Bono – “Surrender: 40 pjesama, jedna priča” (Profil knjiga, 2023.)

Kao što je glazba najprodornija, najprisutnija, a time i najkomunikativnija, s našim intimama najrazgovorljivija od svih grana popularne kulture, tako su i neki glazbenici i bendovi vremenom postali dio opće kulture, sveprisutne referentne točke i stranice u spomenarima. Transgeneracijske glazbene priče koje nije potrebno prepričavati jer se stalno pričaju same od sebe i povezuju nas nevidljivim sponama kao gotovo neprimjetni ili bar samopodrazumijevajući životni soundtrack. A jedna takva priča sasvim sigurno je – neovisno što mislili o njima i koji vam se dio njima čak opire – ona o U2. Bendu kojeg toliko nas voli i koji tolikima nešto uistinu znači da je, naoko paradoksalno, već dulje vrijeme popularnije (barem javno) prezirati ih nego voljeti, nalaziti im mane nego otkrivati ljepotu u samoj glazbi. Bendu kojeg je gotovo nemoguće izbjeći čak i nakon već zabrinjavajuće brojnih godina stvaranja na auto-pilotu i kojem ćete uporno osjećati potrebu nakalemiti svoje ideje i viđenja (da na kažem svjetonazore), a koji će vam uporno izmicati.

Pa što je to, izuzmemo li same zimzelene pjesme, već neupitne klasike, toliko posebno kad je riječ o U2, naravno? Što je to, izuzmemo li i same melodije koje su počesto bježale standardiziranim okvirima dobre, kvalitetne rock-pjesme, pa i teme kojima su ovi Irci uvijek težili gomilanju ozbiljnih, duhovnom glađu prožetih pitanja, tako “veliko” u glazbi U2? Da, to je svakako jedinstven gitaristički stil i poetika jednog od najvećih u svom zanatu (The Edge), kao i sjajna, uvijek pouzdana i glazbenoj viziji benda predana ritam-sekcija (Adam Clayton i Larry Mullen Jr.), ali i sve ono što je pokretalo tu glazbenu virtuoznost, a što obuhvaća i predanost stvaranju i duhovnu dimenziju koja to stvaranje pokreće, žar za nikad uistinu ostvarivom, ali zato ne manje važnom misijom glazbe koja teži mijenjati svijet. Žar potpaljen i od najranijih dana izraženom kršćanskom vjerom koju su njegovali tri od ukupno četiri člana benda. Benda koji je prije svega obitelj i koji zato u svojih gotovo pola stoljeća rada nije imao kadrovskih promjena. Da, sve je to utkano u identitet i krvnu sliku U2, no ono što je namjerno ostalo nespomenuto njezin je pjevač, tekstopisac i najistureniji, najvidljiviji i najglasniji član. A upravo je Bono, htjeli to i najveći mu osporavatelji priznati ili ne, ona spona koja samom pojavom i prodornošću svoga talenta i iskaza objedinjuje sve prethodno navedeno i onaj kojeg mirne duše možemo poistovjetiti sa samim bendom.

Spajajući rokersku aroganciju s istinskom čežnjom za boljim svijetom, jezičavost s kontemplativnošću, megalomaniju sa svjedočenjem vlastite vjere, u konačnici – a zapravo odmah u prvim godinama postojanja benda – rokersku strastvenost s kršćanskom duhovnošću, ovaj je pjesnik u duši i ratnik u srcu, ambicijom gonjena zvijezda u stalnim aspiracijama, ali i na greške naviknut scenski klaun predan humanitarnom radu, od samih početaka, još na izmaku sedamdesetih godina prošloga stoljeća, bio personifikacija benda koji je skromnim koracima i uz silnu energiju, snagom nevjerojatnih talenata bratstva koje ga je tvorilo, trasiralo svoj put do zvjezdanih sfera i mjesta u glosariju opće kulture. Upravo je zato lani objavljena, a, zahvaljujući izdavačkoj kući Profil i prevoditeljicama Ladi Furlan Zaborac i Mihaeli Velina, sada i kod nas prevedena Bonova knjiga “Surrender: 40 pjesama, jedna priča” više nego dovoljna, štoviše, sjajna prigoda da se u ovoj glazbenoj rubrici po prvi put osvrnemo i na jedno knjiško izdanje.

