Foto: Zagrebačka nadbiskupijaPred proslavu Stepinčeva – na dan kada se sjećamo i molimo bl. kardinalu Alojziju Stepincu imamo pravo pitati se koliko nama danas nedostaje Stepinčeve hrabrosti. Kako nama laicima tako i svima ostalima, svećenicima i biskupima koji zajedno činimo Crkvu. U dimenziji ljubavi prema Bogu, svojoj Crkvi, svakom čovjeku i – nerođenom životu. Stepinac je volio svoj narod. Duboko je proživljavao svu nepravdu koju smo mi Hrvati trpjeli od onih koji i danas u suludim provokacijama kao da žele potaknuti neke druge naše građane na neprimjerene postupke.

No, Stepinac se nije libio, na primjer, pisati Paveliću prosvjedna pisma protiv ubijanja 260 Srba kod Gline za vrijeme NDH i pritom spašavati na tisuće Srba i Židova. Iako se njegovo ime u krugovima koji imaju zadatak širiti netrpeljivost i danas pokušava iskoristiti kao kamen spoticanja, Stepinac je ustvari “vezivi” faktor. Dopustite mi reći, Stepinac je i mnogo više od toga, on je bio pravedan i odlučan pomagač svih onih koji su pod ustaškim režimom patili – i Srba i Židova i svih ostalih. Stepinac je posebno bio osjetljiv i na nerođenu djecu. Nije se libio o tome govoriti, možda bi bilo primjerenije napisati – vikati.

Koliko mi imamo danas Stepinčeve hrabrosti? Evo, ne znam, neka si svatko postavi to pitanje i odgovori u dubini svoje nutrine. Za početak.

Stepinac u šumi nije imao smisla

Uspostavom NDH za trenutak se učinilo da je napokon ispunjena vjekovna težnja hrvatskog naroda za slobodnom i samostalnom državom. No vrlo, vrlo brzo, da budem precizan – već nakon samo 34 dana od uspostave ove države – nadbiskup Stepinac shvaća kakva se nesreća nadvila nad hrvatskim, ali i narodima direktno ugroženim od Pavelićeva režima. Momentalno je uputio Paveliću gore spomenuto prosvjedno pismo zbog strijeljanja 260 Srba kod Gline i time je zapravo krenuo u otvorenu borbu protiv ustaškog režima, odnosno u borbu za spašavanje Židova, Srba i svih ostalih.

Jednom sam bio rekao da oni koji zamjeraju Stepincu ostajanje i obavljanje svoje dužnosti i nakon što je shvatio pod kakvom zločinačkom vlasti mora djelovati, tu jednostavno logika ne funkcionira. Možda neki stvarno misle da bi Stepinac više toga učinio da je uzeo pušku i otišao u šumu i zajedno s drugim partizanima jurišao na ustaše? Iako bi partizani imali jednog čovjeka više, tisuće Židova i Srba bile bi ubijene. Sve one tisuće koje je svojim djelovanjem spasio baš kardinal Stepinac. Nepuna dva mjeseca od početka rata posve se udaljio od sistema: počeo je pisati pisma ministru unutarnjih poslova Artukoviću, i poglavniku Paveliću da promijene odnose prema Židovima. Kasnije slijedi cijeli niz prosvjednih nota, poslanica i propovijedi protiv režima i njegovih metoda koji su dostupni i danas svakom prosječnom korisniku interneta. Jednako tako dostupno je i na stotine dokumenata istaknutih Židova, vrhunskih povjesničara, stručnjaka za holokaust koji ističu nemjerljiv doprinos Stepinca u spašavanju Židova i Srba tijekom takozvane Nezavisne države Hrvatske.

Ovdje svakako valja spomenuti i Židovku Esther Gitman koja je doktorirala na prestižnom američkom sveučilištu na temu “Spašavanje Židova tijekom Nezavisne države Hrvatske”. “Pregledala sam preko 30 tisuća dokumenta, kopirala preko 5000 i svi tragovi uvijek su me vodili samo do jednog imena – Stepinac, dok nisam povezala – pa to je zagrebački nadbiskup!” istaknula je ova doktorica povijesti rezimirajući u jednoj rečenici sadržaj svog doktorata. Nacisti i ustaše bili su jako ljuti na Stepinca, život mu je bio u opasnosti. Godine 1943. Stepinca je bilo strah da će poginuti, nije se bojao za sebe, već za sve one koji su bili pod njegovom zaštitom. Smatrao je da će hrvatski narod godinama patiti zbog toga što su ustaše činile. Vrijedi istaknuti kako je Stepinac spasio Zagreb od razaranja, naime, uspio je preko diplomatskog zbora Svete Stolice kontaktirati saveznike i odgovoriti ih od namjere da bombardiraju Zagreb, ističe dr. Gitman. Dalia Ofer, slavna izraelska povjesničarka holokausta, upravo je poticala dr. Esther Gitman da objavi ova istraživanja o spašavanju Židova za vrijeme NDH.

