Razmišljajući o „blagoslovu života“ i „prokletstvu smrti“, da se izrazim biblijski (usp. Pnz 30, 19) sve više dolazim do zaključka kako je abortus zaista u izvoru globalnih i osobnih problema čovječanstva i čovjeka današnjice, u mnogim dimenzijama i stvarnostima, kako duhovno tako i materijalno.

Što se gradi na nevinoj krvi, niti ima opravdanja niti ima sreće. Ne zaboravimo da su ukazanja Naše Gospe u Fátimi (1917.) na jedan specifičan način ponajviše vezana uz ovu problematiku. Naime, ondje nas je Gospa upozorila kako će se događati strašne stvari, ako se „zablude Rusije prošire po svijetu“. Nažalost, svega dvije godine nakon ukazanja započinje lavina tih strahota, počevši od legalizacije abortusa od strane Lenjina, što će kasnije – pod dokazanim utjecajima ruske imigracije u Berlinu – nastaviti i raširiti Hitler. Upravo iz legalizacije ove vrste krvoprolića, nastala su sva druga krvoprolića. Baština pobačaja direktna je baština komunizma i nacizma.

Sve se savršeno slaže i nadopunjuje, jer nakon nepoželjnih nerođenih došli su na red nepoželjni rođeni, kako Židovi tako i svi ostali drugi, drugačiji, smetnje „naprednom“ društvu. Nepotreban Bog, nepotreban čovjek. Utemeljen na ničim argumentiranim, očitim i neznanstvenim lažima, duboko nehuman zahvat usmrćivanja nerođenih pobačajem, u kojem se likvidira maleni homo sapiens – čovjek, ne bolest, ne tkivo, ne izraslina nego čovjek, u temeljima je i svega što upravo sada, danas gledamo na vlastite oči. Ratovi i klanja, istrebljenje i svireposti na Istoku: mojim mišljenjem, đavao se brutalno osvećuje narodima koji vole djecu, vole život i raduju se životu. Na Zapadu slično ali drugačije: milijuni pobačaja ispraznili su vrtiće i škole i tvornice… I stvaraju nove ratove u čovjeku i među ljudima. Ratovi pokreću izbjeglice koji trebaju nadomjestiti domicilno stanovništvo usmrćeno ratom protiv nerođenih. Vidimo kako je danas u politici i kod nas odlučujuće pitanje napredovanja jedno: jesi li za abortus? Ako nisi, nema ti fotelje ni titule. Američkog predsjednika žele uništiti prvenstveno zbog njegovog čvrstog „pro-life“ stava: to ih najviše razjaruje, sve drugo moglo bi mu se oprostiti. Pitanje abortusa duboko se i sudbonosno tiče i naše Crkve, a kako je strah jedan od duhova koji se najodličnije vežu uz duh smrti, tako se taj strah često osjeti i kod nas katolika, pa se o pobačaju vrlo malo čuje s propovjedaonice, a u razgovorima u obiteljima i drugdje, još manje.

Zato se najiskrenije divim našim predragim moliteljima pred bolnicama, herojima koji su se drznuli iskazati neposlušnost novodobnom podobnom programiranju. Čine nemoguće, idu u potpunosti protiv struje. Svjedoče vjeru u Živoga, usprkos svim podmuklim artiljerijama zloduha. Blagoslivljam ih uistinu svakim blagoslovom kojeg znam i kojeg mogu izreći srcem i usnama. Po meni, danas u našoj domovini ne postoji veći dar, veća milost i veći „pokret otpora“ duhovnosti „civilizacije smrti“ nego što su molitelji pred bolnicama – pred Golgotama našeg doba. Ali oni nisu samo borci i branitelji na strani „civilizacije života“ – molitelji ispred bolnica posljednji su znak ispravnosti i čovječnosti, znak nade koja još nije umrla, simbol budnosti i suosjećanja, nasuprot izopačenostima i teroru krvavih laži i robovanja tuđim interesima nad našim narodom. Za njih, često umorne, povrijeđene, prestrašene, osramoćene, napisah ovih nekoliko meditativnih misli za ohrabrenje u vremenima opće nesigurnosti i tjeskobe.

