BLAGO PROGONJENIMA ZBOG PRAVEDNOSTI

Marin Miletić: Ubijeni svećenik Martin Bubanj još uvijek čeka na istinu, a duhovi komunizma se bune

Mnogim „prosvjetiteljima“ je danas Crkva trn u oku. Na sličan neki način je Crkva bila trn u oku i „prosvjetiteljima“ poslije Drugog svjetskog rata. Kao i nekim drugim „prosvjetiteljima“ u povijesti. 

Foto: Wikimedia commons

U Rijeci, točnije na Sušaku, se nalazi mala župa Ćirila i Metoda. Crkva je to Presvetog Srca Isusova. Njezin prvi sušački župnik je bio baš – Martin Bubanj. Zaređen 1921., 1936. je imenovan župnikom na Trsatu. Mi vam Riječani volimo reći – plovan za svećenika. Sušački plovan. Bubanj je bio vođa katoličkog pokreta na Sušaku između dva svjetska rata. 

Mladi župnik vlč. Martin Bubanj je bio i nekoliko godina vjeroučitelj u mojoj Prvoj sušačkoj hrvatskoj gimnaziji u Rijeci. Vjeronauk iz  škola su komunisti izbacili kao što ga je, na primjer, iz svih ostalih država izbacivao nacizam gdje je došao na vlast. Izbacili su ga iz škole „da ne kvari mladež.“ Bubanj je među sušačke učenike unosio ljubav prema Bogu i domovini, a to se “ne oprašta”, zar ne? Vlč. Bubanj je svećenik koji je bez suđenja, bez dokaza, bez krimena dobio metak u glavu i prema svjedočanstvima očevidaca bačen je u jamu Bezdan u Kostreni. Na pročelju crkve na Sušaku stoji mramorna ploča s natpisom: „’Blago progonjenima zbog pravednosti njihovo je kraljevsko nebesko’ Mt 5,10. MARTIN BUBANJ. Križišće 1898 + Kostrena – Bezdan 1945. Prvi sušački župnik. Apostolu Božje Riječi. Neumornom dobrotvoru. Istaknutom hrvatskom domoljubu. Žrtvi komunističkog nasilja. O pedesetoj obljetnici mučeništva. Župa sv. Ćirila i Metoda – Sušak. 27. travnja 1995.“

Mene osobno već dugo zanima istina o ovom svećeniku. I mislim da kao što smo jasno osudili zločine raznih ideologija, poput fašizma i nacizma da se trebamo jasnije očitovati i o zločinima komunizma. Snimio sam vlog na temu Tita i Tuđmana i nekoliko trenutaka u tom videu posvetio srušenoj katoličkoj crkvi na Mlaci Krista Otkupitelja koja je u doslovnom smislu u jednoj noći minirana. Srušena. Odnešena. Da ne ostane niti kamen na kamenu. Zanimljivo je to. Zlikovci su mislili da ono što ne vidiš, da će se to zaboraviti i da će i tu miniranu crkvu prekriti prašina zaborava. No, ta srušena crkva je samo mali kamenčić one Petrove Velike Jedne Crkve koja nikada neće nestati, jer je Krist to tako obećao i tako će i biti. Snimio sam i vlog o ubijenom Bubnju. Vlog ima nekoliko tisuća pregleda u nekoliko dana. Duhovi su se uskomešali u gradu podno drevnog Trsata. Nekoliko institucija je dobilo poluprijeteći anonimni mail s anonimne adrese potpisane  kao antife Kostrena. Sve nešto puno anonimnosti. Za ljude koji bi htjeli da im riječi zvuče ozbiljno i strašno. Hm. Možda ne bi bilo zgorega, objasniti ljudima da malo sposobniji mladci, a kamoli učeni ljudi, bez nekih velikih teškoća preko IP adrese dođu do konkretne osobe, koja se skriva u anonimnosti, no, sve u redu, nema veze. Uglavnom, u navedenom mailu je sve i sva nabrojeno, zbrda zdola, no sumarum je poruka kako se neće dopustiti čačkanje po jami Bezdan u Kostreni. 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nisu htjeli čačkanje, dolaze im bageri za kopanje

E pa, čestitam. Potaknuli ste ne samo čačkanje, nego ste svojim pristupom uzrokovali bagere koji će doći otkopati svu istinu koju su komunisti zakopali poslije rata.  

Mi možemo živjeti mir danas, ako jasno očistimo naše jučer. Dokle god teret prošlosti nije stavljen pod povećalo istine i tako predočen sadašnjosti ne možemo živjeti puninu mira. Mir se ne gradi na obmanama i lažima. Samo na istini. Kakva god ona bila. Ovdje je ona dosta jasna. Ubijen je čovjek, katolički svećenik, bez suđenja. Nema ploče na stepenicama kojima je hodao prema školi u kojoj je predavao, nema niti u školi traga da je tu bio svećenik koji je mučenički stradao. 

