Dok sam prolazio redovničku formaciju (u Poljskoj) imao sam tu sreću i blagoslov da mi duhovnik bude jedan stvarno autentičan svećenik, pravi Božji sluga, zaljubljenik u Crkvu, Bibliju, Gospu, molitvu, sada već i u nas poznatiji kao pisac, pater Augustyn Pelanowski.

Između stotina susreta i predavanja, duhovnih obnova i osobnih razgovora, sjećam se jedne egzorte (pouka) koju je održao za nas bogoslove. Mislim da glavna misao u njoj može itekako pomoći i onima koji nisu bogoslovi ili redovnici, a udarani su često u isto područje: u življenje čistoće. Mislim, naravno, na seksualnu čistoću, odnosno i na čistoću srca, jer jedno ide uz drugo i prožima se poput pletenice. Oni koji imaju na tom području problema, a još su osjetljive savjesti usprkos totalnoj erotizaciji društva, ponekad se „ubiju“ od muke i borbe. Željeli bi ostati u milosti, biti čista pogleda, misli, nakana i djela, ali ih ose napasti bodu toliko da ta borba rezultira visokom temperaturom, ne samo duhovne prirode. Ovo je jedna od najžešćih mogućih duhovnih borbi.

Ako ti hrabri borci malakšu i padnu pod silinom te groznice, gade se samima sebi, te se ponovno muče s traženjem čim bržeg povratka u mir čistoće. Onda počinje i kopkanje po uzrocima, sto pitanja, dvjesto obećanja… Svakako znamo, svi smo seksualna bića. I još svakako znamo, kako je danas ostati u čistoći prava umjetnost: svaka je naime prljavština u redu. lako je ostvariva, poticana kroz medije, igrice, filmove, pornografiju te zdušno opravdavana od svijeta. Nikad dostupnije usluge prostitucije, nikad puniji noćni klubovi s golotinjom i prodajom tijela. Sve „u ime ljubavi“, a sve manje ljubavi u svijetu. Sveti Bog jasno kaže: „Ne sagriješi bludno!“ Kakve se samo stvari pišu u običnim, dnevnim novinama!

No dobro, kako si pomoći u trenucima napasti – ako si netko još želi pomoći? Prije svega, kaže p. Augustyn, treba se odgajati tako, da kad napast dođe čovjek ima više snage da joj se odupre. To se postiže redovitim sakramentalnim životom, čitanjem Svetoga pisma, molitvom, postom. Jasno, nema jeftinih prečaca. Drugo, treba se sasvim konkretno odijeliti od putova požude: pobjeći iz takvog društva, na primjer, u kojemu se psuje, nagovara na blud, podsmjehuje se vrijednostima braka, komentira se tuđe tijelo, vatra se rasplamsava obilnim alkoholom, snuju se perverzije, itd. Svako odvajanje na neki način boli, ali to je nužna žrtva koju moraš učiniti ako želiš biti SLOBODAN da čisto ljubiš, živiš, napreduješ u Božjim stvarnostima. Ako pobijediš demona nečistoće, pobijedit ćeš i sve ostale. Koliko si čist, toliko imaš vlasti nad drugim nagnućima na grijeh. Odvoji se. Budi drugačiji. I „Adonaj“, tj. Bog na hebrejskom, između ostaloga, znači i „Drugačiji“. Neka to bude tvoja pokora. Spasonosna pokora.