Počinjem od jedne slike: nad braniteljima života vidim raširena krila arkanđela Gabrijela. Nekako mi se čini kako je upravo taj svijetli anđeo, poslan Mariji s navještajem utjelovljenja Isusova u njoj, nebeski zaštitnik nas koji se borimo na prvoj liniji fronta za život najmanjih. Nasuprot njega demon Molek, poznat iz starozavjetnih opisa poganskih rituala drevnih naroda, riga vatru iz svoje utrobe u nastojanju da nas opeče i spali. Njemu su gradili ogromne kipove, a u udubini trbuha pretvorenu u peć bacali su vlastitu djecu kao žrtve. Da bi bili sretni, zdravi, „ostvareni“. Poznato? I to je bilo sasvim legalno. Pobačaj je također žrtvovanje, prolijevanje nevine krvi, ima sve komponente jednog obreda. Pobačaj je znak jednog užasnog saveza – u Bibliji čitamo kako se svaki savez stvara kroz krv. Međutim, vatra Moleka ne može ništa onima koji su pokriveni krilima Gabrijela. Zapamtimo to! Podsjećam, ime „Gabrijel“ znači „Bog je moja snaga“. Dragi molitelji, vi koji stojite i gledate kako kraj vas prolaze rijeke (uglavnom) nezainteresiranih duša ali i onih koji vas preziru riječima i pogledima; hrabro. To su naši bližnji, ljubljeni od Gospodina. Ako je Gospodin vaša snaga, bez obzira što ste potpuno nemoćni da išta učinite – baš ta nemoć darovana Isusu postaje blagoslov u njegovim rukama.

Sjetite se, Molek je već pobijeđen, Isus Krist je umro i uskrsnuo, smrt nema zadnju riječ. Sigurno, neke ćemo bitke gubiti jer smo još u tijelu, ali rat je dobiven. Sigurno, Molek danas izgleda veći i vatreniji nego ikada, ali ipak, već je pobijeđen! Njegovu je odvratnu vatru ugasila krv Jaganjčeva, na križu. Po toj krvi imamo oproštenje svakoga grijeha, pa tako i pobačaja: Molek se rasipa u pepeo kad se ispovijedi i pokaje ovaj njegov najslađi grijeh. Zazovite prisutnost Gabrijela pred bolnicom, ostanite pod njegovim krilima, ne gubite snagu Božju koja vam se iz dana u dan ponovno daje da mognete molitvom i bdijenjem posvjedočiti ljubav prema najmanjima.

Sljedeća misao: zatvorimo se u Srce Marijino, da budemo zaštićeni – pa i od nas samih. Jer, naše osobne povrijeđenosti, ranjivosti i ranjenosti mogu nam neopažljivo iskriviti nakane, stavove i djela. Ako ne ćemo ostati sakriveni u tom Srcu pod kojim je kucalo Srce Isusovo, mogli bismo izgubiti nježnost, blagost i poniznost, darove Majke koja bdije nad svojom djecom. Tako, mogli bismo osuđivati, postati nemilosrdni, ljuti, uzvraćati udarce. Ili, mogli bismo se nadmetati, ili hvaliti, ili uzvisivati sebe ili čak pretvoriti pokret za život u nekog svojeg idola. Zato je važno da Krunicu molimo u duhu te molitve. Svako zrno je kao udarac srca, koji stvara ritam jedne prekrasne Božje pjesme. Svako zrno je kao nježna kaplja vode koja simbolizira suze žalosti i suze radosti naše Majke, suze koje kaplju i kaplju po kamenu ljudskih srdaca, sve dok se taj kamen ne skruši i ne razmrvi… Zlo je u svijetu tako (na)silno i stravično, da je Jahve „izmislio“ – Mariju. Ona nam daje Krunicu koja nam je poput Davidove praćke, čak ima i pet desetica kao pet kamenova u toj praćki. Jedan kamen, jedna desetica i Golijat je srušen. Taj Golijat nisu konkretni ljudi nego su to duhovi koji tlače i nasrću na duše. Ali moramo imati takvu vjeru, Davidovu vjeru, Marijinu vjeru. Ona je Kraljica, a služi. Ona je krhka djevojka iz Nazareta a opet, „moćna kao vojska“ kako čitamo u Pjesmi nad pjesmama. Marijino Srce je Očevo jedinstveno remek-djelo; Marija je „Bezgrešno začeće“ – odgajana od majčine utrobe da njezina utroba mogne primiti Mesiju. Ona je prepuna vrlina i milosti i Neba, jer je Bezgrešna, bez grijeha. I baš zato ona nas najbolje uči i vodi i hrabri dok s njom pred bolnicama u nerođenoj dječici promatramo i njezina Sina, nerođenog Isusa, čija su slika ovi maleni. Ali, ostanimo postojano u njezinu Srcu!

