Beth Gibbons – “Lives Outgrown” (Domino, 2024.)

Podatak da album prvijenac bristolskog trip hop sastava Portishead, “Dummy”, ove godine slavi čak trideseti rođendan, samo mi po sebi i ne djeluje toliko “šokantno” koliko se na prvu činilo, bar ne sjetim li se i brojnih drugih naslova koje sam u realnom vremenu gutao i preko njih formirao (ne samo) glazbeni ukus, a koji su kroz proteklih nekoliko godina proslavili isti jubilej. Ali ono što na poseban način razdvaja ovu i te druge tridesetogodišnje glazbene zbirke put je, odnosno, više dinamika i pristup radu njezinih potpisnika. Preciznije, najvažnijeg protagonista priče.

Beth Gibbons, ključna autorica te prije svega prepoznatljivi glas benda, naime, od samoga je početka pokazala kako joj kreativnost ne ovisi ni o rokovima ni o diskografskim diktatima, pa ni o onima nepisanim. S Portishead je u ovih trideset godina snimila tri albuma – sva tri izvanserijska i drukčija – a da se kao bend nisu razilazili, dok je pod svojim potpisom snimila tek folkom inspiriranu zbirku “Out of Season” (još 2002., u suradnji s Rustin Manom, odnosno, Paulom Webbom iz benda Talk Talk). Pridodamo li ovom kvantitativno oskudnom nizu prije pet godina objavljenu snimku njezina nastupa s Poljskim narodnim radio-simfonijskim orkestrom, kad su u Varšavi izveli najpoznatije djelo slavnog tamošnjeg skladatelja Henryka Góreckoga, “Simfoniju žalosnih pjesama”, ne dobivamo važniji pomak u samim brojkama, ali postaje još jasnije da govorimo o uistinu posebnoj, u kreativnosti opreznoj koliko i hrabroj, izazovima otvorenoj glazbenici. Jer, to ne samo što je bio njezin ulazak u vode klasične glazbe, već i njoj samoj više nego vrijedan povod da se prihvati učenja poljskog jezika, te u konačnici zaron u jedno duhovnošću iznimno složeno i bogato djelo.

Da, očito pred sobom imamo ime koje ni u jednom trenutku nije stremilo biti na naslovnicama, još manje u spomenarima i trač-rubrikama. Osobu koja svoju kreativnost ne sagledava kroz brojke niti je gura preko reda, ali je očito spremno gura izvan zone komfora. Glazbenicu čiji svaki novi (pro)glas djeluje kao nužni (is)korak, unutarnjom logikom koliko i stvaralačkom intuicijom vođen iskaz. Njezin novi, dakle sveukupno tek šesti album u nestvarnih trideset godina, znakovito naslovljen “Lives Outgrown” sve navedeno potvrđuje i svakom svojom porom produbljuje.

Album proizašao iz razmišljanja i osjećaja nagomilanih nakon posljednih oproštaja s članovima obitelji, prijateljima, ali i – posljedično – prijašnjim verzijama same potpisnice, nužno je realiziran kao duboko promišljeno i filigranski slagano djelo. Same pjesme su, štoviše, nastajale kroz proteklih desetak godina, u sporom, neizvjesnom kreativnom procesu, no ono što ga je, po riječima same Beth Gibbons, poguralo prema završnoj verziji i suzvučju, rastanci su proživljeni kao tuga i gubitak, ali i kao podsjetnik na prolaznost, na smrtnost i na život kao niz mijena. Približavajući se ulasku u sedmo desetljeće života, ova je glazbenica sve te životne epizode i zapažanja dovela u korelaciju s vlastitim starenjem i promjenama na tijelu i u duhu, suočavajući se sa strahom koliko i zrelošću koja donosi prepuštanje.

Kad stavimo nastajanje albuma u vremenske koordinate, ne možemo ne pomisliti kako je sudjelovanje u izvedbi Góreckijeve “Simfonije žalosnih pjesama”, koja i sama tematizira gubitak voljene osobe, napose kroz odnos majke i djeteta, usmjerilo Bethine pjesme u kompleksnije duhovno čvorište. Iskustvo pjevanja tako bolnih, kroz životne križeve i strahote u Nebo usmjerenih stihova, i to na poljskom, jeziku kojeg je baš kroz te stihove i upozna(va)la, dalo je, dojma sam, poseban, posve novi sloj na brižno oblikovanoj tapiseriji s vlastitim bolnim i kroz bol seciranim životnim motivima. Stih “Bog sam znade koliko obožavam život” sa samog početka njezina sad već dvadeset dvije godine starog albuma “Out of Season” sada se tako doima poput jeke jedne od njezinih prošlih verzija, ali i kao jasno polazište koje se u godinama koje su uslijedile suočilo s materijalnom okrutnošću tog istog obožavanog života…

I što nam, dakle, donosi “Lives Outgrown”?

