Willie Nelson – “Oh What a Beautiful World” (Sony Music, 2025.)

O glazbi country-trubadura Willieja Nelsona pisao sam već u nekoliko prigoda i možda će vam se idući pasusi zato činiti suvišnima, no ne samo da se prigode i dalje, usprkos maestrovu zalasku u već deseto desetljeće života, nižu, već svaka od njih nastavlja jednako neodoljivo zračiti kreativnom vitalnošću i oduševljenjem životom i svijetom, toliko da stječem dojam kako će prigoda i pasusa biti i dalje i da će svaki od njih pričati neku novu priču itekako vrijednu pričanja. Sama činjenica da u tako poznim godinama ovaj odavno dokazani barjaktar americane niže albume višestruko brže i učestalije od možda i svih svojih znatno mlađih kolega, vrijedna je spomena i pozornosti, a kad te albume i poslušam(o), ljepota koja se iz njih nepokolebljivo prelijeva u notnom pismu i vremešnom glasu dijeli lekcije kao najiskrenije nam i najposvećenije učiteljice.

Eto, zato ću pisati i o njegovom, ako je vjerovati dostupnim izvorima, sedamdesetsedmom (!) samostalnom albumu, s posebno slatkim “dodatkom” u jednom drugom albumu poniklom iz, da se tako izrazim, istog okrilja. Naime, za svoje prvo otiskivanje u samostalne kantautorske vode odlučio se i Williejev sin Lukas, zaokruživši tako ove tekuće godine jednu divnu obiteljsku priču.

Dakle, prvo je tata Willie krajem travnja objavio “Oh What a Beautiful World”, nastavivši tako nevjerojatan ritam od jednog do dva albuma godišnje, ali i praksu posvećivanja zbirki kolegama kantautorima, poput “I Don’t Know a Thing About Love” iz 2023. s obradama pjesama početkom milenija preminulog Harlana Howarda. Sedamdesetsedmi album Willieja Nelsona sada nam donosi dvanaest biranih nebrušenih dragulja iz pjesmarice sedamnaest mu godina mlađeg kolege iz svijeta countryja, dvostrukog dobitnika nagrade Grammy, Rodneyja Crowella. E sad, netko bi na prvu mogao pomisliti kako je to najlakši način za održavanje izvođačke vitalnosti, kako nema ničeg lakšeg od pukog prerađivanja tuđih pjesama, ali tko god je imao zadovoljstvo slušati glazbu Willieja Nelsona, bilo onu koju je sam pisao ili koju je “posuđivao” od drugih imena, jako dobro znade da je svaka pjesma koju je otpjevao – u novije ili davnije vrijeme – iznova izmišljena pripovijest, njegovim talentom ogrnuta krijesnica u glazbenoj američkoj noći.

I ne spominjem Ameriku samo zato što je ovdje riječ o američkim glazbenicima, već zato što je Amerika, ona polumitska, nadvremenska i nadmaterijalna, ali saživljena sa svagdanom, sabrana u notnom pismu i tonalitetima americane, utisnuta u ovu glazbu poput njezine duše, duha koji u njoj obitava kao počelo i kao objašnjenje, kao jezik i kao ozvučenje. Tako je i s ovim novim Williejevim “zahvalničkim” albumom, tako divno naslovljenim da se njegov sadržaj u tom oduševljenju “predivnim svijetom” zrcali koliko ga i inicijalno određuje u savršenoj dvosmjernoj crti. A “zahvala” mlađem kolegi Rodneyju u tim relacijama dirljiv je naklon koliko i reinvencija u kojoj je prekaljeni maestro te pjesme učinio (i) svojima, u najboljoj maniri brižnih (su)baštinika…

“Oh What a Beautiful World” tako prije svega funkcionira kao još jedno Williejevo suočavanje s prolaznošću života i protokom vremena po brazdama znanih mu i davno opjevanih krajolika, ali tu ni na trenutak nema sumornih tonova ili mračnih trenutaka duše. Jer, baš kao i na dosadašnjim albumima iz fascinantnog recentnog niza, on se raduje životu i njegovim zakonitostima (baš kao i nepredvidljivostima) u duhu obremenjenom godinama, ali prije svega bogatom životnim iskustvom te zahvalnom na svemu što mu je život dosad pružio. Svojim snagom vremena načetim, ali u jasnoći i žaru neuništivim glasom Willie Nelson pjeva Crowellove stihove kao da su pisani baš za njega – “Šetnja je to parkom ili pucanj u tami, lopov u noći ili prva zraka svjetlosti” (u naslovnoj pjesmi) – u svojevrsnim suprotnostima, u dobru i u zlu, nalazeći razlog za nadu i ključ za ljepotu, prihvaćajući svijet i u njegovim proturječjima. Pa zapravo baš Williejeve godine ovim pjesmama i daju taj poseban sloj u kojem se zrcale autoritet i iskustvo, duhovna autentičnost i vječno mlada kreativnost.