Dragi molitelji, ne povlačite se zbog raznoraznih napada, ucjena i agresije, lukavih apostrofiranja i manipulacija. Ne bojte se ljudi. Imamo svo pravo i obavezu zagovarati najmanje bližnje. Ne idimo linijom manjeg otpora, pred bolnicom bdiješ i za svoju vlastitu djecu i unuke. Koliko god nam bilo ponekad naporno, na kraju shvaćamo da smo „učinili što smo bili dužni učiniti“ (Lk 17, 10) i da nam „ni vlas s glave nije pala“ (usp. Lk 21, 18) kao i da smo natprirodno obogaćeni i darivani raznim milostima u vrijeme našeg bdijenja! Isus je došao „dati život za prijatelje svoje“ – ovo je najmanja stvar kojom mu uzvraćamo za toliku milosrdnu ljubav prema nama. „Blago vama, ako vas zbog mene prezru i sve zlo slažu protiv vas…“ Sjećaš li se i toga, iz Pisma? Što god te odvraćalo od ove žrtvice stajanja pred bolnicom, zaklinjem te: ne odustaj. Jednom ćeš sasvim sigurno vidjeti kako se Bog čudesno proslavljao po tvojem bdijenju…

Nadalje, gledajmo u nebo, ne u zemlju! Gospodin nas uvjerava: „Ja ću im biti kao ognjeni zid!“ (Zah 2, 9) Ako ćemo gledati u zemaljsko; u svoju prošlost, u sve gadosti politike, u šutnju društva, u tjeskobe naroda, u trpljenja koja nosimo, u „kršćane“ prepune kompromisa za zlim, slomit ćemo se. Zato trebamo gledati u nebesko, gore, iznad stvorenoga, u Stvoritelja, u vječnost. Kakvo predivno obećanje: On će nam biti kao zid od ognja, on će nas zaštititi i zagrijati u svoj ovoj hladnoći koja danas postoji prema životu, prema djeci. Sjetimo se da smo okruženi anđelima i svecima. Pred bolnicom nikad nisi sam/a, pa i onda kad sam/a stojiš ondje. Gledaj u Isusa. Uvijek, uporno i strpljivo, gledaj u Isusa.

Predlažem da se uz Krunicu pred bolnicama čitaju Psalmi. Tako ćemo se ujediniti s čitavom Crkvom, koja dnevno posvuda čita i razmatra Psalme. I braći koja nisu katolici ovo bi dobro došlo: neka Božja riječ u Psalmima postane putokaz i oslonac onima koji vape i slave Darovatelja života. Proklamacija riječi Božje je izuzetno bitna u duhovnom boju. Zahvaljuj, slavi, obožavaj, štuj Boga kroz Psalme. Primijetit ćeš, kako svaki od njih govori o – nama.

Još nešto: to što stojiš pred bolnicom, to je poziv, to nije od tebe. Zapravo, budimo iskreni, to se bdijenje snažno opire našem mentalnom sklopu. Nije nam svejedno, puni smo ljudskih obzira. Nisu nas tako učili, ovo je nešto skroz novo. Nismo navikli vjernost i povjerenje Bogu – vjeru – iskazivati ovako javno. Bole nas pogledi osude i neprijaznosti prolaznika. U nama se lome svakojake misli, željeli bismo se opravdati čak i biblijski i pastoralno i teološki kako ovakva vrsta molitve nije baš neophodna, mogli bismo moliti na iste nakane sasvim dobro i u kapelici, i doma… Zbune nas tu i tamo i riječi, primjeri ili suprotnosti koje čujemo čak i od ponekog svećenika, pa i biskupa. U svim tim razmišljanjima (napastima) sjeti se: to je poziv. I sjeti se, Bog ne zove „pametne, velike svijeta, važne“ nego „glupe, jadne, male, slabe i ono što nije da postidi ono što jest“ kako piše Pavao Korinćanima. Danas jednostavno takva tiha molitva, bez iskoraka, bez ranjavanja – nije moguća, nije dostatna. Prikazuj svoja poniženja i svoje unutarnje borbe za malene. Moli bez osude, bez kritike, bez glume, bez nekih egzaltacija i bez uzvraćanja mrkim pogledima. Jednostavno moli, budi tu, uz one kojima se sprema neizreciva nezaslužena kazna, koju su „veliki“ odobrili najmanjima. Moli da se dogode čuda, prava čuda, jer mi imamo pravo moliti za čuda! Ovo vrijeme traži ovakav odgovor. Sutra ne znamo kako će biti. Možda nas budu tisuće, možda nam se priključe biskupi i nogometaši i sveučilišni profesori, a možda nas strpaju u zatvor. Danas je tvoj poziv: moliti i ljubiti, upućivati na Isusa.

