Novi albumi Sheryl Crow i benda Camera Obscura – nikad ne reci ‘nikad više glazbi’

Sheryl Crow – “Evolution” (Big Machine Records, 2024.)

U vrijeme kad se format albuma u glazben(ičk)om svijetu doima arhaičnom pojavom (koja, doduše, uporno odbija nestati), posebno mi je drago među novitetima naići na albume koji se po ranijim najavama ili po prethodnim im okolnostima zapravo nisu trebali ni dogoditi. Naravno, govorim iz pozicije nekoga tko je suvremenu glazbu oduvijek doživljavao i u njoj uživao upravo kroz taj format umjesto kroz pojedinačna, single izdanja. Jer, nepokolebljiva sam mišljenja da se tek u formi albuma, dakle, zbirke od desetak pjesama, izražavanje jezikom popularne (rock) glazbe može realizirati u svom punom potencijalu, pri čemu mislim čak i na albume nastale prije “Pet Sounds”, “Bringing It All Back Home” ili “Revolver”, dakle, i na ono vrijeme kad su albumi još uvijek bili više-manje sabirnice singlova i pripadajućih im nadopuna.

Dakle, dvije su konkretne karijere, odnosno, dva glazbena puta trebala, bar što se formata albuma tiče, završiti prije nekoliko godina, da bi zadnjih mjeseci ipak dobili novu postaju. Američka kantautorica Sheryl Crow tako se prije pet godina, nakon četvrtstoljetne karijere “teške” jedanaest studijskih albuma, odlučila zbirkom “Threads” oprostiti od snimanja albuma, dok se škotski indie pop sastav Camera Obscura nakon smrti dugogodišnje klavijaturistice i pjevačice 2015. povukao s pozornica i iz studija. Nije se nitko od njih odrekao stvaranja glazbe, ali novi albumi s tim potpisima nisu bili nimalo izgledni. Bar ne donedavno…

Sheryl Crow je od svoga imena kroz zadnja desetljeća stvorila svojevrsnu američku glazbenu instituciju, možda ne toliko uistinu snažnim autorskim pečatom koliko ustrajnošću i predanim baštinjenjem receptura svoga podneblja u vlastitom prekrajanju granica (ili dodirišta) rocka i popa. Njezine neujednačene, ali uvijek vrlo pismene i dobronamjerne pop-rock recepture s premazima countryja i bluesa iz albuma su u album na prijelazu u novo tisućljeće stvorile prvenstveno njoj samoj sigurno utočište i kanal izražavanja, osobito tijekom borbe s karcinomom. S nekoliko naslova kojih se ne bi posramili ni puno cjenjeniji kolege (poput sjajnog eponimnog albuma iz 1996., remek-djela s umivenije strane americane), ova se radišna glazbenica, koja nije žurila s notama ni na samome početku karijere, kad bi se većina jedva čekala oglasiti uz fanfare, stalno trudila stvarati glazbu kojom neće bježati od svojih osnovnih postulata, ali se ni pretjerano vezivati uz jedno te isto suzvučje.

Bilo da je posrijedi visokokvalitetni pop-rock urešen finim začinima americane (prvijenac “Tuesday Night Music Club”, šaroliki “The Globe Sessions”), oćijukanje s alternativnim rockom (spomenuti “Sheryl Crow” iz 1996.), osunčani pop na samoj granici s konfekcijom (“C’mon C’mon”), posvete soulu (“100 Miles from Memphis”) i countryju (“Feels Like Home”), ili pak gotovo neizbježni božićni, odnosno, “blagdanski” glazbeni domjenak (“Home for Christmas”), Sheryl Crow je održavala svoj specifični pristup glazbi i autorski duh ne toliko spreman ili sposoban rušiti barijere i ispisivati nove, samo svoje stranice povijesti rocka, ali postojan u svjedočenju radosti muziciranja. Sada već pet godina star album “Threads”, ambiciozna zbirka suradnji s dugim nizom kolega, činila se zaista efektnim i logičnim zaokruženjem te priče, i inače tijekom godina obogaćivane dijeljenjem mjesta pred mikrofonom s braćom i sestrama po glasu. Koliko god odražavala i sve slabije strane Sherylina rukopisa (tanki autorski doprinos, laka okliznuća u sivilo prosjeka kad god prevagne pop senzibilitet), taj je album sabrao ono što ova glazbenica jest i zbog čega je ostavila neizbrisiv trag.