Postavi si granice, npr. ne prilazi kompjuteru u večernjim satima. Ta te stega odgaja za čovjeka vrline i zrele vjere. No, kaže naš sveti i dragi pater, ima jedna metoda koja je vrlo učinkovita, a silno lagana! Ima jedan način koji može pomoći prije stampeda pohote prema svojem ili tuđem tijelu, da kad demoni jurnu na svoj plijen, dijete Božje ostane u sigurnom utočištu. Dakle, nabavi si sliku ili ikonu Gospodina Isusa, najbolje njegove glave odnosno lica. Ostani pred njom svakodnevno pet, deset minuta u promatranju. U zaljubljenosti. Ne moraš ništa previše govoriti, tvrditi, obećavati: gledaj i razmišljaj o Bogu. Možeš ponavljati srcem: „Isuse, ljubim te.“ Ili: „Isuse, uzdam se u tebe.“ To je dovoljno. To je jedna vježba, jer vojnik mora biti spreman za rat i prije rata. Probaj. Ništa ne košta, ne boli, ne oduzima sate (ali oprez: može se pretvoriti u sate!) i polako ćeš umjesto lica grijeha tražiti i pred očima imati Gospodnje lice. U ovoj kontemplaciji On sâm radi neke operacije u tebi. Dakle, ovdje nema grča, sile, hrvanja – ovdje je Isus i tu si ti, u svojevrsnom zagrljaju, u razumijevanju bez suvišnih dijaloga. U crkvi imamo euharistijsko klanjanje; u sobi možemo klečati pred blagoslovljenom slikom Isusova lica. Pater je dodao još jednu „svetu smicalicu“ u borbi za čistoću: svakodnevno odmah ujutro izmoli posvetu Srcu Marijinu. A ja dodajem, da niti pad u blato seksualne prljavštine ne mora biti konačna pobjeda nad tobom. Nipošto! Nego, ako imaš s tim uistinu problema, prvo shvati da te Bog ljubi i da on ima načina da te oslobodi. Mnogi moraju živjeti čistoću tako, da ju svakodnevno žive. Od jutra, do mraka, iz dana u dan. I da svakodnevno navečer zahvaljuju na tom jednom danu u čistoći. Naravno, treba nam i hodočastiti, i moliti devetnice, i tražiti duhovno vodstvo… Ali počni s klanjanjem Isusovu licu. Provodi vrijeme sa svojim Spasiteljem. A oni koji su moralno neupitni i savršeni, pa pomalo i osuđuju druge… „Tko misli da stoji neka pazi da ne padne“, kaže Pismo. Idemo si kupiti sliku Torinskoga platna.

Bijeda bogopsovke

Ljudi Božji, neki sam se dan skoro srušio na asfalt od muke, kao giljotiniziran. Točim gorivo, kadli dvojica korpulentnijih muškaraca, od kojih jedan evidentno jače „pod gasom“, sjedeći u pri-pumpnom kafiću sasuše tako strašnu kanonadu bogopsovke… Nisam mogao vjerovati da su takve riječi uopće moguće. Čuo sam sve i svašta, ali ovo… Ne, ovakve konstrukcije ne može smisliti sâm čovjek. Mene je zabetoniralo, ošamutilo. Kako bih trebao reagirati? Reći im u facu, pa da me maznu flašom piva po glavi? Da počnu još više bogohuliti? U sebi sam samo ponavljao: „Krv Kristova, Krv Kristova…“ jer zaista nisam znao što bih.

Ukočila me neopisiva bijeda ovih duša. Jadne njihove obitelji, ako ih imaju. Jadne njihove firme, ako rade. Jadne njihove duše, ako ne zadobiju milost obraćenja. Znam da će nekima zasmetati, ali ne mogu da ne spomenem „stil“ ovoga psovanja. Činim to samo zato, da bih ti pokazao svu grozotu i demoničnost ove pogrde. Činim to sa zgražanjem, ali nužno moram objasniti svu stravu jednog takvog paklom nadahnutog govora. Dakle, psovali su, citiram: „juhu od Isusovih kostiju“ i „srce maloga Isusa“ – psovali su i Majku Božju, ali na takav jedan neopisivo užasan način, da to ne bih ponovio nikako, nikomu, nigdje!!! Oprosti mi, ali morao sam to napisati. Jer neki me ne bi razumjeli, ako pišem samo apstraktno.

