Neka mi bude pa sto bude

Problem predanja…bilo dečku sakramentom braka, bilo Bogu zavjetima. Većina živi tu neku osrednjost- konzumiranje braka bez sakramenta braka, život po Božjim zapovijedima bez radikalne odluke za predanjem Bogu iako osjećaš poziv za nešto više. I tako smo se pretvorili u društvo zaraženih muhom Ce-ce koja samo zuji i leti tražeći koga da zarazi svojim stavovima koje potpuno iskrivljuju vrijednosti. Naravno, svi znamo da je učinak ugriza te muhe uspavljivanje, pa se može reći da se uspavljuju savjesti i život za ideale! I što sada???

Nije jedini problem slabije opredjeljivanje za ovaj ili onaj život, koliko je problem što se osrednjost na tako jednoj „maloj“ stvari širi na sva područja čovjekova života. Zanimljivo je uspoređivati učinke djelovanja ugriza kukca i našu osrednjost. Nevjerojatne sličnosti! Osoba nakon ugriza gubi stanje svijesti, a čovjek zahvaćen mlakošću prestaje razmišljati na dotadašnji način, tj. vrijednosti postaju opasnosti (kao što možemo vidjeti u situaciji po pitanju homoseksualnosti gdje je problem u ljudima koji nisu tih sklonosti, a ne u onima koji ih imaju, čak štoviše, počinje se kažnjavati tumačenje tih sklonosti kao bolesti). Drugo obilježje je nemogućnost hranjenja, a kod mlakog čovjeka prisutna je sve manja potreba za Tijelom Kristovim, životom po sakramentima (što također možemo vidjeti po praznim crkvama i filmovima: „Svećenikova djeca“, gdje se sve sakralno obezvrjeđuje zbog traženja humora). Treće obilježje nakon ugriza je spontano krvarenje, dok čovjek postaje sve hladnokrvniji i zatvorenija srca za bližnjega (napose ako drugi ima drugačije stavove od njegovih, čovjeka se brutalno počinje osobno vrijeđati). A najsličnije obilježje su višestruke konvulzije što se kod čovjeka (i ovih dana prigodom dolaska dr. Reisman) moglo vidjeti,  pošto se radi o višestrukim napadima. Grizemo jedni druge, režimo jedni na druge, sve kako bismo prikrili vlastitu nesvjesnost. Čovjek tako postaje samodestruktivan jer ubija sve ono Božje u sebi pod prividom komotnosti i lažne slobode. I što sada???

Često sam mogla čuti iz usta svoje bake riječi : „Neka mi bude Bože, ako ti hoćeš…“. Znala sam da su te riječi temeljene na evanđeoskom dijelu gdje Marija kaže Gospodinu svoj : „Da“, ali te riječi nisu dopirale do mene. Sve je to bilo lijepa fraza jer sam kao i većina ljudi 21. stoljeća bila čvrsto uvjerena da sama mogu sve, da mi Bog ne treba. Naravno, i meni je sloboda odabira, prohtjeva i želja bila bliska i jako bitna, te nisam baš tražila mišljenja sa strane ako sam u nešto bila uvjerena, nisam tražila niti željela istinu. Može se reći da sam i ja bila uspavana dok milost koju je moja baka živjela nije počela djelovati!

Trebalo je jako puno reanimacije da izađem iz stanja uspavanosti i da shvatim da moj dotadašnji stil i način razmišljanja nije bio ispravan. Neki to zovu ispiranje mozga, a ja to zovem prosvjetljenje. Bog je morao isključiti sve aparate na koje sam bila priključena kako bi me vratio u život. Ostati bez dotadašnjih „oslonaca“ i uporišta bilo je tragično jer ostaješ sam! Sve što vidiš oko sebe mnoštvo je bijelih zidova na kojima su slike koje te dotada nisu zanimale. Plakat koji ti poručuje: Živi puninu života, Raduj se malim stvarima, Traži pravo ispunjenje, Idi za pravim Učiteljem, Nisi pozvana na osrednjost, Ljubljeni kuca na vratima, Ne budi mlak ili bljutav, Ako se ne odrekneš samoga sebe, Ako ne uzmeš svoj križ, Ostavi sve i pođi za mnom…

Kad Bog čovjeka isprazni od svih ispraznosti, čovjek ne prestaje „buljiti“ u te nove slike koje prvi put vidi, a koje su bile tu i kad su „aparati“ radili. I počinješ se pitati što si dosada radio i kako si živio. Ako pokušaš ustati iz kreveta, vidjet ćeš da ne možeš jer si prikovan za svoje navezanosti, samodostatnost, oholost, sebičnost, hedonizam i boemski način života gdje su drugi objekti a ti subjekt. Ako počneš vrištati i plakati, bit će ti još gore. I što sada???

Jedina stvar koju trebaš i možeš činiti je predati se Bogu! Predati mu se znači preuzeti rizik u novosti života, preuzeti rizik jer ne znaš hoćeš li uspjeti, hoće li taj Bog zbilja biti s tobom i hoće li doista biti bolje. To znači parafrazirati Marijine riječi: Neka mi bude, pa što bude!

[facebook]Klikni like i prati nas na Facebooku:[/facebook]

Darovati se Gospodinu znači u Njegove ruke položiti svoju narav, stavove, razmišljanja, navezanosti, napuhanost, tvrdoglavost, znanje, iskustvo, pamet…svega sebe položi u Božje ruke! I što sada??? Mi vjernici smo najviše pod povećalom, naše riječi i ponašanja gleda se više nego ikada, jer pozvani smo na predanje! Potpuno predanje koje vodi do mističnog susreta s Gospodinom. To predanje proizlazi iz čovjekova duha koji se mora pročistit „od učinaka muhe“ kako bi prodisali punim plućima. I nije problem u Bogu, ni u Crkvi, ni u kleru, ni u čemu izvan čovjeka samoga, jer kako kaže i dr. Reisman: „Ljudi su danas izgubili logiku i osjećaj za zdrav razum“. Svatko ponaosob pozvan je surađivati s Božjom milošću, otvoriti oči za istinu i prihvatiti je. I što sada???

Sada možeš započeti svoj novi život u Bogu, jedinom praizvoru svake zajednice, svakog života, svake istine! To je proces oslobađanja, čišćenja, upoznavanja s vlastitim slabostima, grijesima, granicama, nedostacima i lažnim težnjama. Čovjek tek ako dopusti Bogu da oblikuje njegov život može preuzeti odgovornost i rizik i upustiti se u obiteljski život, redovnički, svećenički život!

s. Marija Pia Tadijanov

Ostale tekstove iz kolumne ovog autora potražite ovdje.