Pa baš to – ta svojevrsna ovisnost o glazbi i izražavanju kroz nju i kad se naoko nema što novo ili inovativno za reći, zanesenost samim notama jednom kad se dograbi one prave – zadnjih je mjeseci navelo Sheryl Crow da prijeđe preko svoje odluke da više ne snima albume. “Evolution” možda nije uistinu neka evolucija u zvuku i potpisu ove neumorne glazbenice, ali je jedini razumni slijed rada na nekoliko singlova, koji je u samom zanosu, neplaniranom i vrlo intuitivnom, iznjedrio mnogo više od tek nekoliko pjesama. Na valu primitka u Dvoranu slavnih rock ‘n’ rolla, ali i kao rezultat, kako sama kaže, “sjedenja u tišini i pisanja iz dubokog mjesta u duši”, ova je nova, dvanaesta zbirka Sheryl Crow još jedno njezino sabirno mjesto, ali ovoga puta više okrenuto konkretnom trenutku nego, kao u prethodnom slučaju, cijelom glazbenom putu.

Na žalost, to ne podrazumijeva i uistinu upečatljivu glazbu ili bar ne neku posebnu novostvorenu, dodanu vrijednost. Ne, “Evolution” tek potvrđuje Sherylinu lakoću šetanja kroz glazbene idiome koji su je oblikovali, ali i manjak sposobnosti da svoje životne smjernice i iskustva pretoči u uistinu snažnu, pogotovo zrelijim godinama primjereniju pjesmu. Da je drukčije, ne bi joj se stihovi poput “Sve što znam je da činim najbolje što mogu; toliko je toga što ne znam, pa učim prepustiti se, prepustiti se i pustiti ljubav da uđe” (u “Do it Again”) nametali kao važna objava, niti bi završna pjesma “Waiting in the Wings” zvučala tako prežvakano, već tisuću puta otpjevano. Iz svega prikazanog proizlazi da su ove pjesme svoj album dobile po nekoj vrsti inercije, kao po navici koje se autor ne može riješiti. To bi, dakako, u slučaju manje strastvenih, usudim se reći i manje iskrenih, o konfekciji ovisnijih glazbenika značilo objenožno uranjanje u glib; Sheryl Crow u takvoj konstelaciji, iako na svojevrsnom auto-pilotu, ipak izlazi kao pobjednik. “Evolution” zato, iako bez svježih začina i ideja, zvuči kao ležerna glazba osobe u punom suglasju sa svojim godinama i portfolijom, glazbenice koja se osjeća dobro u svojoj koži i za svojom gitarom, bilo da namiguje davnom hitu koji ju je lansirao u zvijezde (lepršava “Do It Again” na trenutke uistinu podsjeća na “All I Wanna Do” bez da je izravno kopira) ili se u naslovnoj pjesmi referira na samu sebe stihovima poput “Upalila sam radio, kad tamo pjesma koja zvuči kao nešto što sam sama napisala; glas i melodija jezivi, tako poznati da mi se sve učinilo kao šala“.

Ukratko, album koji joj nije toliko trebao koliko je iz čiste radne – ali i duhovne – navike trebao nastati. Nas – osobito kad ste, kao ja, s njezinom glazbom u realnom vremenu u dodiru od samih joj početaka – da podsjeti da je Sheryl Crow i dalje tu, da svira i snima tu svoju ne toliko epohalnu, ali svakako iz potrebe i želje stalno rađajuću glazbu, nesposobna uistinu iskreno reći “nikad više”.

Camera Obscura – “Look to the East, Look to the West” (Merge Records, 2024.)