“Rodio sam se s ekscentričnim srcem.” Tom rečenicom Bono otvara to svoje putovanje kroz vlastiti unutarnji svijet i povijest jedne čežnje, te već tom početnom izjavom nudi i objašnjenje i ispriku, priznanje i izazov, a po mnogočemu i ključ kojim možemo otvoriti vrata u nešto nalik ispovijesti. A iskreno, manje od toga ne bih ni očekivao ni prihvatio od čovjeka za kojeg ni sam – nakon tolikih godina aktivnog “druženja” s njegovom glazbom i još više godina kritičkog odnosa prema svemu u što se bend vremenom pretvarao – ne znam kako bih ga opisao i u najširim izlaganjima. Čovjeka kojeg je vidno ponijelo i mijenjalo blještavilo stadionskih pozornica, gliteranih medijskih naslovnica i komercijalnog uspjeha, ali koji je taj svoj usput stečeni svojevrsni mesijanski kompleks pretvorio u način da uistinu pomogne učiniti svijet sigurnijim, zdravijim, pravičnijim mjestom. Deklariranog kršćanina koji je – redefiniran krugovima u koje je stečenom slavom uletio ili naprosto oblikujući neki vlastiti, možda zaista prema sebi iskren narativ – nedavno ipak otvoreno stao na stranu rušitelja amandmana koji je u irskom ustavu garantirao zaštitu nerođenih, kao i uz one (načelno iste) koji se zalažu za bračnu institucionalizaciju istospolnih zajednica, ali i koji sve vrijeme otvoreno svjedoči nepokolebljivu vjeru u Krista kao Sina i Otkupitelja te važnost i moć molitve u svom nikad dovoljno dovršenom duhovnom razvoju (“Nemam nikakvih problema s čudima, okružen sam njima. Pa i sam sam čudo”, rekao je prije nekoliko godina u jednom intervjuu kad je bio posebno detaljno ispitivan o svojim vjerskim uvjerenjima i praksama). Osobu kojoj možete zamjeriti štošta, od iznimno kompleksne vrste umišljenosti i nametljivosti do široke lepeze manirizama i pozerstva, ali kojoj ne možete poreći da nešto – konkretno po pitanju borbe protiv siromaštva i bijede te AIDS-a u zemljama trećeg svijeta – uistinu i radi.

U jasnijoj slici neizostavan je, naravno, kontekst u kojem je Bono odrastao i formirao se kao osoba. Rođen u Dublinu u sam osvit šezdesetih godina prošloga stoljeća kao Paul David Hewson, u obitelji iz srednjeg sloja, kao drugi sin oca katolika i majke protestantice, koju će izgubiti u svojoj četrnaestoj godini, na isti dan kad mu je pokopan djed, Bono je stalno tražio način da izrazi i svoju tugu i svoju čežnju, da kanalizira mladi gnjev i kreativne porive. Odsutnost majke kao da je pojačala žudnju za obitelji u punom smislu te riječi, pa ju je pronalazio i u bendu i u djevojci Alison, srednjoškolskoj ljubavi koja mu je brzo postala i do današnjih dana ostala supruga i životni oslonac. A što se benda tiče, novu braću našao je u katoliku, protestantu i agnostiku (potonja dvojica su zapravo rođeni u Engleskoj) i u toj svojevrsnoj duhovnoj diverzifikaciji kao da je našao temelj za pacifizam kojeg je kao glazbenik i kao osoba sve vrijeme promicao kao najzdraviji most ka onom što vidi ljepšim, Bogu otvorenijim svijetom. Oba oslonca zadržao je svih ovih godina, što je u oba slučaja danas gotovo pa endemska pojava…

“Pjesme su moja molitva”, napisat će u prvim poglavljima knjige i bit će teško ne povjerovati mu. Ne samo imajući na umu pjesme koje je pisao, a koje su na ranim albumima uistinu odisale gorljivom duhovnom potragom, izgaranjem za smislom onkraj svih barikada i podjela specifičnih za irsko društvo, već i svime što će nam sada i očito uspješni pisac otkriti u šetnji kroz preko 500 stranica u kojima je sažeo ne toliko svoj život kao niz događaja, koliko sebe kao trajno mijenjajuću, rastu otvorenu, ali i duboko ranjenu i nesavršenu osobu. Osobu raspetu – da se okoristim naslovima iz bogate pjesmarice benda – između “rejoice” i “desire”. Čovjeka koji je okusio sve čari slave, ali koji je ostao u sretnom, ljubavlju ispunjenom braku sa ženom s kojom je u vezi otprilike koliko je i dio obitelji U2 i s kojom ima četvero djece s kojima živi u svom rodnom Dublinu.