Je li ovo samo ljudski govor? Je li ovo moguće izmisliti? Ne, pazi sada dobro i citiraj ti mene okolo – ja ti kažem, ja ti tvrdim da su te osobe opsjednute. Te pijane, nekulturne, bahate „muškarčine“ s ovakvim blasfemijama na usnama, pokazuju da u srcu imaju začetnike ovih izraza. U nekom su smislu, u nekom stupnju opsjednuti. Iole normalan čovjek, imalo čovjek-vjernik, ne bi nikada mogao smisliti ovakvu dno-dna bljuvotinu, bez moćnog utjecaja zloduha, kao životnog partnera njegove duše. Tako me ovo pogodilo, bez neke lažne sladunjave „jao, joj, ajme“ sablažnjivosti – nego pogodilo me žestinom, svirepošću, gadnošću, šokom – da sam navečer prikazao za njih misu, jer bila je prva subota u mjesecu, te sam htio učiniti tako jednu zadovoljštinu. Bijeda, tisuću puta, jad i bijeda. Kako ne reći sada, da su posljedice ovakvih bogohula ratovi, nesreće, krvoprolića, neplodnosti, rastave, suicidi, neizlječive bolesti…? Oni su poput Golijata koji je proklinjao Davida svojim bogovima. Evo njihovih „bogova“ u njihovim srcima, koji donose isključivo prokletstvo. „Kako pomoći ovim dušama? Mislim da se „ovaj rod izgoni samo postom i molitvom“, kako negdje kaže Gospodin. Ali, tko za njih posti i moli? Zar ne bi bilo plodonosno i silno potrebno i dobro, kad bismo jednom tjedno/mjesečno u našim župama imali na primjer klanjanja zadovoljštine? I da baš tako jasno naglasimo: „za grijeh bogopsovke“. Možda bi se netko trgnuo, kad vidi i pročita plakat, kad čuje nedjeljne oglase, kad mu netko kaže za to… Možda bi taj netko počeo razmišljati, ispovijedati taj govor? A najgore je kad su „ti neki“ još i – djeca.

Kad sam bio mali, bogopsovka je bila toliko rijetka i strana našem narodu. Danas, čuje se na sve strane. Kako nam može onda biti bolje? Onima koji žive s takvima, samo bih kratko poručio: ustrajte na koljenima. Ne mogu si ni zamisliti da živim pod takvim pljuskovima uvreda Bogu, a vi nažalost morate u tomu živjeti, raditi. Ponavljajte barem u sebi, kao ja ono prije, sveto ime Isusovo, zazivajte Krv Kristovu, Duha Svetoga, recite Majci Mariji da ju volite, da ju tješite… Ali ako imaš mogućnosti djelovati, onda djeluj, taman da ti je u pitanju rođeni brat: „Pod mojim krovom, brate, nećeš psovati Boga.“ Jer: „Tko voli više oca ili majku, brata ili sestru više nego mene, nije mene dostojan“, kaže Isus, blagoslovljeno njegovo sveto ime.

Pravo čudo      

U trenucima svojeg „Lectio divina“ (razmatranja Božje riječi, duhovnog štiva) bio sam zastao nad pojmom „čudo“. Mnoga i raznolika su čudesa opisana u Svetomu pismu… Pogotovo smo navikli razmišljati o Isusovim čudima, od uskrsnuća Lazara, preko ozdravljenja gubavaca, do čuda promjene vode u vino. Čeznemo vidjeti čuda u našim životima. Nekada smo uistinu silno potrebni čuda. Voljeli bismo ih viđati u crkvi u kojoj čujemo da Bog čini čuda (valjda drugima samo?) i pitamo se također, zašto Bog ne čini čuda češće i vidljivije, jer smatramo da bi se mnogi nevjernici i pogani i grešnici tako lakše i vjerojatno trenutno obratili. Gutamo knjige o čudima. Putujemo u Lurd i Fatimu i u Međugorje po svoje čudo. Istražujemo „metode djelovanja“ koje pokreću čuda. Zadivljeni slušamo kako se Gospodin proslavio kroz čudesne zahvate u živote nekih vjernika, što oni okrunjuju svojim svjedočanstvima. Spremni smo se dobrano potruditi da čudo „uspije“ i kod nas. Ne ćemo gledati ni na novce, ni na vrijeme, niti na trud, samo ako postoji mogućnost čuda.

