Alison Krauss & Union Station – “Arcadia” (Down the Road Records, 2025.)

Kažu da je jedan od prvih znakova starenja sve učestalije, pa nužno i sve sjetnije pozivanje na “dobra stara vremena”. Osobito kad nam se iz tih nekih zlatnih godina sve, od životnih navika do mode i kulture, pa tako i – da se fokusiramo na tematiku ovih internetskih bilježnica – glazba doima ljepšom i prirodnijom. No, baš kao što su Manic Street Preachers već mrvicu prije ulaska u svoje četrdesete godine života u remek-djelu “The Everlasting” zapjevali o vremenu kad su im “osmijesi bili stvarni”, tako ni prizivanje onih nota koje su prethodile ovim suvremenima ne mora nužno imati ikakve veze s brojkama, pa čak ni s vitalnošću, bilo da govorimo o duhovnom ili o tjelesnom aspektu. Bar ne dok povratak tim suzvučjima otvara nove rukavce i potiče kreativni nagon sposoban ispisivati nove autentične autorske stranice.

Uostalom, što bi opusi Boba Dylana, Brucea Springsteena, Lucinde Williams ili Rhiannon Giddens bili bez te ključne patine, otvorenih pozajmica receptura debelo starijih od onih njima (ili nama) suvremenih (a namjerno sam naveo baš ova imena kao najautentičnije živuće glasove američke glazbene obitelji)? Očito ne govorim o pukom ponavljanju, prepisivanju starih školskih uradaka, već o kreativnoj dvosmjernosti, o prepoznavanju duhovnih korijena i tradicije, o baštinjenju u korist neke buduće baštine, o zahvalnosti izraženoj unutar samog stvaralačkog čina i plodonosnim grananjima takvog pristupa kreativnom pozivu. Vjerojatno se i ponavljam kroz već cijeli niz recenzija, ali upravo tu nit, to “sadržavanje mnoštva” (iz Dylanove pjesme “I Contain Multitudes”, kao kreativni citat američkog pjesničkog diva Walta Whitmana) smatram ključnom stvaralačkom silnicom, zapravo samom logikom kreativnosti kao Bogu najbližeg čina čovjekovog (samo)izražavanja. A navedenom nizu predivnih, sjajnih glazbenika svakako mogu bez imalo zadrške pridodati ime Alison Krauss, pa, naravno, i benda Union Station s kojim se trajno vezala još od najmlađih dana…

Možda i najsvjetlije ime suvremene američke bluegrass scene, Alison Krauss je u svijetu glazbe – poglavito zahvaljujući majčinom utjecaju – uistinu od dječjih dana, pa je tako već sa šesnaest godina objavila svoj prvi samostalni album, “Too Late to Cry” (1987.), zbirku u ključu bluegrassa kojom je odmah pokazala ne samo sjajno vokalno umijeće, već i  ono sviranja violine. Vrlo brzo se priključila sastavu Union Station, skupini glazbenika predanih tradicionalnoj američkoj glazbi koji su sudjelovali već i na njezinom debitantskom albumu. Od tada, odnosno, od 1989. i sjajnog albuma “Two Highways” do danas, Alison je s bendom snimila sedam studijskih i jedan koncertni album, a usporedo s tim četiri albuma kao samostalna glazbenica, uz cijeli niz suradnji, uključujući, primjerice, sudjelovanje na soundtracku filma “Tko je ovdje lud?” braće Coen i dva zapažena albuma snimljena s Robertom Plantom. I u ta sada već gotovo puna četiri desetljeća rada, ova je iznimno talentirana glazbenica ostala ne samo vjerna svojoj poetici duboko uronjenoj u americanu, već i pouzdan i u svojoj autentičnosti itekako prepoznat glas, što potkrepljuje čak dvadeset sedam osvojenih Grammyja, kao i počasni doktorat na bostonskom Berklee College of Music.

