Mick Harvey – “Five Ways to Say Goodbye” (Mute Records, 2024.)

Dok ovo pišem, već više od tjedan dana nakon koncerta Nicka Cavea i njegovih The Bad Seeds u zagrebačkoj Areni, još uvijek se ne smiruju dojmovi s tog, usudim se reći, u najmanju ruku koncerta godine, pa tako ne uspijeva ispod radara proći ni novi album donedavno ključnog člana tog istog rock-orkestra. Ne samo da ne uspijeva proći nezapaženo, već bi bila i velika šteta ne pokloniti pozornost novom albumu Micka Harveyja, glazbenika poznatog ne samo po radu s Caveom, već i po širokoj paleti instrumenata kojima suvereno barata te po radnoj disciplini, odgovornosti i glazbenoj erudiciji. Jer, taj je australski glazbenik kroz zadnjih gotovo pola stoljeća svoje vještine i talent stvaralačkom poniznošću podredio širim, mahom tuđim autorskim vizijama, no cijelo vrijeme gradeći vlastiti jezik, prepoznatljivost koja korijene vuče iz oldtajmerskog popa koliko i iz punka, pa i iz klasike i jazza, i koja je iznjedrila cijelu nisku albuma započetu još sredinom devedesetih.

Ne treba žaliti što Mick Harvey nije bio dio spektakla u Zagrebu, odnosno, što nije Caveovom nastupu dodao taj svoj nenadoknadivi prilog kao na toliko koncerata od druge polovice sedamdesetih pa sve do 2009., koliko je bio ključan član The Bad Seeds, jer je odluka da prekine suradnju dugu 35 godina sigurno imala snažne unutarnje razloge i logiku. Harvey je, doduše, kako sam već spomenuo, još tijekom rada u The Bad Seeds, snimao samostalne albume na kojima je tiho razvijao svoj vlastiti rukopis. Dovoljno svjestan svojih autorskih, pa i pjevačkih ograničenja, pritom se obilno naslanjao na tuđe pjesme (ponajprije na rad Sergea Gainsbourga, od čijih je pjesama sastavio čak četiri albuma, počevši od svog prvog, “Intoxicated Man” iz 1995.), ali uvijek u cilju reinvencije, slijedeći baštinu i praksu još od doba majstora bluesa, preko Dylanovih iščitavanja klasika pa sve do recentnijih vremena i baštinika popularne kulture. Izuzetak nije ni njegov novi album, ukupno deveti kojeg je potpisao samostalno i kojim na određen način zaokružuje taj svoj trideset godina dug put.

“Five Ways to Say Goodbye” djelo je prije svega zrelog, mudrog glazbenika koji savršeno barata formom i sadržajem odabranima ne shematski, već po intuiciji i stvaralačkoj logici. Čovjek koji je svojedobno držao na okupu i artikulirao zvuk benda poput The Bad Seeds dok su svi oko njega bili u narkomanskom paklu i na rubu pucanja, koji je preuzimao instrumente kad god i gdje god je to određena pjesma tražila (posebno u vrijeme inače briljantnih Caveovih albuma “Your Funeral… My Trial” i “Tender Prey”) i koji je i samom pojavom djelovao kao pouzdan oslonac i trijezna glava, zadnjih je petnaestak godina, koliko nije vezan ni uz jedan sastav, nanizao čak, evo, pet albuma (uz još dva snimljena u suradnji s drugim umjetnicima), kao i dotad marljivo, ali sada s još podešenijim fokusom, razvijajući vlastiti glazbeni rječnik. Da, on se i dalje ne usuđuje značajnije osloniti na vlastite pjesme (to je uspio samo na albumu “Sketches from the Book of the Dead”, zanimljivo, prvom nakon odlaska iz The Bad Seeds), ali kao što pažljivo bira, tako i suvereno vlada pjesmama kojima je odlučio dati svoj pečat, s njima i na njima vješto, pismeno, gradeći posve nov mozaik.