Škotski indie pop sastav Camera Obscura svoj su novi, šesti album objavili čak jedanaest godina nakon sjajnog prethodnika “Desire Lines”. Naime, nedugo nakon tog albuma njihova stalna članica, klavijaturistica Carey Lander, izgubila je bitku s karcinomom; gubitak kolegice i prijateljice snažno je pogodio preostale članove benda predvođenog pjevačicom i autoricom Tracyanne Campbell, što je posljedično vodilo raspuštanju na neodređeno vrijeme. Sastav se, ne izgubivši, naravno, kontakt i nastavivši se družiti i izvan svoje glazbene priče, ponovno okupio 2018., tri godine nakon oproštaja s Carey, odsviravši nekoliko koncerata u humanitarne svrhe i uz bok kolegama i sunarodnjacima iz Belle & Sebastian. Prve zamisli o novom albumu rodile su se u iznova otkrivenom užitku zajedničkog muziciranja, ali pred pandemiju, koja ih je u svemu ipak usporila, pa i zaustavila. Srećom, ne i trajno, pa je svjetlo dana prije dva mjeseca konačno ugledala nova zbirka s potpisom ovog predivnog malog benda, naslovljena “Look to the East, Look to the West”.

A novoj se glazbi ovog benda teško ne veseliti. Jer, ono što je punilo njihovu kajdanku od početaka na samom osvitu novog tisućljeća – šareni, a nikad kičasti soundscape satkan staroškolskim popom, uz fine, niskokalorične premaze na paleti od countryja do bubblegum-rocka – mamilo je osmijeh na lice i kad je zalazilo u najsjetnije lage, čineći ih jednim od univerzalno voljenih imena iz okrilja tog specifičnog škotskog zvuka o kojem sam već pisao povodom novog albuma sastava The Orchids. Da se previše ne ponavljam, Camera Obscura tu su heterogenu, a opet prepoznatljivu glazbenu toplinu i delikatnu melodioznost obogatili na tako nenametljiv, a beskrajno lak i zvonki način da je tako tragičan i nagli prekid njihove priče bio bolno nepošten, a cijela priča nedorečena i vapijuća.

1.83.0-N7EXFC4MD62JZZLJBRK6NY4X7E.0.1-9

Nova članica sastava, nova klavijaturistica Donna Macioccia, donijela je, rekao bih, na najljepši zamislivi način novost u tu zvučnu paletu. Jer, ne samo što je pripomogla Tracyanne pri pisanju dijela pjesama, već su njezine klavijature sve samo ne puka zamjena za instrumentom koji je izgubio svoju vlasnicu, što se na posebno dirljiv način očituje u pjesmi “Sugar Almond”, tihoj Tracyanneinoj posveti preminuloj prijateljici u kojoj pratnju njezinom vokalu čine tek klavijature, nježne i nenametljive, poput duha samog adresata. Dok svojim svilenim glasom Tracyanne uspoređuje Careyine oči s glasgovškim nebom i traži najizravniji način da iskaže koliko joj nedostaje, baš te nove note odsvirane na istim tipkama kao da govore kako se priča nastavlja ne usprkos jednoj tragediji, već kao svojevrstan dug svemu što je tragediji prethodilo…

Jer Camera Obscura bend su koji očito funkcionira kao savršen kreativni mehanizam, koji pak taj svoj modus operandi ne duguje vještim kalkulacijama i konceptualnosti nego intuiciji i golom talentu, a nadasve osjećaju za glazbu koja će cijelu paletu osjećaja i raspoloženja, od tuge i sjete do radosti i entuzijazma, uvijek dočarati najljepšim zamislivim notama. Zato, za razliku od “neočekivanog” novog albuma Sheryl Crow, “Look to the East, Look to the West” kao “neočekivani” povratak društvanca Camera Obscura ne zvuči kao puka demonstracija već uhodanih receptura, već nevjerojatno svježa zbirka, istodobno prožeta duhom s ovoga svijeta otišle suputnice i radošću već zbog same mogućnosti nastavka stvaranja glazbe. I sve je prepoznatljivo, naoko isto ili bar slično (pronicavo i savršeno pogođeno, za producenta je izabran Jari Haapalainen, prijatelj s kojim su prije dvadesetak godina radili ponajbolje albume), a opet cijeli slojevi čine posve nov kolaž – od diskretnih elektroničkih pasaža umjesto prepoznatljivih im orkestracija i puhača do ogoljenijih dionica na klavijaturama umjesto staroškolske raskošnosti – kao potvrda da je još mnogo toga – lijepoga, naravno – ostalo za punjenje preostalih praznih stranica ove nevjerojatne kajdanke.