Mercury Rev – “Born Horses” (Bella Union, 2024.)

Nije to bio jedinstven slučaj da je prijelomni, biti-ili-ne-biti album uz sve svoje rizike postao pun pogodak i referenca cijele karijere, ali “Deserter’s Songs” američkog benda Mercury Rev pred kraj je prošloga tisućljeća bio album za kojeg se činilo da mijenja i zvuk cijelog jednog podneblja, da postavlja nove standarde koji se ne odnose samo na njegove potpisnike, već i na cijelu transžanrovsku nišu, pa i samu americanu. A to sabirište američkih suzvučja i njima pripadajućih pritoka pred kraj tih devedesetih, koje su po mnogo čemu stvari dovele svojim krajevima tako da su osvježile sjećanja na sve što je do te točke vodilo, u četvrtom albumu ovog samozatajnog benda sa sjeveroistoka SAD dobilo je predivno dijete sa starom dušom, malu, zagasitim bojama premreženu kajdanku sposobnu samostalno zaključiti glazbeno desetljeće koje ju je iznjedrilo, redefinirajući ne samo svoje autore kao bend, već i dotadašnje okvire baštine koju je još prerano utihnuli Gram Parsons nazivao kozmičkom američkom glazbom.

Mercury Rev su nastali na samom isteku osamdesetih godina prošloga stoljeća, s jezgrom koju su činili gitaristi Jonathan Donahue i Sean Mackowiak (poznatiji kao Grasshopper), pjevač David Baker i flautistica Suzanne Thorpe. Društvance sa Sveučilišta u Buffalu okupilo se pod utjecajem glazbe kakvu je stvarao tamošnji profesor Tony Conrad, jedan od pionira tzv. drone glazbe, koju karakteriziraju spore, opore melodije naglašene repetitivnim, hipnotičkim tonovima. Od samih početaka postava benda je bila poput pokretne trake na kojoj su se imena redovito mijenjala, a najvažnija promjena – bar nakon već ranog priključenja Davea Fridmanna, basista koji će postati njihov producent i praktički oblikovatelj zvuka – dogodila se odlaskom prvog pjevača, Davida Bakera, koji nije bio zadovoljan smjerom kojim je bend krenuo nakon prva dva, iznimno glasna i stilski avanturistična, hrabra albuma (“Yerself is Steam” i “Boces”). Njegovim odlaskom zvuk benda počeo je poprimati vedrije, melodioznije tonove, što je na prelijep, ali na žalost komercijalno posve neuspješan način 1995. predstavio album “See You on the Other Side”. Zbirka je savršeno balansirala bendu svojstvenu (gitarsku) buku i Donahueov osjećaj za (pop) melodiju, no neuspjeh albuma gurnuo je bend prema rubu. Mercury Rev su se ipak odlučili ponovno okupiti, još jednom probati izmisliti same sebe, nove, preporođene – i “Deserter’s Songs” postao je to i puno više. Jedan od najljepših albuma suvremene američke pjesmarice bio je zbirka predivnih melodija i svevremenskog ugođaja, američka pastorala postavljena u kozmičke koordinate, notno pismo u boci puštenoj da pluta pritocima melankolije u stalnoj potrazi za svjetlom na tematski zadanoj delti. I da, bio je to preporod benda kao takvog, rizik koji jest bio velik, ali ne i toliko potencijalno poguban s obzirom da su Donahue i društvo ionako već bili “bivši”…

Mercury Rev od tada njeguju tu svoju istančanu, osobenu verziju bajkovite, poetične glazbene naracije kojom kidaju tkanje vremena i trendova. Album “All is Dream” iz 2001. bio je savršen nasljednik “Deserter’s Songs”, zbirka pjesama otisnutih još dalje u svevremenske, geografski sve manje jasne sfere. Sve što je uslijedilo možda više i nije bilo na tim razinama (osobito pomalo blijed “The Secret Migration” iz 2005.), pa su počeli sve sporije snimati nove albume, stalno mijenjajući i postavu, čija su stalna jezgra ostali samo Donahue i Grasshopper, na trenutke funkcionirajući čak samo kao duo. Album “Bobbie Gentry’s The Delta Sweete Revisited” iz 2019. zato je došao kao zapravo vrlo logičan korak, autorski predah, ali fascinantna zbirka na kojoj sam im bar ja osobno duboko zahvalan. U pitanju je, naime, album obrada, odnosno, prerada albuma davno umirovljene kantautorice Bobbie Gentry, “The Delta Sweetee” iz 1968. godine. Mercury Rev su najznačajnijem albumu svoje kolegice koja se još 1981., s još nenavršenih četrdeset godina odlučila povući iz svijeta glazbe i javnosti općenito, dali nastavak u obliku prepričavanja, novi život novim jezikom a starim pismom. Donahue i društvo učinili su ono na što su pozvani svi koji se bave glazbom – da se nadovezuju, da baštine i otimaju zaboravu sve one note koje su se urezle u korijenje s kojeg rastu stalno nove mladice – uobličivši glazbenu tapiseriju što skladno spaja Bobbieinu zimzelenu poetiku i bajkovitu americanu Mercury Rev, pritom za mikrofon postavivši cijeli niz mlađih i manje mladih kolegica, od Nore Jones i Lucinde Williams do Phoebe Bridgers i Beth Orton. Osobno, ne mogu zamisliti kreativniji, smisleniji i plodonosniji način za uzimanje predaha, za priznanje da je došlo do neke vrste zastoja, ako ne i zasićenja. Dileme, potencijalne krize…