Podijeljena u četrdeset poglavlja naslovljenih po pjesmama benda, “Surrender” nas više-manje kronološki vodi kroz oblikovanje Bonove osobe, ali se odmata i kao ljubavno pismo supruzi, kojoj je knjiga i posvećena i kojoj zapravo idu sve usput skupljene i proživljene isprike, svi pokušaji objašnjenja i opravdanja. Upravo zbog te dimenzije Bonovi memoari odišu prije svega poniznošću, pa tek onda svime onim “ekscentričnim” što izvire iz samog srca (čija je ekscentričnost i fizička s obzirom na manu na srčanoj klijetki, čijim opisom i započinje svoje pripovijedanje). I ne, nije nimalo iznenađujuće što se kroz sve epizode obilježene megalomanijom, žudnjom za slavom (ali i realizacijom talenta) i specifičnim vidom egoizma provlači upravo ta ispovijedna, poniznim priznavanjima vlastitih mana i grešaka prožeta narativna nit. Nit koja je, vjerujem, također plod molitve. Još jedno Božje čudo. Jer i to je Bono, isti koji će za sebe napisati: “Tvrdio sam da sam pjevač davno prije no što sam znao pjevati. Autor pjesama davno prije no što sam naučio svirati ijedan instrument. Izvođač koji je toliko mrzio što ga pozornica odvaja od publike da sam sam sebe uvjerio da mogu preskočiti tu udaljenost.” Sada je očito preskočio udaljenost od tih prvih iluzija do trenutka kad i sam priznaje postojanje svojevrsnog mesijanskog kompleksa…

Naslovi poglavlja knjige više su prozaični (sama kronologija nastanka pjesama sugerira tako) i služe piscu da, doduše, uz obilje gotovo baroknih, često i pretjeranih stilskih figura zađe sve dublje u sebe, nudeći uistinu, poput sportaša sa srcem na terenu, dušu na pladnju. Nije zato sam naslov – predaja – tek još jedna pozajmica iz vlastite kajdanke (pjesma s trećeg albuma, “War”), već ta jedna riječ sažima ono što Bono prepoznaje kao ključni korak ka pobjedi nad pogrešnim verzijama sebe: “Trenutak predaje trenutak je kad svjesno pustiš kontrolu nad svojim životom iz svojih ruku, djelić sekunde bespomoćnosti u kojem vjeruješ da nekakva viša sila zna bolje njima upravljati jer ti to sigurno ne možeš.” Pišući ovu knjigu Bono uistinu kao da je otpuštao sve poluge (samo)kontrole, ali ovaj put i s ciljem da se uistinu očisti, objasni, da se ispriča i napriča. Pa dokle stigne…

Sve te točke koje su ga odredile, od gubitka majke preko osnivanja benda i zasnivanja obitelji do radnih sastanaka sa svjetskim liderima, “Surrender” tek pokušava pospajati u svojoj ponegdje vrlo neurednoj naraciji: da, tek pokušava, jer se Bono kao pisac ponaša poput onog istog ekscentrika na pozornici i da, u neurednoj naraciji, jer ne uspijeva niti želi više kontrolirati ni vlastitu predaju. I zato je važno pročitati njegove riječi – ne da biste ga gledali u boljem svjetlu (on će načelno ostati na poziciji “uzmi ili ostavi”) ili zavoljeli koji album više (svi albumi koje sam smatrao lošima, svih zadnjih šest ili sedam, ostali su takvi i nakon čitanja knjige), već da biste bolje razumjeli i njega, a možda i neke vlastite iluzije i nedovršene (možda i nezapočete) predaje. I zato je u najmanju ruku zanimljivo da spomenute problematike istospolnih zajednica i abortusa u knjizi jedva da spominje, dok i dalje vidno izgara u potrazi za načinom kako suzbiti bijedu i siromaštvo. Kao što je zanimljivo kako je, primičući se kraju knjige, postajao sve koncentriraniji na duhovna pitanja i koordinate svoje nesavršenosti i nedovršenosti u toj nadzemaljskoj dimenziji. Poza? Ne bih u tom smjeru, uistinu..

A znam da će nas oni pipci farizejštine kojima smo svi dotaknuti i ranjeni naoružati da nađemo pregršt zamjerki i Bonu i njegovom bendu, i njegovoj vjeri i svjetonazoru, i javnom djelovanju i počesto apstraktnom, a opet tako opipljivom idealizmu, no taj će isti čovjek iz samog grotla popkulturnog establišmenta na samom kraju svoje neuredne, ali iskrene knjige bez zadrške napisati: “Zašto neprestano govorim o Svetom pismu? Zato što me ono održalo tijekom najtežih godina u bendu i uvijek bilo instrument kojim sam mjerio otklon svoga ega. Sam sam sebi njime uzimao mjeru. Tu pronalazim nadahnuće za nastavak. Poticaj da borbu sa samim sobom učinim funkcionalnom. Mudrost da bude moguća.”

Pa se opet pitam: poza? Ne, uistinu se ne usudim tako zaključivati. Jer “Surrender” je knjiga koja je sve prije nego poza. Da, ona je baš predaja. Još jedno čudo, možda bi, na svoj način samodopadno, dodao Bono.