„Čujem da se na karizmatskim seminarima događaju čuda“, pričaju neki naši. Ponekad se čudom čudimo, kad čuda nema. Slušamo o prvoj Crkvi kao o mjestu i vremenima kad su čuda bila svakodnevna, najuobičajenija stvar. Prepričavamo čudesa iz života svetaca… Eh, da. Sveci. Tu sam zastao. Ono što sam primijetio kod svih meni poznatih slugu Božjih, blaženika i svetaca je ovo: svi su silno trpjeli. Neki su od njih bili slavni čudotvorci, neki od njih nisu učinili baš nikakvo čudo. Neki su bili poznati za života, neki tek nakon smrti, jer su tek onda počela čuda. Kako bilo da bilo, jedno je sigurno i znakovito: svi su oni jako patili, u mnogim područjima i dimenzijama života. Neki od njih su dali život za Krista, u krvi. A neki su bili cijeli život bolesni, neki čak i prikovani za krevet. Oni su postali sveti, jer nisu čekali na čudo.

Zanimljivo. Bili su sveti, jer su svjedočili čudu – trpljenja s Kristom, zbog Krista. Čudo, koliko su morali trpjeti! Čudo, kako su to sve izdržali bez jadikovanja, optuživanja Boga, bez očajavanja. Mislim da bi to moglo zapravo biti najveće čudo: nositi svoj križ i čak ga zavoljeti. Umjesto da vapimo: „Uzmi mi križ, Isuse!“ To je mistično, to je dar. Baš zbog prihvaćanja patnje kroz život, većina svetaca je mogla „činiti čuda“. No, toliko su bili uronjeni u Gospodina, da je njima čudo imalo skroz neki drugi smisao, poruku, sadržaj i cilj negoli nama. Kad se dogodilo čudo, uglavnom bi šutjeli, neki čak ne bi to ni primijetili. Zanimljivo. Trpljenje nam ostaje najveća nepoznanica, najveća šansa za najveći mogući suživot s Gospodinom, najveća kušnja, najveći znak, najveće čudo. Imamo vrlo snažnu kušnju da odbacimo i samu vjeru, kad nam Gospodin dozvoli strahotu trpljenja! U trpljenju je prisutna neka posebna i neobjašnjiva tajna, misterij. Sveci su – o, čuda – čak i molili za trpljenje!!! Sve je naznačeno trpljenjem, makar se mi trudili to ne primjećivati. Čim se rodimo, odmah plačemo. Ako smo svjesni pri smrti, i tada ćemo najvjerojatnije također plakati. Nepojmljivo je teško uopće razmišljati o križu, a kamoli ga živjeti. Nije slučajno da su, evo, braća protestanti već odavna odbacili lik križa s Raspetim i zamijenili križem bez njega. Čak i kršćani, dakle, bježe od tog užasa. Mi bi čuda, ali ne bi da čuda budu plod trpljenja. Čak i ja, svećenik, kad se ne dozvolim razapeti za braću. Izgleda ipak, da nema svetosti bez teške patnje. Čuda nisu dokaz pripadnosti Kristu, pribijenost s njim na križ i vjernost do kraja Golgote, jest. A ja bih najradije da ne moram ništa trpjeti i pretrpjeti. Ne znam kako ti.