Foto: Mercury Rev

I zato je svježe objavljeni album “Born Horses”, prvi, dakle, autorski rad još od devet godina starog “The Light in You”, nužno postao novi prijelomni album, već radi te već poprilične stanke, ali i zbog svojevrsne stagnacije koja se dala iščitati na lijepim, čak vrlo dobrim, teksturama bogatim albumima poput “Snowflake Midnight”, a koja im je poetiku počela činiti predvidljivom. Stoga nije to tako drastičan zaokret kakav je svojedobno bio nenadmašni “Deserter’s Songs”, ali već s prvim taktovima ovdje stječemo dojam o nečem novom, o promjeni, novom preslagivanju soundscapea benda odavno odmetnutog od sadašnjosti, a ipak neraskidivo vezanog uz baštinu svoga podneblja…

Jer “Born Horses” uglazbljena je poezija u kojoj note svakim novim slušanjem postaju ipak važnije od izgovorenog. A namjerno kažem “izgovorenog” jer Donahue ovdje jedva da više pjeva; njegov pomalo piskutav, visoki vokal sada je ogrubio – donekle – odlučivši stihove izgovarati, tek pipajući melodiju na koju ga glazbena tapiserija poziva i stalno mami. “Moje raspoloženje klati se naprijed – natrag, cijeli dan, cijelu noć” na samom početku, u pjesmi “Mood Swings” on kao da se ispričava, ali istovremeno kao i da poručuje da se ne želi ispričavati, iznoseći svoju grubu, nesazrelu poeziju na svjetlo dana gotovo kao prljavo rublje. Od te prve pjesme pa sve do zadnje, tekstovi pjesama su poput skica, poput poezije srednjoškolca žednog prave artikulacije svoga unutarnjeg glasa, a za koju zna da će doći tek negdje poslije, kad se slegnu sve uskomešane naslage ove uglazbljene skribomanije. Naime, tekstovi su toliko predvidljivi da već po samim naslovima pjesama znate o čemu koja od njih govori (“Mood Swings” doslovno o promjenljivosti raspoloženja, “Ancient Love” o staroj, da, vrlo staroj ljubavi, “Patterns” o obrascima vidljivima u svemu što nas okružuje, pa da dalje ne nabrajam…), na prvo slušanje i iritantni u svojoj udžbeničkoj prirodi, ali onda polako puštate glazbi da vas preuzme, da preuzme ulogu koju primarno i ima – da priča iznad riječi, da im pridoda toliku širinu da se u tolikom prostoru zagube, izgube makar na trenutke te tako pronađu nova značenja i boje…

A glazba je na “Born Horses” Mercury Rev u svom najzaigranijem izdanju. Koloplet jazzom ozračenih tekstura, kojima odjekuju puhači i gudači što kao da dopiru iz neke susjedne prostorije, a tipke klavijatura i klavira kao da brišu diskretne gitarske premaze, doima se kao suita s osam stavaka posuđena iz dimenzije odvojene od današnje diskografije barijerom neprobojnom za one nečista, kalkulantskog duha. Glazba je to usmjerena transcendentalnome ne programski, čak ni tematski, bez jasne namjere, pa i bez na bilo kojoj razini dogovorenog cilja; bajkovit, ali ne i eteričan, odnosno, ne i u duhu sterilan glazbeni krajobraz nadoslikan je motivima nedostajanja i neomeđene tuge kao snažnim nanosima kista, no sva ta čežnja cijelo vrijeme teži svjetlošću okupanom horizontu. Nema ovdje valjanja u toj sjeti što prožima nespretnu poeziju, nema naglašavanja ljepote u njoj, već onkraj nje…

Pa se u najpjevnijoj, najljepšoj od pjesama utkanih u ovaj mozaik – “A Bird of No Address” – Donahue u prijelomnom trenutku obraća Gospi riječima iz molitve: “Zdravo, Marijo, Milosti puna, pomozi mi sad, počinjem blijediti…“, što zvuči posve spontano, baš kao zaziv nekoga tko inače nije religiozan ili ne prakticira vjeru, čime je domet same pjesme još učinkovitiji, a tok prirodniji. A nije slučajno ni što zaključna pjesma – “There’s Always Been a Bird in Me”, koja nastavlja tu fascinaciju životinjskim svijetom, ovdje kao nečim nevinijim, slobodnijim, nesputanim, bilo da su u pitanju konji (naslovna pjesma) ili ptice (u već spomenute dvije pjesme s pticama u naslovu) – donosi ubrzanje, gotovo plesni štimung, pod kojim se provlači taj motiv slobode utkane u sama rebra, u biće koje kroz tugu pjeva i tako spoznaje svoje potencijale da bude nešto više, Bogu bliže. U takvoj završnici, prožetoj istom sjetom koja se provlači kroz pore svih pjesama, svih “konja po rođenju”, ali i nadom stalno prisutnom kao pratiteljem, kao protutežom svim tugama i nedostajanjima, ono što slijedi može biti samo svjetlo, neki novi suncem obasjan krajobraz…

I to je ono gdje je glazba Mercury Rev najuvjerljivija i čime nadglašava svu svoju sadašnjost. Zato je “Born Horses” album kojeg ne preporučujem slušati uz njegove stihove pred očima (što sam ja isprva učinio i što mi je album na prvu učinilo čak lošim!), već ga uzimati zatvorenih očiju. Kao poeziju koja se ne čita (jer ionako kao takva, sama po sebi, i nije ništa osobito) već koju se prima zajedno s notama koje joj daju prostor da diše usprkos a ne po diktatima sintakse.