Kako svjedoče mnogi, njegov jedini krimen je bio što nije volio Jugoslaviju. Ustaša bio nije. Iz pisma koja je pisao svojim roditeljima, iz svjedočanstva danas živih osoba vidimo da je pomagao svakome: i Srbima i svakom potrebitom. Vidimo da je bio voljen od mladih ljudi. I vidimo da je volio Hrvatsku. To se njemu tada nije moglo oprostiti. Ako netko ima neka druga saznanja, evo, molim da se žurno očituje i da pošalju dokaze na Riječku nadbiskupiju, točnije na vlč. Sinišu Vujčića, današnjeg župnika sušačkog. Svećenik je ubijen, a neki Benedetti je u svibnju 1945. sastavio optužnicu!? Tu Bubnja optužuju za suradnju s ustaškim režimom, ali pazite i sami komunisti pišu da je župnik bio „vrlo pametan i inteligentan, prijazan i dobar prema ljudima, tako da su ga svi voljeli… nije pristajao uz ustaški režim koji je kritizirao i ismijavao…“ Zatim, nastavljaju komunisti istom promućurnošću: „Pomagao je svima, pa je čak i partizane izvlačio iz zatvora. Na taj je način htio sakriti svoj pravi rad.“ 

Želeći sve dublje istražiti, zajedno sa župnikom vlč. Vujčićem posjetio sam Vlastu Polić, kćer od Bubnjeve sestre. Snimio sam dosta dugo svjedočanstvo, snimio sam pisma ubijenog svećenika Bubnja, čitao sam kontradiktornu optužnicu Komiteta u kojem prvo Bubnju spočitavaju da je blizak ustašama, a onda pišu kako je vlč. Bubanj otvoreno kritizirao ustaški režim kao što se u gore mogli pročitati.  Spremam sada sa župnikom vlč. Vujčićem sve što mogu prikupiti i odlučio sam ne prepustiti prašini zaborava mučeničku smrt ovog katoličkog svećenika. Istine radi.

Pročitajte samo dio njegova pisma roditeljima:

„Dragi roditelji, ne znam ča će biti s menom, ću kamo poći ili uopće neću poći, prilike su jako teške. Ja na svojoj duši nemam ništa. Zla nisam načinio nikome, svima kojima sam mogao pomoći, ja sam pomogao. Koliko sam vremena izgubio obijajući pragove raznih ureda da pomognem ljudima pa ipak čujem da me se groze, pišu protiv mene u svojim novinama… ako ostanem i poginem znajte da je to zato jer sam katolički svećenik koji sam propovijedao i branio svoju vjeru, koji nisam bio svećenik samo za to da misim i pobiram novce, nego kada je trebalo ustati na obranu vjere, ustao sam neustrašivo. Drugo, zato  što sam se uvijek osjećao Hrvatom i što sam uvijek osjećao za hrvatski narod i pomagao tom narodu koliko god mi je bilo moguće. Naškodio nisam nikome, zla nisam učinio nikome, radio sam samo za svoju vjeru i za svoj narod. Drugo neka sve bude u rukama Božjim. Ako poginem, nemojte ništa plakati, čak morate biti ponosni da sam zavrijedio poginuti za Boga i vjeru.“

Došlo je vrijeme da se i riječki katolički svećenici snažnije angažiraju, stanu iza svog ubijenog subrata i da pokrenu postupak kojim će se moći vrednovati povijesna uloga ovog sušačkog župnika, kao i njegova mučenička smrt. Samo tada će i ona biti sjeme novih kršćana kao što je rekao sveti Tertulijan. 

Srušene riječke crkve u komunizmu

Povjesničari ističu: mnogo ih je. 1949. godine je crkva Krista Otkupitelja sravnjena sa zemljom. Eksploziv je bio postavljen u temelje crkve 4. studenog, a nisu pomogli vapaji župnika Tomislava Kelenca da se crkva ne ruši. Nisu se pokazali učinkoviti niti pokušaji apostolskog administratora Karla Jamnika da se crkva poštedi rušenja. Komunistički moćnici milost nisu pokazivali. Riječani ne znaju da je „ono“ na mostu kod Konta (kupolasti paviljon) ustvari bila katolička kapela sv. Ivana Nepomuka. Župnik Assunte, msgr. Sanjin Francetić se trudi senzibilirati javnost za ovu istinu procesijom, molitvom, misom… no, tvrda su srca. Barem onih koji imaju trenutnu moć odlučivanja. Možda Riječani ne znaju da su komunisti srušili i veliku riječku sinagogu 1948. godine, a poduzetni kakvi već jesu – materijal od razrušene sinagoge su prodali Kotarskom narodnom odboru Rijeke (usp. Goran Moravček, Nestale riječke crkve, Sušačka revija, br.70/71).

Mnogim „prosvjetiteljima“ je danas Crkva trn u oku. Na sličan neki način je Crkva bila trn u oku i „prosvjetiteljima“ poslije Drugog svjetskog rata. Kao i nekim drugim „prosvjetiteljima“ u povijesti. 

Zamislite, kako će to biti dobro. Kada jednog dana i u Rijeci bude u parku na Mlaci mramorna ploča s možda nekim natpisom: „Ovdje je preko noći minirana i do temelja sravnjena sa zemljom katolička crkva Krista Otkupitelja 1949. godine. Neka se zlo nikada nikome više ne ponovi.“ Čitatelju, kako li će to biti dobro kada se izmirimo sa istinom pa na mjerodavnim mjestima bude ploča: „Ovdje je ubijen nedužni katolički svećenik Martin Bubanj bez ikakva suđenja, bez dokaza. Kao svjedok netrpeljivosti, život svoj položio je za Isusa i Hrvatsku“. Vjerujem da će već ove godine baš župa Ćirila i Metoda imati glavu riječ u obilježavanju ubojstva ovog mučenika katoličkog svećenika i da će stotine Riječana doći pokazati da žrtva svećenika Bubnja nije bila uzaludna. 

Kako li će to dobro biti. Kada bude istina.

Marin Miletić | Bitno.net

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 3. ožujka 2019.

Možda vam se svidi