Stjecajem okolnosti, s Union Station nije snimila album još od 2011., odnosno, od izuzetnog “Paper Airplane”. U međuvremenu je ipak bila itekako zauzeta, uz brojne suradnje snimivši samostalno predivnu zbirku obrada “Windy City” te “Raise the Roof”, drugi album s Robertom Plantom. Zato je vijest o novom albumu sa starim kolegama i prijateljima iz Union Station došla uistinu kao predivno osvježenje: “Arcadia” je, dakle, njihov sedmi zajednički studijski projekt, a – što je najvažnije – zbirka pjesama kojom nastavljaju svoju glazbenu priču otprilike ondje gdje su prije četrnaest godina stali, uz pristup i ozračje kao da nikakve stanke nije ni bilo…

Da, od prvih taktova po ulasku u njihovu verziju Arkadije, te mitske pastorale u čije konture svi možemo utiskivati vlastite boje i nijanse, nalazimo se na zapravo poznatom terenu, u predivnim suzvučjima manje abrazivne strane americane, u kojima Alisonin kristalno čisti sopran lebdi nad glazbenom tapiserijom tkanom lap steel, rezonator i akustičnim gitarama, bendžom, mandolinom i violinom. Važna je ipak novost odlazak dugogodišnjeg člana benda, Dana Tyminskog, koji je, doduše, sudjelovao u stvaranju albuma, pridonjevši i autorski (pjesma “The Wrong Way”) i instrumentalno (na akustičnoj gitari i mandolini), ali čije je dotadašnje mjesto više nego uspješno popunio pjevač Russell Moore, svojim se vokalom u pjesmama poput “The Hangman” i “Granite Mills” savršeno uklopivši u poetiku benda. Zato je ta tranzicija prošla i kao osvježenje i kao glatki kontinuitet, na predivan način pokazavši u kojoj su mjeri ovi glazbenici predani i jedni drugima i glazbi koju prenose s punom radošću muziciranja.

Da, radošću, koliko god pjesme na albumu “Arcadia” bile uronjene u okrutniju stranu povijesti na koju se Alison i društvo pozivaju. Jer, kako je to sama potpisnica objasnila, u pitanju je prizivanje “dobrih starih dana kad su vremena bila loša”, no ne da bi se iznosile nekakve lekcije ili moraliziranja. Bend je naprosto želio evocirati teme koje su na određeni način ispričane dok su im djedovi i bake bili živi. Alison su tako pitali zašto pjeva tako tragične pjesme: “Moram”, odgovorila je, “to je poziv. Osjećam se počašćeno što mogu biti glasnik tuđe priče. I sama želim čuti što se dogodilo.” Stoga su pripovijesti iz njihove Arkadije i prizivanje “dobrih starih vremena” i suočavanje s njihovim naličjem, kao što je to, primjerice, tragična sudbina tristo ljudi, među njima i žena i djece, poginulih u požaru u zaključanoj tvornici 1874. (u pjesmi “Granite Mills”) ili pogibija mladog vojnika u građanskom ratu (“Richmond on the James”, kojoj je autorski doprinijela i sama Alison). “Arcadia” je album prije svega prožet duhom minulih vremena, i to u njihovu totalitetu, jezikom i glazbom, radošću muziciranja i sjetom ozračenom današnjim vremenom. S jedne strane tu je predivna, patinom bogata glazba, a s druge sve te priče koje svjedoče težak, naporan i neizvjestan život, ali i potrebu za nadom, odnosno, samu nadu koja se probija kao zraka (u “One Ray of Shine”) ili na koncu dolazi kao svjetlo na obzoru (u završnoj “There’s a Light Up Ahead”)…

Dakle, simbioza ljubavi prema notnom pismu i stvaralačkog zanosa nošenog potrebom da se prošlost prenese i u sadašnjost: ne kao lekcija iz povijesti ili kao kičasti ures nekom suvremenijem narativu, već kao podsjetnik čemu dugujemo našu sadašnjost i čemu konkretno glazbenici duguju svoj talent. Alison Krauss i Union Station su na albumu “Arcadia” predivnom lakoćom izbalansirali sadržaj i formu, romantizam i naturalizam, dobra stara vremena i tragedije u njihovim porama, isporučivši nam još jednu zbirku pjesama kojima nikakva brojka ne može biti ni atribut ni odrednica, pjesama s prepoznatljivim rukopisom svojih potpisnika, ali i s pečatom svih onih koji su im prethodili. Sa svim tim “teretom prošlosti”, u pitanju je jedan od najljepših, ali i najaktualnijih albuma godine.