Također, nipošto nemojmo tražiti pljesak ili i čak samo verbalno odobravanje. „Jao vama kad vas drugi budu hvalili“ rekao je Isus. On je bio sablazan društvu (a ponekad i svojima) i kamen spoticanja, znak protivnosti, ludosti. On se nije „prilagodio“ pa je postao opasnost. Hranimo se dakle utjehom križa. Gospodin svoje nikada ne napušta i uvijek im daje sve potrebne pomoći. Da, nevjerojatna je ta tvrdoća srdaca, kako sam i sâm imao prilike vidjeti pred tolikim bolnicama. Nepregledne kolone ljudi ulaze i izlaze, opterećeni svim mogućim bolestima i strahovima za budućnost. Većina je od njih krštena, tj. Kristova. Zaista, nije lako ući u razmišljanja kako se kat ispod ili iznad moje čekaonice nalazi soba gdje se živom biću, malenom čovjeku, oduzima sve što ima: život. A tu se ja silno trudim taj isti život ozdraviti i spasiti, pun sućuti za sebe samoga. Ali, to je tako. Bdijenje pred bolnicom je duhovna stvarnost, a za duhovne stvarnosti treba imati oči i uši, one duhovne. Prihvati realnost današnjeg vremena: kao što većini krštenika danas baš ništa ne predstavljaju Crkva, sakramenti, zvono, križ, habit… Tako isto ne puštaju da im abortusi kvare svakodnevicu. Prihvati to s potpunim mirom i pouzdanjem u Isusa. Pusti da Gospodin na svoj način pokuca na njihova srca. Ne sablažnjavaj se, ne žesti se, ne muči se s pitanjima „zašto“? Jednostavno, moli i ljubi bližnje i budi svjedok Istine.

Fanatizam, agresivnost i ekskluzivizam su potpuna suprotnost poniznoj molitvi vjernika ispred bolnice. Važno je kako se stvari čine, male stvari s velikom ljubavlju. Primjećujemo kako je podosta teško ostati „normalan“ u današnjem svijetu. Uz čitav spektar raznih nenormalnosti na svim područjima i sa svih strana, za normalnost se treba pomučiti. Ali isplati se, jer samo s čistom savjesti možeš navečer mirno zaspati. Ako možeš zaspati bez alkohola i tableta, na dobrom si putu. Hrabro.

Dragi molitelji, ima li što draže srcu od male bebe? Sve je na njoj nevjerojatno! Svako je djetešce Božji sveti i savršeni unikat! Ona neopisiva slatkoća bića, pa oni prstići, kosica, okice, pa ona najposebnija ovisnost o mami, pa onda prve riječi, prvi koraci, najmiliji osmjesi na svijetu, neke osobine i „fore“ koje samo ta beba ima… I da, i zubići i temperature i noćna buđenja i plač i pelene… Sve to ulazi u avanturu zvanu život. Sve je to tako božansko, tako sjajno, tako mudro složeno, učinjeno, stvoreno, tako neizrecivo važno i lijepo. Dijete je uistinu, ali uistinu najveći Božji dar, čudo i blagoslov!! Ono je škola, ono je i put obraćenja i posvećenja. Djeca su neopisivo bitna Bogu i neopisivo ih zloduh mrzi. Kao što svako dijete nosi crte lica i karaktera svojih roditelja, tako isto nosi u sebi iste crte Nebeskog Oca. Spašavajući svojom molitvom to dijete dajemo Isusu ponovno šansu da živi među nama kroz svetost i čudesnost toga djeteta. Nemoj se pokolebati u tim nastojanjima. Svako spašeno dijete svjedočit će za tebe na Sudu. Zahvaljujmo za sve, dok stojimo pred bolnicom. Kažu da će nam uskoro i eutanazija pokucati na vrata. Naravno da hoće. Biti će strahota koje se bojim i opisati. Možemo li se tomu čuditi, kad smo nedavno čitali koliki se glasovi posvuda po svijetu dižu s paklenskim traženjima da se ubijaju i djeca pred sam porod, u porodu pa i nakon poroda! Sile najcrnje tame žele nas sve naviknuti na ubojstva, na krv, na propadanje svega i sviju. „Kalež se treba dokraja napuniti krvlju svetih“ kako piše negdje u Otkrivenju. Ako im sve ove ruine duše i tijela danas nisu znak, ako im depresije, suicidi, rastave, praznina u duši, konstantna slomljenost srca, otuđenja, nepravde, kataklizme, katastrofe, mržnja, brutalnosti, izbezumljenost i tisuće drugih potonuća ljudskosti i ljudskoga nisu znak, onda ne čudimo se da smo i mi udarani, jer zasad im nismo znak. Neka rade svoje. Bog također radi svoje. A ti i ja ćemo raditi svoje.

