument su razdoblja koje je neposredno prethodilo susretu s Rubinom i povratku u središte pozornosti pred sam kraj prošloga milenija.

“Songwriter”, naime, sabire snimke jedanaest, kako naslov i sugerira, autorskih pjesama, snimljene početkom 1993., dakle, jedva godinu dana prije početka rada na “American Recordings”. Bolji poznavatelji Cashove novije (posthumne) diskografije odmah će povući poveznicu s albumom “Out Among the Stars” iz 2014., na kojem su se našle snimke s početka osamdesetih, za koje diskografska kuća Columbia svojedobno nije dala zeleno svjetlo, i uistinu, po mnogočemu, “Songwriter” dolazi baš poput nastavka te priče. Sessioni s Rubinom u zadnjoj dekadi Johnnyjeva života svojom su, naime, asketskom produkcijom posve prilagođenom svom protagonistu posve korespondirale s postmodernim dobom koje je na specifičan način honoriralo svoje utjecaje i korijene, dok su albumi i snimke što su im prethodile još zračile onim “klasičnim” duhom nekih naoko davnijih vremena. Oba ova posthumna albuma izvornim snimkama Johnnyjeva vokala i gitare nadodaju novosnimljenu glazbu, što se baš u svjetlu povezivanja dvaju faza djelovanja Čovjeka u crnom pokazalo pogođenim, rizika vrijednim izborom.

Pjesme s albuma “Songwriter” nastale su početkom devedesetih, kad je Johnny Cash ostao bez diskografske kuće za koju bi snimao. Zatvorio se tada u studio LSI u Nashvilleu, možda u namjeri da snimi materijal koji bi ponudio nekoj novoj kući, a možda naprosto jer je imao nešto za poručiti. Naramak pjesama koji se – čujemo to sada – savršeno uklapa u to predamerican razdoblje, a što je glazba nadosnimljena, evo, trideset godina kasnije na pravi način podcrtala, bez želje da ubire jeftine bodove kopiranjem Rubinova pristupa. No, ekipa glazbenika koje je John Carter Cash, zajedno s producentima Davidom R. Fergusonom, Joshom Matasom i Mikeom Danielom, okupio da očevim snimkama dadu novi sloj, taman su se toliko odmaknuli od albuma iz osamdesetih da “Songwriter” zazvuči kao karika koja nedostaje, onaj posljednji kotačić koji je Johnnyja Casha od zadnjih albuma snimljenih za kuću Mercury pogurao prema American Recordings.

Skinuvši “The Rambler” iz 1977. s pozicije zadnjeg Johnnyjeva u potpunosti autorskog albuma, “Songwriter” je zavidno ujednačena zbirka pjesama koje se ne libe tzv. velikih tema, poput ekologije u otvarajućoj “Hello Out There”, rata u “Drive On” i “Soldier Boy” ili snage ženskog duha u “She Sang Sweet Baby James”, ali pritom bez da se – kao da bi se to od Johnnyja Casha i očekivalo – razbacuju parolama i prvoloptaškim mudrostima rezerviranim za woke eru. Što se glazbe tiče, “Well Alright” ili “Sing Pretty Sue” odišu (naj)ranijim godinama (potonja je u izvornoj verziji i izašla još 1962. na albumu “The Sound of Johnny Cash”) koliko i “I Love You Tonight”, nježna posveta voljenoj June, najfinijim, bezvremenskim notama americane. Izvorne snimke Johnnyjeva vokala i svježe nadosnimljena glazbena tapiserija u krhkom su, ali brižno ugođenom skladu, čemu je svakako pridonio i sam odabir glazbenika, poput, primjerice, gitarista Martyja Stuarta, koji je s Johnnyjem snimao još u osamdesetima.

“Songwriter” tako zvuči prije svega kao brižno, znalački intoniran posjet specifičnom trenutku, dokument dostojan jednog tako značajnog i plodonosnog glazbenika čije je baštinjenje i samo postalo baština još davno prije nego što su ove snimke dobile svoje prve konture.