Od zanesenjačkim rječnikom dočaravanih pejzaža gdje su “brda ogrnuta plavim kapicama nalik otisnutim pamučnim haljinama i ljetna kiša pada poput meda” (u pjesmi “Banks of the Old Bandera”) do ljubavnih obećanja poput onih u “Making Memories of Us” (“Želim poštivati tvoju majku, želim učiti od tvoga oca, želim ti zaokupljati pozornost kao opaki odmetnik “), Crowellove su pjesme u izvedbi Willieja Nelsona najfinija americana s ove strane milenijske crte, bilo da se tipično američki motivi i toponimi probijaju kroz stihove ili kroz sam ton glasa, kroz glazbu kojoj country kao da je “tek” tajni sastojak ili kroz tonalitet boja što se nameću iza svakog novog pripovjednog zavoja, čemu je svakako presudan dodir dala i već stalna ekipa suradnika predvođena producentom Buddyjem Cannonom. I nema tu nekakve velike tajne uspjeha, nema formule dobivene dugim, pažljivim kalkulacijama – više-manje se sve svodi na samu osobu Willieja Nelsona, čovjeka koji je još davno pjevao kako moli uvijek na isti način: “da Njegova bude volja, ne moja, jer uostalom ja samo sam čovjek i nije na meni da razumijem sve“. Glazbenika čiji sam glas, možda ne onako kristalno čist kao nekad, ali tim uvjerljiviji i ponizniji kad iznosi pjesme poput predivne “Banks of the Old Bandera”, govori kao stotine stranica američkih romana. Jer govori ne samo stihove, već i sve što iza njih stoji kao tradicija i duh, Amerika kao povijest i mit, kao podneblje i ideja.

Lukas Nelson – “American Romance” (Six Ace / Sony Music, 2025.)

Rođen na Božić prije trideset sedam godina, Williejev pak sin Lukas, nakon dugogodišnjeg rada s country-rock bendom Promise of the Real i uspješnih suradnji s Neilom Youngom na čak pet mu albuma i s Lady Gaga na soundtracku zapaženog filma “Zvijezda je rođena”, osjetio je zov samostalnog glazbenog rada. “American Romance” objavljen je tek koji mjesec poslije očeva mu “Oh What a Beautiful World”, ali ne u težnji da se nadoveže ili da svoju priču gradi na ičijoj tuđoj slavi i(li) autoritetu: Lukas Nelson gotovo ni na trenutak ne zvuči kao mlađa verzija slavnoga tate, pogotovo ne vokalno, već pažljivo brusi vlastiti jezik i stil, a sve paralelno s tradicijom americane iz koje neminovno crpi nadahnuće.

Štoviše, svojim je iskazom i motivima možda bliži suvremeniku mu Jasonu Isbellu, dok odmah na početku albuma, u pjesmi “Ain’t Done” krči svoju stazu prema sutra prisjećajući se nečijih riječi: “Bog nije završio s tobom!“. Zaista, u svojim glazbenim pripovijetkama – a pjesme na “American Romance” su, u duhu američke glazbene tradicije, baš to, poput proze u stihovima – Lukas Nelson niže priče o borbi kroz životne izazove i iskušenja, a u ozračju svojevrsnog (opet tipično američkog) filma ceste čak i kad se sama cesta izrijekom ne spominje. “Ovo je ljubavna priča o zemlji koja me iznjedrila”, opis je albuma riječima samoga potpisnika i to zaista, i mimo samoga naslova, ove pjesme evociraju, neovisno od toga koliko daleko ili duboko idu na intimnoj razini. Da, tipična je to kantautorska poetika, zasad bez značajnijih iznenađenja, ali na Lukasovu samostalnom prvijencu najšarmantnije upravo i jest to ostajanje i inzistiranje na “zadanim gabaritima”. Njegovo je pripovijedanje fokusirano i bogato detaljima, a glazba umivena taman toliko da raskoš svojih country stilizacija stavlja u prvi plan, što sve najbolje svjedoči vrlo fina ljubavna balada “Pretty Much” odmah po početku albuma.

1.90.3-ZOA3BQMOEX4W7UF3IF3MQI2KBM.0.1-2

Svih dvanaest pjesama kreće se u tom istom zanosu i valu, što je producentski popratio drugi sin velikog country-oca. Shooter Jennings, naime, sin drugog slavnog country odmetnika Waylona Jenningsa, zaslužan je za ukupnu zvučnu sliku, što je samo po sebi jedan lijep podatak koji daje priči dublji kontekst. A kad smo kod dubljeg konteksta, svakako treba spomenuti i samu završnicu albuma, koja je pripala pjesmi “You Were It”: Lukas ju je, naime, napisao još u ranim adoloscentskim godinama, a snimio ju je već tada njegov otac Willie za album “It Always Will Be”. Tako je ovaj samostalni prvijenac napravio krug prema samome početku potpisnikova mu kreativnog puta, usput se na dirljiv način naklonivši tati Willieju, čak i samom vokalnom izvedbom.

Sve u svemu, Lukas Nelson je snimio album kojim se sigurnim koracima uputio stazom koja bi ga trebala ili mogla jednom dovesti do nekih od raskrižja na kojima bi mogao susresti glasne odjeke glasa iz prvog dijela ove recenzije. No, to će doći prirodno, baš kao što je “American Romance” nastao: bez prenemaganja ili pukih kopiranja, opušteno, od srca i u biranom društvu.

Za kraj, tek da prenesem vijest o novom albumu Willieja Nelsona (da, da, još jednom) koji bi svjetlo dana trebao ugledati početkom studenoga. “Workin’ Man: Willie Sings Merle” bit će nova posveta, ovoga puta drugom slavnom kolegi Merleu Haggardu, a ujedno i još potvrda trajne vitalnosti i neugasive radosti muziciranja čovjeka koji je odavno premašio sve i kvantitativne i kvalitativne prosjeke.