Blažena progonstva

Ima jedno mjesto u Istri na samom rogu na jugu, Premantura, s lijepom starom crkvicom u središtu. Ispred oltara ove crkve pokopan je negdašnji porečko-pulski biskup Antun Bogetić. Molio sam na njegovu grobu, prisjećajući se naših susreta. Kao i mnogi drugi uvjeren sam da je ovaj čovjek sveto živio, te da Gospodin u nebu sluša njegove molbe za nas jer je zaista bio njegov vjerni učenik i svjedok. Silno se žrtvovao za svoju biskupiju, svim je srcem prihvatio i živio stvarnost nove evangelizacije kroz Neokatekumenski put, a nakon svršetka aktivne službe postao je misionar u Tajvanu. Između mnoštva njegovih bitki za Božje kraljevstvo, spominjem samo njegovo uporno i gorljivo zalaganje za život nerođene djece. Znao je sâm otići u bolnicu i razgovarati s majkama koje su ondje čekale na zahvat abortusa. Nema osobe koja bi od njega nešto zatražila a da nije dobila, u svakom je siromahu vidio, grlio i ljubio Krista. Upravo je za nerođenu dječicu govorio da su „sirotinja nad sirotinjama i zato najbliži Gospodinu“ – kako se prisjećam iz jedne homilije u Puli. Ondje smo 2003. otvorili jednu kapelicu posvećenu Mariji, Majci života, koja je postala duhovno središte molitelja za očuvanje svetosti i nedodirljivosti i dostojanstva svakog začetog čovjeka u majčinoj utrobi. Prije same sv. mise, biskup Bogetić me uzeo na stranu i rekao da me ima nešto pitati. I pitao me, na samom početku našeg apostolata za život, mene, mladog i tek zaređenog svećenika, punog entuzijazma, ambicije i elana, a toga dana još dodatno naelektriziranog emocijama i euforijom: „Marko, jesi spreman na progonstva? Jesi li već progonjen? Ako nisi progonjen, nisi Kristov.“ To je bio njegov „poklon“ za taj svečani dan. Ovo mi je došlo kao hladan tuš. Negdje vani, u Sibiru, zimi. Pa ja otvaram nešto predivno, organiziram nešto silno Božje, stvaram danas nešto novo i uzbudljivo… A biskup me pita jesam li voljan biti progonjen… Cijelu euharistiju sam proveo u odjeku tih riječi. Neprestano su mi se vraćale, bušile me kao svrdlo iznutra. Nikada ih nisam i neću zaboraviti, a život mi je pokazao da su istina i stvarnost. Shvaćamo li mi uopće što je kršćanstvo? To nisu pričice, sređenost, komocija, povlađivanje, crveni tepih, priznanje, karijera, lagodnost, uljudba, moda, kompromis, odmor, status, beneficirani radni staž. Kršćanstvo nije još „jedna od religija“. Mi smo u žiži rata na život ili smrt. Ako nismo progonjeni, po čemu smo slični našem Spasitelju?

Duhovno nasljedstvo

Kralj David je u jednom trenutku kraljevanja odlučio da ne krene u rat, iako su ostali kraljevi tada ratovali (usp. 2 Sam 11, 1). Odmarao je na terasi svojeg dvora i ugledao lijepu Bat-Šebu. Ostatak priče znamo; David je pokleknuo pred napašću, sagriješio sa zanosnom susjedom, dao je ubiti njezina muža, prisvojio je sebi njegovu suprugu a prorok mu je Natan javio kako se Gospodin zbog svega toga okrenuo od njega. Kao posljedica njegova teškog grijeha, prvo je dijete umrlo pri porodu.

Da je ratovao, ne bi bio pobijeđen od strasti.