Willie Nelson – “The Border” (Legacy, 2024.)

Za razliku od Johnnyja Casha, njegov tek godinu mlađi kolega, također legenda countryja i americane, Willie Nelson, Bogu hvala, još uvijek snima albume, i u desetom desetljeću života ne razmišljajući o umirovljenju. Štoviše, zadnjih je godina ovaj osebujni baštinik – još jedan koji je putem i sam postao baština i nadahnuće – nanizao nisku albuma kakvih se ne bi posramili ni pola života mlađi mu kolege. Da, svakim se novim slušanjem iznova iznenadim ljepoti i poniznoj jednostavnosti njegovih recentnih albuma, o kojima sam naprosto morao pisati i kroz vlastite pisane impresije još dublje proživljavati sve brazde kojima je prošarana kajdanka čovjeka koji duboko osjeća i proživljava svoju starost, radujući se svakom njezinom aspektu koji mu trasira nastavak kreativnog puta započetog prije gotovo sedam desetljeća. I baš sam se zato mogao samo kao dijete radovati njegovom novom, ukupno (ako je vjerovati od mene marljivijim piskaralima) sedamdesetpetom samostalnom studijskom albumu…

A ta brojka, i da nije baš posve točna, više nego impresivna sama po sebi, nije jedino što čini “The Border” još jednim zgoditkom i vrijednom postajom tako duga i bogatog puta. Williejev glas možda po prvi put – tako mi se čini – nosi taj biljeg godina, ali nije li to čak prirodnije od glatke vitalnosti kojom je tako dugo odolijevao biološkim zakonitostima? Jer, to je i dalje onaj tako ugodni, a autoritetom pun fini glas čovjeka za kojeg vam se čini da pjeva i kad govori, da je baš taj glas njegov jedini, od Boga poslan poziv, a taj novi album nosi sve one sastojke koji su od njegova zanata učinile svjedočanstvo jednog predanog kreativnog duha.

Po oprobanoj recepturi satkan od nekoliko autorskih (uvijek u suradnji sa stalnim producentom Buddyjem Cannonom) i nešto više obrada pjesama biranih (kant)autora, “The Border” donosi dašak one Amerike o kojoj i koju Willie pjeva cijeli život, a koja je u stalnoj korespondenciji s present tenseom, dakle, bez manirističke mitomanije ili nostalgije lišene fusnota. Dašak glazbe koja u stalnom klaćenju između nekad i sad, između korijenja i stalno pupajućih plodova, samu sebe revitalizira kao trajno mutirajuću, a jedva promijenjenu americanu. Album je to koji vam neće ponuditi nijedan novi aditiv, ali će svoju recepturu ponosno nositi kao autentičnu i svježu, svim brojkama usprkos.

A brojkama Willie Nelson ne prkosi samo samim stajanjem pred mikrofon, već i suočavanjem s godinama i smrtnošću – već albumima unatrag – duhom neumornog kreativca, čovjeka bogatog ne toliko samom karijerom, koliko svim poznanstvima i prijateljstvima koji su se putem rodili, radošću koju je bavljenje glazbom donijelo i jekom koju će sve skupa imati u vječnosti. Kad u “How Much Does it Cost” vlastitim stihovima svjedoči da je kantautor i da će to uvijek biti, ali da se i dalje pita kolika je cijena slobode, to nije isprazna parola nekakvog sanjara s misijom, već trajno propitkujućeg, na epilog i završnu točku još uvijek nespremnog putnika. Putnika kroz glazbenu baštinu koju utjelovljuje krajobraz od kojeg je sazdana arhetipska, koliko i opipljiva, stvarna Amerika, isti krajobraz koji ocrtava sve vrela jedne kreativnosti dobivene i uzete bez cijene, ali ne i bez odgovornosti koju donosi sloboda iskrenog, radosnog stvaralačkog rada.