The Blind Boys of Alabama – “Echoes of the South” (Single Lock Records, 2023.)

“Od doslovno prvoga nastupa, Blind Boys of Alabama trudili su se podizati ljude, poticati ih da se osjećaju bolje. Mi ne želimo da ljudi s naših koncerata odlaze isti kakvi su na njih došli; želimo im ponuditi bolji pogled na život.”

Ove istodobno odvažne i ponizne riječi na najjednostavniji, jezgrovit način sažimaju put dug preko osamdeset godina, kajdanku nad čijim su se stranicama izmjenjivale generacije glazbenika koje je povezivala ista strast, isto nadahnuće, isto duhovno izvorište i ušće. Riječi su to koje zapravo sažimaju i iskonsko poslanje same glazbe kao stvaralačkog izričaja, odnosno, onaj njezin najplemenitiji potencijal, ostvariv samo u iskreno poniznom, u čežnji autentičnom odazivu.

Da, “prozvani” Blind Boys of Alabama odavno su kao bend nadišli okvire i ograničenja koje postavlja vrijeme, negdje putem postavši i svojevrsna hodajuća te nadasve pjevajuća definicija glazbenog jezika. Za ilustraciju, Jimmy Carter, dugogodišni član ovog odavno proslavljenog i višestruko nagrađivanog gospel sastava (ujedno i glas koji stoji iza uvodnog citata), lani se u svojoj devedeset prvoj godini života umirovio, a bio je dijete kad je 1939. u gradu Talladega u američkoj saveznoj državi Alabama bend osnovan! Isprva dio školskog zbora u taladeškom Alabama Institute for the Negro Deaf and Blind, šestorica zaljubljenika u gospel i američku tradicijsku glazbu istodobno zagledanih u Isusa (sljepoća petorice od njih bio je i ostao tek fizički hendikep) pokrenula je te daleke (pred)ratne godine priču koju će nastavljati njihovi prijatelji i baštinici, kolege i braća po fizičkim ograničenjima i duhovnim zanosima, pjevajući i svirajući, živeći i šireći gospel i kao jedan od ključnih žanrova u kanonu američke glazbe i kao stvaralački instrument u slavljenju Gospodina, sve do, evo, današnjih vremena kada nam se javljaju s novim albumom.

A “Echoes of the South” predstavlja zaista vrlo posebnu postaju na putu ove prave glazbene institucije. Naslovljen prema emisiji na radio-postaji WSGN (današnja WAGG, koja i dalje emitira iz Birminghama u Alabami) u kojoj je 1944. izvorna postava benda održala i snimila svoj prvi profesionalni nastup, album je ovo koji s pozicije dičnih baštinika vraća sve na početak, na izvor koji nije tek puka uspomena i početna crtica u već podebljem spomenaru, već iznad svega stalno prisutna vodilja, polazište mnogo važnije i opipljivije od samoga mjesta i vremena. I baš je to ono što ova najnovija postava jasno bilježi svakom svojom notom i glasom, glazbom koja je puna patine, star(omodn)a po svojim recepturama, ali vitalna i mlad(enačk)a u svojoj izvedbi i duhu koji je hrani. Već spomenuti i citirani Jimmy Carter, koji je u Blind Boys of Alabama bio aktivan od ranih osamdesetih godina prošloga stoljeća, pred svoje umirovljenje zasigurno je imao na umu i pri srcu baš tako intoniranu zbirku, ne učinivši je bez razloga svojim oproštajnim “govorom” u svijetu glazbe.

No, nisu samo taj oproštaj te u naslovu sadržano “ljubavno pismo” davnim glazbenim početcima jedine odrednice najnovijeg u dugom nizu albuma ovoga po mnogo čemu jedinstvenog sastava. “Echoes of the South” posvećen je, naime, dvojici nedavno preminulih dugogodišnjih članova benda: Paulu Beasleyju, koji je ovaj svijet napustio lani, i godinu ranije usnulom Benjaminu Mooreu. Kao, uostalom, i svi im raniji kolege i braća u duhu, ovaj je dvojac utisnut u notno pismo dokumentirano na albumu onim istim žarom koji je punio brazde svih prethodnih zbirki i veseljem punio tolike nastupe koji su bili ne samo predviđeni nego i ostvareni kao prave fešte zagledane uvis. Taj se hommage prethodećim im glasovima i duhovima koji su od Blind Boys of Alabama stvorili tako autentičan glas možda na najljepši način očituje u predivnoj “Friendship”, obradi pjesme autora Homera Banksa i Lestera Snella, u kojoj se baš vokali pokojnih Beasleyja i Moorea izmjenjuju u slavljenju prijateljstva kao spone kroz najteža, kao i ona ljepša vremena, te u posebno dirljivoj “The Last Time”, čiji stihovi poput “Ovo je možda i zadnji put da pjevamo zajedno, možda je zadnji put, ja to ne znam” ne zvuče samo kao pogled unatrag na sve dotad preminule koji su dijelili mikrofon i pozornicu, već i kao pomirenje s neznanjem o vlastitom smrtnom času.