Otprilike na tragu folkom prešarane zbirke “Out of Season”, razvijajući se, dakle, u više nadvremenskim nego trendovskim suzvučjima, Bethin je novi, dugo čekani album prožet akustičnim gitarama i gudačima, ali i mjestimice agresivnim perkusijama i bubnjanjem što priziva više recentnije albume Toma Waitsa nego tradicionalnu pjesmaricu. Nešto, drugim riječima, što bismo i realno očekivali od autorice koja stoji iza zvučnih metamorfoza trajno mutirajućih Portishead, zvuk što kao da se opire cijelom naslijeđu rock-kulture bez da ga negira. Pitanje kojim kroz naslov uvodne pjesme otvara album – “Reci tko si danas?” – lebdi na samom početku kao hrvanje s verzijama, licima osobe koju definira vrijeme, baš kao što se sama glazba u ključu folka hrva s vlastitim postulatima i kroz višeglasje se oblikuje kao savršena kulisa za Bethine ispovjedne, poput vijenca povezane stihove što kao da odbijaju interpunkcijska ograničenja i uobičajenu metriku.

“Floating on a Moment”, vjerojatno najljepša pjesma na albumu, pjevana Bethinom prepoznatljivom  manirom kao da joj život ovisi o onom što izgovara pred mikrofonom, ali i uz pomoć dječjih back-vokala, podsjeća nas da “sve što imamo je ovdje i sada“, u smislu da ne možemo biti sigurni kamo nas život nosi, kako ćemo se s njim nositi kad budemo stariji, ali po dosadašnjem iskustvu znamo da nećemo biti isti. No, nije strah ono što prevladava u Bethinim promišljanjima o smrtnosti: kroz album provlači se fina crta trajne nade ili bar njezina potencijala da mijenja čak i ono što se čini nepromjenljivim, poput sveprisutnog konzumerizma (u “Rewind”), pa i kad se suoči s tamom (u “Beyond the Sun”), jer, uostalom, kroz iskustvo tame i boli, baš kao u “Simfoniji” Henryka Góreckog ili pak u prozi Flannery O’Connor, put do svjetlosti, do Istine, može biti još iskreniji i potpuniji.

A kroz sve tegobe koje Beth Gibbons secira kao da pred nas izlaže vlastito tijelo (ali i dušu), kroz sve što su joj sve krupnije i prozaičnije godine donijele kao izazov, ona povlači poveznice i s vlastitim opusom, kao, primjerice, kad u “Oceans” spominje “umorno i iznošeno srce” spomenuto još na odjavi Portisheadovog još uvijek zadnjeg albuma “Third” uz pitanje “kamo to idem?”. I doista, što više i pažljivije slušate “Lives Outgrown”, to su duhovi prethodnih joj albuma, uključujući i “Simfoniju žalosnih pjesama”, opipljiviji u svakom od stihova i kriptičnih melodija. Kao što je završnica albuma, predivna, osunčana, ptičjim cvrkutom podcrtana “Whispering Love”, sa svojim motivima poput drva života i čiste svjetlosti, svakim novim slušanjem sve ljepša, sve utješnija i punija nadom da ovo materijalno što nas muči i drži u stalnom grču, pa i strahu, ima svoj smisao i nadgradnju u nematerijalnom, u transcendentnome. “Slatka, šaputajuća ljubavi, dođi mi, kad možeš… Šaputajuća ljubavi, puhni kroz moje srce, kad možeš“, Beth Gibbons pjeva zatvarajući album i, kao uvijek kad se odgovor traži čista srca, u ljubavi pronalazi jedinu istinsku vrijednost, smisao i odredište na koncu svoga bojaznima protkanog traženja. “Lives Outgrown” je album izuzetno bogatih tekstura na glazbenoj, ali čak više na lirskoj razini. Dnevnik je to glazbenice čiji umjetnički put traje trideset godina, ali na kojem glazba nije zanat niti nužno sredstvo, već više jezik kojim tek kad osjeti potrebu prekida tišinu.