Umorni smo od licemjerja. Umorni smo, moj Isuse, od licemjerja roditelja koji od svoje djece traže nešto što sami nikada niti pokušali nisu postati. Umorni smo, moj Isuse, od propovjednika koji na leđa vjernika stavljaju pretežak teret dok oni sami žive kao da se Boga ne boje i kao da ne znaju da će i njihovo koljeno pasti nice pred Tobom i položiti račun za svoj život. Umorni smo Isuse od političara koji te se sjete prigodno. Kada njima zatrebaju tvoje poruke. Naravno, samo one i onakve poruke u kojima ti, Isuse, nisi skandalozan, jasan, izazovan. Umorni smo Isuse da te se svojata, dok svatko čuči u svom rovu gledajući preko nišana onog drugog, dok ti jecaš molitvu: spremite mačeve u korice, dok hodnicima naših prolaznosti odzvanja jeka molitve da budemo Jedno.

Hrvatski narod vapi za autentičnošću. Našem društvu dobro mogu donijeti oni koji istinski ljube pravdu, a mrze zlo. Našem društvu dobro mogu donijeti oni koji su spremni sebi umrijeti da bi drugi imao. Ti izgorjeti da bi onaj drugi rastao. Trebaju nam muškarci i žene koji će više voljeti novi život, radost djece, nego li naslikavanje sa skupocjenim psima. Da, trebaju nam muževi koji će biti muževi. U snazi vjernosti i odvažnosti. Kao što nam trebaju i žene koje se neće plašiti punine ostvarenja svoga bića kroz onu koja donosi život. Oni koji će znati da žrtva donosi obilan plod.

Moj Isuse, rahli je taj pijesak pod nogama naših života nad kojima toliki zidaju svoje kule babilonske veličajući raskošnost zidina i sjaj prolaznoga blaga.

Umorni smo Isuse od vlastodržaca koji sebi grade zdanja, prenamjenjuju ledine i pretvaraju ih u mondene prostore na grbači sirotinje… pojačavam glazbu. “Lupi petama, reci evo sve za Hrvatsku. Poljubi zastavu, pusti suzu meku, iskrenu. O Bože čuvaj Ti… naše golubove i sirotinju”, pjevaju Prljavci. Može li te ovaj narod, Isuse moj, više ljubiti, više Tebe staviti u svoje živote. I tada, kako bude više Tebe, Učitelju, tako će manje biti podjela, zla, nepravde, nasilja, mržnje, prevara, laži i obmana.

Ne, Isuse, nismo mi odustali. Ta kako da odustanemo od Crkve tvoje. Ta kako da Tebi okrenemo leđa? Bit ćemo vjerni. Do kraja. Papa Franjo je rekao: “Pred složenim situacijama koje su prouzročene sukobima, Crkva je pozvana svjedočiti kršćansku nadu koja ne popušta pred obeshrabrenjem, a ne onu svjetovnu koja se oslanja na stvari koje su prolazne i često stvaraju podjele… kršćanska nada koja je hranjena Kristovim svjetlom daje da uskrsnuće i život zasja u najtamnijim noćima ovoga svijeta. Zato smatram da u teškim trenucima, još više nego u onima mira, vjernici trebaju dati prednost jedinstvu s Isusom, našom nadom.” Nisu ovo riječi koje trebaju čuti samo naša braća i sestre Ukrajine. Ne, ovo su proročke riječi koje bismo si i mi trebali danas posvijestiti.

Krist jest naša nada. Krist jest naša snaga. Čvrsto vjerujem da će ovaj naš narod tvrde šije progledati. Shvatiti da se mora tjesnije povezati s Kristom. Isusa živjeti djelima, a ne samo jezikom. Tako će se i mrena navezanosti maknuti s očiju. Pogled će biti bistriji, mnogo jasniji. Birat će se ne najlakši putevi, već oni uski, posuti trnjem. Jer, Spasitelj je rekao, da baš takvi putevi vode u stanove nebeskog Jeruzalema.

Neka nam Gospodin da snage da u tome uspijemo.

Marin Miletić | Bitno.net