Zahuktava se otvaranje EPK – Europska prijestolnica kulture. Rijeka. Toliko potencijala, nebrojenih mogućnosti. Da je, s jedne strane, bilo malo više hrabrosti, a s druge strane ipak više – otvorenosti – ma, kakva je to samo erupcija različitosti mogla biti! Ali, nije. Reciklirana umjetnost koja ideološki odgovora strukturama Grada Rijeke zasigurno je glavno obilježje EPK.

Žalosti činjenica, dopustite mi, da nisu i više, i jače istaknute mnogobrojne baš riječke priče kao autentični primjeri nečeg posebnoga. Među mnoštvom zaboravljenih ili onih koje se ne uklapaju u isti misaoni prostor vodstva EPK zasigurno je i priča Riječke Majke – Marije Krucifikse Kozulić. Zašto bismo se mi kao Riječani trebali upoznati i s ovom velikom, riječkom ženom?

Zato jer nam kroz pogled u živote ljudi poput Marije Krucifikse bude jasnije koliko toga Bog može učiniti i u našim životima ako mu se posve predamo. Krucifiksin život je baš to. Ona je sebe dala Srcu Isusovu, a Isus je preko nje učinio na stotine i stotine dobrih djela onima najsiromašnijima, onima najpotrebnijima naše ljubavi, odgovornosti i skrbi – djeci. Krucifiksa je primjer koji govori da su djeca i mladi, siromašni oni o kojima bi Isus htio da posebno brinemo.

Možda bi se netko mogao zapitati zašto očekujemo od nekih da stave pod fokus Riječanku čiji je život bio iznimno zanimljiv, altruističan i ukorijenjen u Isusu – kada smo na jedan način i mi kao riječka Crkva zakazali na tom pitanju. Dobro, neumorne časne i danas pod vodstvom sestre Dobroslave Mlakić uistinu rade sjajan posao i u promicanju istine o njihovoj utemeljiteljici, ali, na tragu Krucifiksina apostolata, one odgajaju brojne djevojke. Koliko kvalitetno riječke časne dobro rade taj posao pokazuje i činjenica da je njihov dom stalno – pun. I da je još veći mogle bi primiti ne gotovo pedeset nego valjda stotinu pedeset djevojaka. Ipak, i svećenici, i laici mogli bi i sami mnogo više učiniti da se šira javnost upozna s ovom Riječankom koju su ljudi našega kraja toliko voljeli da su je nazivali – Riječkom Majkom.

S koliko dobra moraš ljude „zadužiti“ da ti se tako tepa? To vam je Krucifiksa. Kao mlada djevojka, Riječanka, Marija Kozulić u iznimno je teškim vremenima krajem 19. stoljeća pokrenula val dobrote kroz koji se proslavio sam Isus. Iz bogate obitelji, no ne bahata, nakon brodoloma njihova obiteljskog jedrenjaka (lošinjska obitelj Kozulić je imala bogatu povijest) i sama iskušava oskudicu jer tada kao obitelj zapadaju u financijske probleme. No, Marija ne gubi svoj fokus već i u tim vremenima ostaje vjerna. U problemima i teškoćama jer, na koncu, nije li najveći dokaz bilo koje vrste vjernosti zapravo njeno očitovanje upravo u teškoćama? Nekako je logično da ti nije preteško voljeti one koji tebe vole, nije preteško osjećati se dobro u društvu gdje ti svi pokazuju ljubav. Ali, nije samo to Crkva kakvu Krist hoće. Krist hoće da izađemo iz zone udobnosti. Da se maknemo iz svojih udobnih fotelja. Da izađemo iz klimatiziranih prostora. Tamo na ulicu. Među ljude. Da proživljavamo s njima njihovo dobro i ono loše. Da im budemo potpora. Da zajedno molimo, smijemo se i plačemo. Imam dojam kako smo se previše udaljili od onih zbog kojih i postoji naša vjera u Krista? Evo, ne znam.

Krucifiksa nije bila takva. Aktivna u kapucinskoj župi, predano je radila za siromašne klince. Crkva joj je vjerovala. Pripremala je klince za sakramente. Djeca su joj cijelo vrijeme bili na srcu. Sposobna i snalažljiva još kao laikinja traži donacije i kupuje jednu vilu i u njoj 1. listopada 1895. osniva karitativnu ustanovu Zavod Presvetog Srca Isusova. Prošli tjedan sam spremao podcast za svoj youtube kanal i šetao sam s časnom majkom Dobroslavom Mlakić po zgradi. Cijela Krucifiksna zgrada je dojmljiva. Odiše njezinim svetačkim životom. Brojne fotografije zorno prikazuju koliko je ta žena bila posebna. I koliko zaslužuje da se o njoj više govori.

Sestra Dobroslava mi je pokazala predivnog anđela čuvara, velikog koji bdije nad malenom djevojčicom. Taj drveni kip je sačuvan kroz sve vrijeme, a nalazio se, ushićeno svjedoči časna Dobroslava, pokraj ulaza u Zavod iznad kojega je pisalo: „Našao sam onoga koji me spasio.“ Marija je shvatila da ju Bog zove u pomaganje djeci, siromašnoj djeci. Da ih odgaja, obrazuje i skrbi nad njima. To je činila kroz čitav svoj život, kasnije i kao časna sestra s brojnim svojim drugim sestrama i prijateljima. Ta naša Riječka Majka je zavrijedila da se o njoj i danas govori, da se nadahnjujemo nad njezinim životom i da učimo od nje koja je bila uistinu vizionar u odgoju djece i mladih. I danas ove predobre časne sestre na Pomeriju predano rade apostolat svoje Utemeljiteljice. Svega deset minuta hoda od riječkog Korza se nalazi predivna kapelica Srca Isusova, unutar samog Zavoda. Možete prošetati, roditelji, uzeti svoje klince pod ruku, otići do časnih i pobliže upoznati jednu sjajnu Riječanku – Mariju Krucifiksu Kozulić. Razgledati njezinu spomen sobu, čuti neko od brojnih svjedočanstava. Možete joj se moliti da nas zagovara kod našeg Isusa Krista. I možemo tako vjerovati da će sve na kraju biti – dobro. Jer, sve što ne valja – propadne, kaže Biblija. Tako će biti i sa svim onim što nas okružuje. A časne? I Riječka Majka? Eto ih. I bit će ih. Još mnogo, mnogo godina kao dobra srca Rijeke u svemu onome što samozatajno i neumorno rade!

Riječka Majka je preživjela ideologije koje su radile protiv čovjeka pa će preživjeti i grubi preskok njenog spomena, ali i spomena na mnoge druge riječke velikane u Europskoj prijestolnici kulture. Neka nam Marija Krucifiksa bude poticaj da ponizno i predano, poput nje, i mi radimo na dobro našega grada, na dobro Crkve i predivne nam Hrvatske.