Mary May – “Now Tell Me How You Break” (Menart, 2024.)

Da nije ona pronašla glazbu, već glazba nju, pelješko-splitsko-zagrebačka (odnedavno, uslijed nove selidbe, i istarska) kantautorica Marija Butirić, poznatija pod svojim (bendovskim) imenom Mary May, priznala je još u vrijeme izlaska svoga albumskog prvijenca “Things You Can’t Put Your Finger On”. Tom jednostavnom izjavom, u kojoj ima i patetike koliko i odgovornog autoseciranja, ova je po mnogočemu jedinstvena glazbenica novije generacije uistinu sažela ne samo ono što se moglo čuti na sada već šest godina mladom debitantskom albumu, već u kratkim crtama opisala i cjelokupnu trasu kojom je potom nastavila kročiti. I nije to hvatanje za nečiju brzopoteznu poetičnost; glazba Mary May od samoga svog početka zvuči baš tako – kao odaziv, kao odgovorno korištenje dara koji, kao što je došao, može i otići. Kao potraga za ljepotom u koordinatama određenima ne jednostrano, već u predivnom kreativnom procesu koji je uvijek komunikacija…

Kad se prije šest godina pojavila s tim čudesnim pjesmama kao posuđenima iz pomno biranih pjesmarica, a istodobno autorski svježima i samosvjesnima, pjevanima na engleskom baš kao da im je upravo to prirodno suzvučje i jezik, Mary May se činila kao pojava iz nekog paralelnog svemira. Bez niše ili klana iz kojeg bi se oglasila, bez pravog uvoda u tu svoju priču, ova se samozatajna mlada dama nametnula čistoćom glazbe, uvjerljivošću iskaza koji n(ij)e funkcionira(o) kao glasna sila, već tiha voda (koja, jelte, brege dere). Poetikom koja je bila (i ostala) odraz jedne potrebe za (samo)izražavanjem, bez aditiva, bili oni glazbeno-produkcijski ili marketinško-medijski, i koja je gradila mostove među žanrovima na način da ih je činila nebitnima. A najbolji domaći album te 2018. godine nije čak doživio svoje fizičko izdanje; ne, Mary May je, ni ne pokušavajući se uljuljkati u slatkoću posjedovanja svoga prvog CD-a, tim pjesmama dala prostor i vrijeme da se dalje razvijaju, “usput” okupivši bend koji će je ne samo razumjeti, već i nadopunjavati, pjesmama dodavajući nove nijanse i otkrivajući im skrivene potencijale (što će zabilježiti na koncertnoj verziji albuma).

Do svoga novog albuma, svježe objavljenog “Now Tell Me How You Break”, Mary May je, dakle, odlučila aktivnije upoznavati tu glazbu koja je, godinama nakon završetka glazbene škole u Splitu, pronašla nju. I to ne samo kroz angažman benda koji će joj pomoći dojmove s tog upoznavanja sabirati u sve konkretnije zaključke, već i kroz suradnje s kolegama sa scene (Mayales, M.O.R.T., Zimizelen…), pa i kroz naoko slučajni, pandemijski projekt Willow Avenue, koji je iznjedrio predivan mali album “Come What May”, dokazavši ne samo ponizni, prilagodljiv aspekt Marijina stvaralaštva, već i snagu i doseg njezine pojave, bilo da govorimo o izvođačkom ili o autorskom aspektu. Mirovanja, još manje oslanjanja na uspjeh prvijenca, dakle, nije bilo, ali nije bilo ni žurbe, nikakva forsiranja nove glazbe. Ne, jer ionako glazba mora pronaći nju…