A najnoviji album nježna je, suptilna tapiserija na kojoj se razvijaju teme prolaznosti i starenja, retrospekcija i introspekcija čovjeka koji kao da cijeli život sagledava kroz glazbu i kroz moć nota. Točno četvrtina pjesama – tri od ukupno dvanaest – Harveyjevi su originali, poput njega samozatajni “mali” dragulji koji zapravo navode svojih devet sestara po duhu da, iako krojene nekim drugim rukama i intimama, zajedno oblikuju jedinstveno, tonalitetom, intenzitetom, bojama i naracijom kompaktno djelo. Otvarajući zbirku baš s jednom od svojih originala, nježnom, gudačima protkanom “Heaven’s Gate”, Harvey progovara o zalasku života jezikom sjete, ali bez samosažaljevanja ili patetike, jasno određujući daljnju putanju albuma. Slojevit aranžman, koji kao da izmjenjuje rješenja što ih je s Caveom primijenjivao na nezaboravnima “The Good Son” i “No More Shall We Part”, sjajno podcrtava snagu i važnost glazbe u takvoj retrospekciji, bogatstvom tekstura slaveći ono čime je život ispunjen umjesto da nas zadržava na gruboj površini. A iz te pjesme dalje se grana kompletan ugođaj kojeg Mick Harvey gradi na vještom spajanju gudača i klavijatura, na gotovo filmskom ugođaju kojeg pjesme odašilju neovisno iz čije su pjesmarice izvorno proizašle.

“Five Ways to Say Goodbye” tako se, osobito nakon ponovljenih slušanja, doima kao miniopus vještog aranžera i glazbenog erudita koji će znati kad treba unijeti malo nemira u svoje mahom sjetne note – kao u gudačkim krešendom sjajno oblikovanoj završnici “Setting You Free” ili pak pozadinskom kakofonijom koju proizvodi ritam-mašina izvan ritma u “Demolition” – te u kolikoj će mjeri dozirati ljepotu (da, ta mi se riječ nameće kao nezamjenjiva, koliko god patetično, ako ne i banalno zvučalo) koja prožima pažljivo građen soundscape. Posebno su pritom dojmljive pjesme što se nameću iz pozadine, poput “Ghost Ships”, predivne balade posuđene iz daleko sirovije pjesmarice zemljaka mu The Saints, ili pak kejvovske “Dirtnap Stories” Leeja Hazelwooda, no Harveyjevi autorski prilozi pokazat će se ključnim točkama albuma. Tako, uz spomenutu uvodnu “Heaven’s Gate”, turobna repetitivnost “The Art of Darkness” zapravo poziva na pronalaženje vlastitog, autentičnog životnog i stvaralačkog puta, na vlastiti “križ i čavle”, svojim zvukom jasno naglašavajući svaki mogući posrtaj i zamku na takvoj trasi, dok pak “When We Were Beautiful & Young”, baš kao što sam naslov govori, funkcionira kao širom otvoren spomenar, pogled preko slika iz prošlosti pune uspomena i likova bez kojih bi cijela jedna osobna povijest bila nemoguća. Baš to su tematski stupovi oko kojih su ostale pjesme mogle slobodno plesati u svojim novim aranžmanima, bilo da je škrinja iz koje dolaze ona Marlene Dietrich (“A Suitcase in Berlin”, kao podsjetnik na jedan od ključnih gradova u formativnoj liniji Harveyjeve – i Caveove – glazbene priče), ili Neila Younga (završna “Like a Hurricane”, ovdje posve usporena, kao klavirskim tipkama rastavljena na proste faktore, a zapravo Harveyju savršeno pogođena zaključna riječ)…

I baš tu leži ključni razlog ljepoti, odnosno, uvjerljivosti te ljepote kojom “Five Ways to Say Goodbye” odiše. Jer, nisu u pitanju samo savršeno pogođene note i(li) pažljivo, znalački krojeni aranžmani, još manje Harveyjev fino ugođeni vokal koji ne donosi toliko dramu koliko autentični glas čovjeka koji proživljava ono što pjeva: ove pjesme kao da su na ovom albumu našle predivno mjesto na kojem se mogu družiti i jedna drugu nadopunjavati, brišući granice – i geografske i čisto duhovne – koje dijele njihove autore. Sve ono što je i dosad krasilo rad Micka Harveyja, od discipline do samozatajnosti, od upornosti do stvaralačke poniznosti, na “Five Ways to Say Goodbye” dobilo je svoj najreprezentativniji soundtrack.