A zašto, primjerice, falset (meni inače uvjerljivo najmanje omiljen način pjevanja) u “Jesus You’ve Been Good To Me” šalje trnce u svaki vam dio tijela? U šest minuta dugoj molitvi provlači se, naime, toliko dugo i uporno hvala na sigurnoj i vječno pouzdanoj ruci koja nas vodi kroz život da imate osjećaj da pjesma može trajati još i triput toliko a da se ne potroši, baš kao ni vokal koji se u najboljim manirama gospel i soul pjevača lomi i izvija do neslućenih granica a da pritom ni na trenutak ne zađe u samodopadnost i puki manirizam. Što je opet modus operandi benda od samih početaka: glazba je to koja je i zabava i čisti zanos, u koju su uloženi ne samo energija i talent, već same duše njezinih potpisnika. A “Echoes of the South” je i produkcijski usmjeren upravo u tu srž stvaralaštva Blind Boys of Alabama; naime, snimke su nastale uživo u studiju, s pratećim bendom reduciranim na najnužnije, esencijalne instrumente za kojima su se našli probrani glazbenici poput pijanista Phila Cooka, bubnjara Chada Gamblea ili basista Dennisa Croucha, ljudi koji su radili s imenima poput Jasona Isbella, Gregga Allmana, Emmylou Harris i Becka.

Bilo da govorimo o baladnim, posve tihim pjesmama, poput “Wide River to Cross”, ili o tipičnim slavljeničkim zazivima poput “Nothing But Love”, “You Can’t Hurry God” ili uvodne “Send It On Down”, izvedba je ovdje bespoštedna i puna životne radosti. Sigurno je tome doprinio i sam izbor pjesama koji seže do samih početaka benda i do klasika žanra, no nepokolebljiva sam dojma da bi jednako nadahnuto zvučala i izvedba kakve nove, dosad neotkrivene pjesme. Nije važan pojedini autor ili koja od specifičnih godina nastanka; važno je, a u svim oktavama i registrima i otkriveno adresiranje svih tih dušom, srcem i glasnicama pjevanih stihova, Duh kojem i o kojem ovo radosno društvo pjeva. Pjesme su ovo koje stihovima i notama, a nadasve u izvedbi ni na trenutak iz vida ne ispuštaju vjeru kako je u Gospodinovim rukama baš sve i kako nas Njegov plan vodi i kroz teška i lakša vremena, kroz suze i kroz smijeh, kako nas nosi u radosti i jača u tegobama. Pjesme su ovo koje Mu pjevaju i s jasnih (južnjačkih) geografskih koordinata, pjesme tradicije koliko i individualnog duha, pjesme usmjerene s koljena i prenesene na podij podignut Njemu u slavu.

No, da se vratimo na kraju na sam bend: Blind Boys of Alabama s “Echoes of the South” kao da su uistinu uhvatili tu jeku koja je oblikovala cjelokupnu rock kulturu (koliko god ova u brojnim svojim inačicama pokušavala pobjeći od toga), usput oživjevši i neke vlastite jeke, još iz vremena kad je izvorna postava pjevala za doslovno sitniš. Pjesme to govore praktički izravno, već na samom početku albuma, u pjesmi “Send It On Down”: “Pa, evo nas, Blind Boys of Alabama… Znate da smo tu već dugo vremena, ali dobra je vijest da smo još uvijek tu“, najava je koja najplastičnije i najživlje svjedoči snagu i volju ovih glazbenika, benda čije su se postave desetljećima mijenjale, ali čiji je glas sve vrijeme bio jedan, isti, nepokolebljivi. S “Echoes of the South” oni se opraštaju s još nekoliko imena, ali priča tu ne završava niti se glas mijenja.