A pronašla ju je ne u iznenadnom naletu, već postupno, polako slažući mozaik koji je ovih dana službeno postao novi album. “Now Tell Me How You Break”, poput svoga prethodnika, ipak nije nastajao u mukotrpnom, dugotrajnom studijskom procesu, već brzo i mahom uživo, bez posebnih intervencija u kemiju koju je bend prenio s pozornica u studio. Umjesto da nad pjesmama, poput, primjerice, Leonarda Cohena, bdije u izolaciji svoje radne sobe, ova mlada, u najispravijim, najzdravijim registrima tih riječi, samosvjesna i plaha glazbenica pustila ih je da se same nameću i nadmeću, da prodišu u ozračju jednog benda koji zahvaljujući svojim džezerskim nagnućima njeguje sposobnost plodonosne kameleonštine. Taj se dojam nameće već na prvo slušanje zbirke koje je savršeno ugođen nastavak svoje šest godina starije sestre: baš kako se “Things You Can’t Put Your Finger On” razvijao kroz svoju minutažu, pružajući gotovo izravan uvid u stvaralački proces, tako se “Now Tell Me How You Break” naslanja na istu putanju, naglašenije bendovskim zvukom nastavljajući istom trasom svoj vlastiti narativ, ne robujući ni formi ni ugođaju, ni očekivanjima ni diktatima, još manje žanrovima i(li) utjecajima.

Ovo je glazba tišine puštena da ječi.

Ovo je glas koji traži vlastito pucanje samo da bi u slabostima, poput velikog redatelja Andreja Tarkovskog, nalazio istinsku snagu.

Zato će odmah na početku, u svojevrsnom lažnom startu (budući da otvara samo digitalnu, ne i vinilnu verziju albuma), u pjesmi “The Bad” pokušati povezati nas sve u simbiotičnu cjelinu (“The bad in all of us is the same in all of us“… “When I grow, you grow“… “When you grow, we follow“). Glazba pritom plete svoje niti postupno, od prebiranja po gitarskim žicama i tihoga pjeva do distorzije tog poja u drugom dijelu pjesme i ritma sposobnog kidati okove.

No drugi će start, pjesma koja otvara vinil, lepršava, gotovo plesna “Strong on My Mind”, unijeti poeziju u taj poziv iz “The Bad” i na ugođeniji način (iako nije “easy song” niti “singalong“) otvoriti album koji će stalno plutati na tom sjecištu ili konfliktu nježnosti i težine, šapata i vriska, slabosti i snage, ljeta i zime, proljeća i jeseni. I sasvim će se fino izmijenjivati pjesme poput socijalno angažirane “The Dress Your Mother Wore to War”, koja propitkuje nametnute nam granice i (bez)vrijednosti, do intimistične “Is There Something” u kojoj se dalje raslojava napuknut odnos dvoje ljudi, ali ne u želji da se on okonča, već da se istakne, pa možda i spasi ono najvrednije iz njega. A u tom tematsko-ugođajnom klaćenju bend će pratiti svoju pripovjedačicu kao savršeno uštiman miniorkestar, pratnja koja je mnogo više od toga, čak i ravnopravan narator. To će posebno doći do izražaja u drugom dijelu albuma, na potezu od stilski čak nestašne “The Face” do briljantne završnice u pravom malom uglazbljenom romanu kakva je sugestivna “Late September”, gdje nas saksofon Marina Živkovića sve lakše i manje nametljivo povlači u te pjesme koje će pozivati na nova slušanja i nagrađivati nas za to. Pritom će ta nova slušanja biti poput skidanja šminke: svakim novim potezom skinut ćete novi sloj, ali ne da biste našli tako skrivenu ružnoću ili grubost, već prirodnu ljepotu rezerviranu za one koji je znaju cijeniti, bilo da je riječ o gitarskim bravurama Luke Čapete, dinamičnim bas linijama Jakše Perkovića ili sugestivnim bubnjevima i udaraljkama Borka Rupene.

Da, to je novi album Mary May – lijepa glazba čija je ljepota tim zapaženija što je slušanjem više ogoljujete; lirika u potrazi za točkama pucanja kao misiji zacjeljivanja i otkrivanja svega onog što nas povezuje i čini slobodnijima; jezik glazbenice koja svoj poziv prima sa zahvalnošću i odgovornošću, u glazbi pronalazeći i zabavu i svoje prirodne ekstenzije.