U današnjem evanđeoskom odlomku čuli smo Isusove vrlo zagonetne, ali i oštre riječi kojima upozorava da se neće ljudima oprostiti ukoliko pohule na Duha Svetoga: Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.

Vjerojatno su oni koji su ga slušali i koji su nam zapisali ovo svjedočanstvo razumjeli podrobnije što je točno Gospodin htio reći, no nama je ostao trajni upit, te nastojanje da odgonetnemo ove njegove zagonetne riječi. On koji je došao osloboditi čovječanstvo od grijeha i otkupiti svojom krvlju, rekao je da se jedna stvar neće oprostiti sinovima ljudskim, a to je hula protiv Duha Svetoga. Stoga se i sami moramo ozbiljno zapitati što znače te njegove vrlo ozbiljne riječi, pogotovo što s vremena na vrijeme susretnemo ponekog vjernika koji nas pita o tome, i sam u strahu da ne griješi možda protiv Duha Svetoga i nesvjesno. Ne možemo ne postaviti pitanje zašto se sve može oprostiti, ali hula na Duha Svetoga se neće oprostiti? Vjerujem da nam odgovor mora biti u ovoj situaciji u kojoj se našao Isus kad su ga njegovi protivnici optužili da po Beelzebulu poglavici đavolskome izgoni zloduhe.

U sporu koji Isus ima s njima nigdje se izravno ne spominje Duh Sveti, a on ipak njima veli da svojim ponašanjem i riječima hule na Duha Svetoga, te da im se to neće oprostiti. Iz ovog događaja uočavamo da pismoznanici koji su osporavali Gospodina nisu imali na savjesti neko konkretno zlodjelo ili grijeh. Jedino sporno u njihovu stavu i ponašanju je bilo da su odbacivali njega i nisu prihvaćali njegovo djelovanje. Nisu bili slijepi da nisu vidjeli znakove i čudesa, nisu bili glupi da nisu mogli razumjeti njegovo propovijedanje, ali su svemu tome davali svoje izopačeno tumačenje dovodeći u pitanje njegovu božansku moć i spasenjsko djelovanje. To je dakle bila hula na Duha Svetoga jer nisu prihvaćali da on djeluje Duhom Božjim, te su tražili bilo koji izgovor za vlastitu nevjeru.

Iz toga se vidi da hula protiv Duha Svetoga nije jedan konkretni grješni čin, već je ona prije svega loš pristup, to jest stav nevjere pred Božjim očitovanjem u Kristu. Zato je odbacivanje Isusa bilo i odbacivanje i Boga i njegova Svetoga Duha. A takav stav i pristup teži je i pogubniji od bilo kojeg grijeha, jer takav stav ne dopušta Bogu pristup u srce. Onda je očito zašto Isus veli da će se sinovima ljudskim oprostiti koliki god bili grijesi i hule kojima pohule, no hula na Duha Svetoga nema oproštenja dovijeka. Naime, Isus zna da je Bogu moguće oprostiti svaki, pa i najteži grijeh, ali mu nije moguće prisiljavati nekoga na vjeru i ljubav, jer želi i ljubi ljudsku slobodu. Nije mu moguće natjerati nekoga da razmišlja i djeluje sukladno njegovu Duhu, već čini sve što je u njegovoj moći da se dogodi međusobno slobodno prihvaćanje. Zato se trudi svojim Duhom nadahnuti duše svih ljudi, potaknuti im pamet njegovom istinom i ražariti srce njegovom ljubavlju, da bi se mogao dogoditi istinski susret, jer to je ono što je u životu važno. Bog, dakle, ne prisiljava, već potiče i želi da do toga dođe, te je spreman ljudima oprostiti i najteže grijehe da se ostvari to što odvijeka želi, jedino ne može oprostiti onima koji za Boga ne žele čuti u svome životu, te ne žele otvoriti srce njegovoj riječi i djelima. On ne može oprostiti onima koji ne prihvaćaju njegovu snagu i koji sustavno odbacuju njegovu svetu moć.

Nakon svega rečenoga, nije na odmet postaviti pitanje gdje smo mi u svemu tome. Koje je naše mjesto i uloga, te postoji li opasnost da i sami budemo ubrojeni među sinove čovječje kojima se neće oprostiti hula na Duha Svetoga.

Doista, strah me da smo svi mi, poput društva u kojemu živimo, dionici takvog izopačenog mentaliteta koji odbacuje Isusa i snagu Duha Svetoga, te se uzda jedino u svoje snage, u vlastito mišljenje i pamet, u vlastitu ljubav i osjećaje, umjesto da od Boga prima i snagu i istinu i ljubav, jer upravo to nam želi dati po svome Duhu. Nismo pošteđeni ni sami ovog mentaliteta koji traži bili koju izliku da odbaci ili da ne uoči i prihvati ono što je Božje, ostajući daleko od same biti vjere i istinskog zajedništva s Bogom. I kolikogod nam izgovor može biti da to činimo nesvjesno, u neznanju prema Duhu Svetome ili pak nehotice, ipak u konačnici činjenica je da smo imali prigodu upoznati da smo htjeli sa svom ozbiljnošću pristupati životu. Zato nas to ne opravdava od odgovornosti pred Bogom, a na poseban način od odgovornosti da se otvorimo njegovom svetom Duhu, te da živimo sukladno objavi koju nam je očitovao. Čuvati nam se da i sami ne otvrdnemo srca i ne ostanemo nesposobni promatrati djelovanje Božjega Duha u svijetu, čime bi riječi Gospodinove prijetnje bile izgovorene i za nas, pa i onda kad se ne smatramo nekim posebnim grješnicima. Radije se potrudimo stoga biti vjerni njemu i darovanom nam Duhu Svetomu da nas može prihvatiti kao svoju majku, braću i sestre u vječni Očev dom.

Ivan Bodrožić | Bitno.net