Samo – Stepinac

Imamo i svjedočanstvo našeg profesora, pok. Branka Polića, također Židova rođenog davne 1924., koji svjedoči o Stepincu riječima: “Kada je bio najveći udar, mi smo znali, može nas spasiti samo – Stepinac.” Mora se istaknuti da je šezdeset pisama preživjelih Židova poslano u Yad Vashem tražeći da se Stepinac proglasi pravednikom među narodima. Hrvatsko-izraelsko društvo je dva puta donijelo odluku da Stepincu daju naslov “Pravednik”. Neki koji su manje učinili od Stepinca proglašeni su pravednicima. Postoje brojna svjedočanstva o svetosti i dobroti Stepinca, čak i srpskih pravoslavnih svećenika poput Jovana Nikolića. Postoje dokumenti koji pokazuju mnoštvo Stepinčevih intervencija u zaštiti Srba, Židova, djece. Svima je moguće dobiti na uvid Stepinčeve propovijedi u kojima jasno osuđuje ustaški režim, u kojima ističe da postoji samo jedna rasa – rasa ljudi čiji Stvoritelj je Bog. Stepinac je spasio na tisuće nevinih Srba, Židova i ostalih ugroženih skupina.

Stepinac protiv abortusa

Blaženi je kardinal snažno govorio i protiv – abortusa. Stepinac se osjećao dužnim propovijedati, govoriti, upozoravati, pisati o pošasti abortusa. Stepinac je tako govorio liječnicima: “Pobačaj je zlo u sebi. Nikakve socijalne indikacije, nikakvi naučni razlozi ne mogu opravdati direktnog pobačaja, niti učiniti da on bude nešto drugo nego što u istinu jest, i što pred Bogom ostaje, naime ubojstvo nevinog čovjeka. A hotimično ubojstvo čovjeka vapi u nebo za osvetom. Ono je odurno i grješno uvijek, a osobito onda, ako mu je izvor osobni interes i pohlepna težnja za stjecanjem. Pobačaj je i golemo socijalno zlo, koje je donijelo toliko nevolja ne samo pojedincima, nego čitavim familijama i teško ranilo stablo narodnog života u naše doba. No, dok pred one koji treba da budu prvaci u borbi protiv pobačaja, iznosim njegovu unutarnju socijalnu zloću, predviđam, da će se neki možda samo sažalno nasmijati nad mojim apelom. Ali nikakav prezirni smiješak ne može ukloniti nepromjenljive stvarnosti, koja izvire iz naravnog zakona i pozitivne objave, a ta jest, da je direktni abortus u sebi teško etičko zlo. Isto tako ne može izbrisati žalosnih činjenica i krvavih rana, što ih je po priznanju istinskih promatrača narodnog života nanio porok pobačaja. Stoga bi i prezirni smiješak nad mojim apelom bio samo odraz dubokog pomanjkanja one životne ozbiljnosti, kojom svi, uistinu misaoni i etički pojedinci moraju prosuđivati najdublja i najzamašnija pitanja duše i vječnosti, obitelji i naroda.”

I na kraju. Mogao bih napisati da je Stepinac volio Boga, svoju Crkvu, svoj narod, svakog drugog čovjeka neovisno o njegovoj naciji i vjeri te da je osjećao bitnim govoriti o važnosti života od njegova začeća do naravne smrti. Možemo li zamisliti da bi takva moralna gromada od čovjeka, ako se mogu tako izraziti, propustio doći, ne u Zagreb nego u Rijeku, i hodati u povorci za život? Ja stvarno u dubini svoga srca osjećam da bi blaženi Kardinal došao, stao i rekao: Ljudi, idemo! Za život, kako drugačije! Molimo se stoga našem Blaženiku da nam podari s neba Isus barem mrvicu Stepinčeve hrabrosti u svim našim današnjim borbama za istinu i pravdu. Molimo se Blaženiku da mnogi muževi i žene shvate kako nije dovoljno biti heroj dnevnog boravka i da će krajem svibnja imati priliku pokazati svoju hrabrost u Hodu za život. Ili nešto drugo.

Marin Miletić | Bitno.net