Ako se pravimo da rata nema, i mi možemo utonuti u mulj smrti. Ono što me pogodilo je činjenica da je David bio kompletno nesvjestan svojega čina! Nikakvo kajanje. Štoviše, strašno se ražestio nad Natanovom pričom o siromahu kojemu je bogataš ukrao jedinu ovčicu. I bio je odmah spreman uništiti bogataša, a sve ovce dati ovom jadnom čovjeku, žrtvi nepravde. Potpuno sljepilo. Eh, koliko sam ja puta bio takav, nek’ mi se Bog smiluje. Svoj grijeh ne vidim i krijem, a druge bih grešnike momentalno kalašnjikizirao. To je „sindrom kralja“ – imaš svoju krunu i dijeliš svoju pravdu, fino odmoren od ratovanja, neka drugi ratuju, ja bih malo uživao. Ipak, spoznavši kako je nisko pao i kakvu je grozotu učinio, David se iskreno pokajao. Plakao je, postio, jecao i molio za oprost i milosrđe. I Jahve Bog mu je oprostio. Kako je spasonosno poslušati proroka! Nekada je to čovjek, nekad anđeo, nekad neka životna situacija, nekad riječ Božja u Bibliji… Gospodine, otvori nam uši! Opremi nas za ratovanje! Ne daj da se ušuškamo u svojim pogodnostima, da vršimo svoju volju! No, grijeh je kao bumerang i svakako se na neki način vraća. Bog je milosrdan, ali i pravedan.

Prolivena je nevina krv Urije Hetita, ukradena je tuđa žena, sablažnjen je cijeli narod. Bog ljubi Davida (i ime mu znači „od Boga ljubljen“), ali ljubi i ove druge. Ne možemo se praviti da se nešto takvo nije dogodilo, ne možemo očekivati život bez trpljenja nakon svojevoljnog, dobrovoljnog, svjesno učinjenog teškog grijeha. Bog nam oprašta, pokora svakako ublažava krivicu, ali zadovoljština za grijeh ponekad traje i biva još uvijek bolna. Gospodin jedini zna mjeru. Davidu je umrlo dijete. Na istoj onoj očevoj terasi, sin Abšalom će uživati s konkubinama svojeg oca, kad ga istjera iz Jeruzalema i zarati protiv njega. Davidov je sin Amnon silovao svoju polusestru Tamaru, koja se zatim ubila. Abšalom će ubiti i njega. Salomon je častio tuđa božanstva, nagovoren od – ženâ poganki. Grijeh Davida kao da se prelijevao na pokoljenja iza njega, skoro pa po istom uzorku. Je li to neko „obiteljsko prokletstvo“? Ne znam jasno objasniti, ali iz svetog teksta otkrivamo da je David imao harem, da je bio u krvi do koljena, da je bio podosta razdvojen u sebi: tu predivni Psalmi, tamo pak orgije i pokolji. Je li se on uistinu obratio, potpuno, korjenito, pa da Gospodin mogne njegovu lozu osloboditi duhova Asmodeja, Lilit i Izabele (duhova bluda)? Ne bih baš rekao. Ta, kako je to odgojio svoju djecu? Što su oni od njega dobili, kad su ovako završili?

Želim reći najvažnije: to je ipak Stari zavjet. Isus Krist je prolio svoju krv da bismo bili oslobođeni i od uzroka i od tijeka i od posljedica svih mogućih grijeha. Morat ćemo i dalje činiti pokoru, da ona spriječi ponovne padove, jer grijeh ostavlja ožiljak, ali je u Isusu taj ožiljak ZATVOREN. Infekcija će se dogoditi samo tada, kada ne prepoznamo uzorak djelovanja neprijatelja i dozvolimo mu da nas konstantno muči na iste načine. U Staromu zavjetu imamo slike, proroštva, čitamo o življenju naraštajâ bez Isusa, bez njegove žrtve i smrti i uskrsnuća; u Novomu imamo živoga Isusa. Evanđelja donose jedan rez, jednu točku na prošlo. Da nije Isus došao k nama, svi bismo bili „u Davidovim cipelama“. Ovo su tako preteške stvarnosti, da ih je samo žrtva nevinog Jaganjca mogla riješiti. Zato vjerujem da svako obiteljsko prokletstvo, zlo nasljeđe grijeha predaka, samo u Isusu može i hoće biti pobijeđeno i satrveno, amen. Blago nama jer znamo i ljubimo ono što je Izrael samo naslućivao da će doći. U Kristu je sve novo, i zmija ne može duboko kopkati po ranama koje nam je nekoć učinila. Osim ako joj to dozvolimo.

p. Marko Glogović | Bitno.net