Najveće stvari počinju od malih i od malenosti. Možemo reći, u ovom kontekstu, da najveće stvarnosti (vjera, život, spasenje) počinju od malih znakova, susreta, ponude. Od jedne „male“ Zdravomarije pred bolnicom, također. Možda razmišljaš kako je „slabo i maleno“ ovo što činiš ondje. Nisi u saboru gdje bi mogao vikati, nisi u nekoj poštenoj TV-debati (1:1 a ne 1:4 za one koji će te satrti pred kamerom), nemaš mnogo novaca, neku posebnu karijeru ili nešto slično, što je jako važno ovom (brzo prolaznom) svijetu. Ali skromnost je vrlina! Nasuprot oholosti, bahatosti i zloći, ostani malen, malena. Nemoj samo moliti s Gospom i po Gospi pred tom bolnicom: probaj se vježbati u tome da „budeš Marija“ ondje! Ona nam je znak svetosti nasuprot grijehu koji izobličuje, krade, ubija bez milosti, sakati i uništava ljubav, dostojanstvo duše i tijela. Upravo je grijeh neopisivi užas koji osobu lišava ljepote, dobrote, sućuti, radosti. Kao što ne smijemo razmišljati da smo „posebni i bolji“ jer stojimo pred bolnicom, tako isto ne smijemo razmišljati da naša molitva ne donosi roda, jer trenutno ne vidimo neke plodove. Sve u svoje vrijeme. Zasad znaj ovo: pozvan(a) si, dođi i moli. Neka te ništa drugo ne zaokupi i ne omete. Ovo je tvoja misija danas, u kojoj ti Gospodin daruje mnoge karizme. Bio ti karizmatik ili bila ti u Tradiciji ili kako god se etiketirali: tu smo jedno i tu smo zbog jednoga. „Bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15, 5)

U proteklih desetak dana odgovarao sam tri majke od pobačaja. Zasad još ne znam jesam li uspio. Znam samo da sam se silno trudio, objašnjavao i hrabrio. Vidio sam u ovim djevojkama kako su prestrašene, prevarene od partnera, prisiljene učiniti nešto što će ih obilježiti za sav život, a možda i za vječnost. Osjetio sam da znaju istinu i da su beskrajno tužne zbog mogućnosti zlog izbora. Međutim, uvijek ono nesretno „ali“. Ali, Bog nas tješi predivnim utjehama, javili su mi i za nekoliko supružnika koji su nakon godina i godina postali roditelji! Slava Bogu! Kako bilo da bilo, želio bih da svi molitelji znaju ovo: vaša ustrajna molitva pred bolnicama nama koji razgovaramo s roditeljima nerođene a neželjene djece daje stvarnu snagu i poticaj, nadahnuće i uspjeh u djelima milosrđa. Vi ste nam vjetar u leđa. Vi ste nam melem na ranu. Vi ste nam znak živoga i pobjedonosnoga Krista u blatu mnogih križnih putova današnjice. Ne odustajte! Hvala vam neizmjerno, jer niste pristali na kompromis. Hvala vam jer ste prepoznali istinske vrijednosti. Hvala vam jer se vraćate svom poslanju, koliko god bilo teško ili mračno oko vas. Hvala vam u ime nerođenog djeteta Isusa koje se želi ponovno roditi u svakom djetetu. Zbog njega, hrabro!

pater Marko Glogović | Bitno.net