NOVA KOLUMNA

Nikolina Nakić: Tvrdnja da je Sveta obitelj prilikom bijega u Egipat bila kao izbjeglice je netočna i nepoštena

Toliko je razlika zbog kojih je svaka paralela koju imamo prilike često slušati nepoštena, no ipak nas crkveni pastiri kontinuirano pozivaju na milosrđe i nekritičko primanje migranata

Foto: Flickr.com

U mnogim smo propovijedima posljednjih dana mogli čuti kako je Sveta obitelj prilikom bijega u Egipat bila kao izbjeglice, migranti, baš poput današnjih migranata iz Azije koji nelegalno prelaze državne granice i traže boravak u točno određenim zemljama.

Ta usporedba dana je kršćanskim vjernicima u svrhu senzibilizacije prema migrantima s Istoka – ako su Marija, Josip i Isus bili izbjeglice i našli utočište u Egiptu, od nas bi bilo nekršćanski i licemjerno nuditi drugačiji tretman migrantima koji mijenjaju demografsku sliku Europe.

„Ustani, uzmi dijete i njegovu majku i bježi u Egipat.“ (Mt 2, 13)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Josip, vidimo, postupa po direktnoj Božjoj zapovijedi. Dotad smo ga vidjeli kao poslušnog građanina i legalista koji ženu u visokom stupnju trudnoće na neudobnom magarcu vodi po lošim putevima, poslušno i ponizno. Kada je stigao u Betlehem, za trudnu ženu nije bilo mjesta u gostinjcu, ni onom najskromnijem – razlika je velika kad uvidimo da ženama i djeci – migrantima nudimo smještaj u hotelu kod Bihaća – umjesto zahvalnosti ti ljudi izvlače te iste žene i djecu na hladnoću i bestidno se njima služe ne bi li ilegalno prešli granicu.

Kolika je to razlika od Svete obitelji kojoj je odbijen prihvat u gostinjcu, dok su bogati trgovci s Istoka, rimski vojnici, baš svatko tko će odriješiti kesu, bez problema nalazili smještaj. Pročitala sam nedavno predivnu misao kako je odbijen Onaj koji je došao biti gostinjac za svako srce u svijetu koje nema doma. U vjetrovitoj i hladnoj špilji majka je rodila dijete koje je, prekrasna li paradoksa, stvorilo svoju majku – na neki način prvog registriranog špiljskog čovjeka u povijesti. Čistoća rođena u prljavštini. Simbolika je bila ogromna. Dok su se Židovi klanjali zlatnom teletu, a Grci magarcu, upravo vol i magarac svjedoče rođenju, a i na neki način daju naknadu poklonivši se svome Bogu.

Josip i Marija su se priključili židovskoj zajednici u Egiptu gdje je Josip koristeći svoj zanat zarađivao za kruh svagdašnji i tako pošteno prehranjivao svoju obitelj. Na neki prekrasan način Spasitelj je posvetio zemlju koja je povijesno i tradicionalno bila neprijatelj njegovu narodu – kao da je i sam Izlazak bio preokrenut kad je Spasitelj tamo pronašao svoj dom.

Još jedna razlika je u tome kad je do Svete obitelji došla vijest da je razlog njihova bijega, Herod, mrtav – ne oklijevaju ni časa i vraćaju se u svoju domovinu. Vrijedi li to za današnje „izbjeglice“? Toliko je razlika zbog kojih je svaka paralela koju imamo prilike često slušati netočna i nepoštena, no ipak nas crkveni pastiri kontinuirano pozivaju na milosrđe i nekritičko primanje migranata.

Budući da se za to potpuno nekritički zalažu brojni ljevičari, nameću se zaključci da su:

1. Liberalni ljevičari znatno humaniji i milosrdniji od kršćana kojima doslovce treba crtati što da rade, kako da se ponašaju, učiti ih milosrđu kakvo pokazuju ateistička braća, a oni ga svejedno i dalje tvrdoglavo ne pokazuju.

