Puno onoga što mi radimo, odnosno kako živimo svoju vjeru, se svede na govor. Pričamo priče. Pričamo nešto o Bogu. Sjetite se samo vjeronauka. Imali ste sreće ako ste imali nekog vjeroučitelja ili vjeroučiteljicu koja bi vas potakla da nešto napravite. Uglavnom je to bilo suho prenošenje informacija koje bi djeca morala naučiti i izdeklamirati kasnije za ocjenu. Sjećam se kad sam se pripremao za krizmu, dobili smo ‘udžbenik’ sa stotinama pitanja i odgovora. Učiš, bubaš i onda dođe ispit na kojem te pitaju pitanja. Možeš ti biti i ‘crni đav’o’, ali ako znaš odgovore na sva pitanja što te upitaju, ideš na krizmu. Tamo u poslanici svetog Jakova stoji ovako: Ti vjeruješ da ima samo jedan Bog. Dobro činiš! I đavli to vjeruju i – dršću (Jk 2,19). Kasnije sam i ja postao onaj koji priprema djecu za krizmu. I dalje su bili aktualni ti udžbenici sa stotinama pitanja i odgovora…

Protestantske crkve, barem ovdje u Americi, imaju jedan snažan naglasak na karitativnom radu i socijalnoj angažiranosti. Ako toga nema, ljudima to nije ni zanimljivo. Protestantske zajednice koje nemaju nekakav socijalni projekt, koje nisu angažirane u društvu i zajednici kroz nekakve karitativne projekte nisu, recimo to tako, atraktivne niti privlače nove ljude u svoje okrilje. 

Nije krivo malo pogledati i u tuđe dvorište s vremena na vrijeme. Nije loše malo zaviriti kod susjeda ili čak i onih s kojima se ne slažemo. Nije loše ponekad zaviriti i kod neprijatelja i kod onih koje ne možemo nikako smisliti. Ne kako bismo bili zavidni ili kako bismo se narugali kako je kod drugih nešto loše, ružno ili krivo, nego kako bismo naučili nešto novo i možda malo oplemenili ono što mi radimo.

Jao onoj Crkvi ili jao onoj zajednici koja svoj vjerski život svede na pričanje o Bogu. Ono što je kudikamo važnije, ako ne i najvažnije jest koliko je Bog tu uopće prisutan u našim životima. Čemu mi koristi sva priča o Bogu i o zajednici, o vjerskom životu i o vjerskim istinama, ako Boga tu nema. Ako Bog nije živ. Ako Bog nije djelatan. Po tko zna koji put vraćam se na poslanicu svetog Jakova apostola u kojoj se govori o vjeri bez djela. Tamo ostade zapisano da je vjera ako nema djela, mrtva u samoj sebi (Jk 2,17).

Thomas Merton lijepo zapisa. Ono što se od nas danas traži nije u tolikoj mjeri da govorimo o Kristu nego prije da dopustimo da on u nama živi, kako bi ga ljudi mogli naći tako što će prepoznati da on u nama živi.

Kamo sreće da i u meni zaživi jedna ovakva rečenica. Kamo sreće da ljudi mognu prepoznati na meni da Bog u meni živi, a ne samo da pričam/pišem o njemu. Dakako, posebno se to odnosi na vjerske službenike, koji – uh, kamo sreće kad ne bi bili službenici-činovnici, nego službenici – sluge. Naročito se to odnosi na svećenike, redovnike i redovnice za koje molimo na poseban način u ovom tjednu. Ne odnosi se to ništa manje na bilo kojeg vjernika, učenika Isusa Krista. I svi smo zajedno pozvani na to ‘dopuštanje’ Kristu da živi u nama.

Kako to dopustiti? Pa možda kad počnemo pričati o njemu, da se zapitamo – otkud mi to sve znamo? Znam li to zato što sam dopustio Kristu da živi i u meni ili to pričam zato što tamo negdje piše ili mi je netko rekao da tako trebam pričati?