2. Katolici su posebno neosjetljivi u tom pogledu, izdvojimo samo primjer katoličke Poljske i Mađarske koje a priori odbijaju primiti ijednog ilegalnog migranta. Priznajem da sam se više puta onako intimno znala upitati bi li sveti papa Ivan Pavao II. u ovakvim okolnostima oštro opomenuo svoju Poljsku? O tome možemo samo nagađati. Možemo nagađati kakav bi stav zauzeo papa Benedikt XVI. s obzirom na njegova poštena i beskompromisna predavanja o islamu zbog kojih je bio meta ružnih napada. Jasno i glasno je izrekao: „Ne naivnoj dobrohotnosti.“

Brojni se europski kršćani, što zbog „manjka milosrđa“ a što zbog zdrava razuma, s pravom pitaju zašto izbjeglice s istoka ne emigriraju u bogate arapske zemlje – njima ipak srodnije po vjeri i kulturi? Saudijska Arabija, AUE i Katar su naime izrazito bogate zemlje. Često se kao glavni motiv spominje „novi početak“ u Europi. Zašto je takav novi početak moguć u jednoj Švedskoj, a ne u Kataru?

Bez ikakve sumnje – kršćani su po načelu „vjera i djela“ pozvani činiti dobro i djela milosrđa prema svome bližnjemu. Uključuje li to beskućnike kojih su puni europski veliki gradovi? Ljude odbačene od bližnjih, nevidljive, očajne, marginalizirane?

Kada sam bila u Rimu šokirao me prizor nedaleko od samog Vatikana gdje po cičoj hladnoći noć na otvorenom provode ti nevidljivi ljudi, naši Europljani, u pravom smislu riječi naši bližnji, ljudi u dronjcima pokriveni kartonima – kojih će se netko tamo eventualno sjetiti jednom na godinu i pozvati ih na ručak, a onda ih napunjenih trbuha poslati tamo odakle su i došli? Zašto oni nisu naši bližnji, zašto sve propovijedi ne govore o tim ljudima udaljenim ni puškomet od srca Katoličke Crkve? Trudnice, same i napuštene, koje se odluče na pobačaj jer nemaju kome ni kamo? Zašto je pater Marko Glogović jedan na tisuće i tisuće? Jesu li te žene vrijedne našeg milosrđa i ako jesu, zašto smo slušali sramotnu izjavu primasa irske Crkve o „sigurnom i legalnom pobačaju“? Zašto su irske novine ovih dana prepune zgražajućih priloga o ubijanju kitova u Japanu dok se istovremeno u njihovoj zemlji ovih dana počinju ubijati nerođena djeca? Jesu li ta djeca naši bližnji ili su jednostavno premali i čak nevidljiviji od onih beskućnika koje sam spomenula?

Ono najvažnije ipak ću ostaviti za kraj. Jesu li naši bližnji – u kontekstu onog najvažnijeg; vječnog spasenja – naši europski razmetni sinovi, naša odmetnuta braća, izgubljena u nihilizmu i nezainteresiranom agnosticizmu? Zašto jedan kardinal Ćupić kao najvažnije teme kojima se vrh Katoličke Crkve ima baviti spominje migrante, a ne činjenicu da ti migranti dolaze duhovnim mrtvacima, duhovno mrtvim zemljama praznih crkava koje su potpuno otpale od vjere? Zašto toliko palamude o LGBT manjini, organiziraju pusta predavanja na (nevjerojatno!) Svjetskom susretu obitelji, dok im ogromna većina duhovno umire pred vlastitim očima?

Gdje je tu ono pravo kršćansko milosrđe? Izgubilo se u prijevodu, na pola puta između političke korektnosti i želje da se dopadne svijetu. Istom onom svijetu koji Krista mrzi i Krista ne shvaća točno kao što ga je mrzio i odbacivao i prije dvije tisuće godina.

Krist umire i krvari, krvari kao nekad na Kalvariji, a nas, nažalost, nije ni najmanje briga. Izgubili smo milosrđe, istina je. I ljubav. Jer ljubav nije podilaženje nego često i govorenje istine koja nekad loše sjeda, ali je na kraju u službi Dobra. Vještina koju smo izgubili i koju pošto-poto moramo vratiti.

Nikolina Nakić | Bitno.net

Tekst se nastavlja ispod oglasa

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 4. siječnja 2019.

Možda vam se svidi