Danas je moderno ponavljati jednu psihološku sintagmu da valja biti svoj. Razvili smo ovu izreku u društvu velikih utjecaja kojih su ljudi uglavnom svjesni. Pogotovo što se svi slažemo da nije dobro da na nas društvo i ljudi vrše toliki utjecaj da se u svemu tome izgubi naša osobnost. Zato je popularno tvrditi da moraš biti svoj i ostati svoj, a najveće zadovoljstvo ako možeš s ponosom ustvrditi da si došao do točke da nisi pod ničijim utjecajem No, unatoč svemu mnogi ljudi koji ovo pitanje uzimaju samo na ljudski način, zapletu se u vlastite odluke i misli, te neminovno dođu pod utjecaj drugih ljudi, što je sasvim i normalno.

Normalno je da u određenoj mjeri na nas utječu naši najbliži, kao što i mi utječemo na njih. Normalno je da nas svojim utjecajem oblikuju, kao što i mi oblikujemo njih. Ali kada počnemo odbacivati utjecaj svojih najbližih, često to činim jer mi je tako komotnije i jer me je društvo u to uvjerilo. Tada u ime utjecaja društva, odbacim utjecaj onih koji me vole i poštuju. Znači opet dođemo u situaciju da nismo svoji, već da smo potpali pod utjecaje ljudi oko nas. A takvi utjecaju mogu biti medijski, politički, interesni, manipulatorski, pa čak i zlonamjerni. Danas mnogi upadnu u ovu zamku, a da nisu ni svjesni da je to zamka. Štoviše, uvjerenja su kako su postali odrasli i samostalni, te ne dopuštaju da itko više na njih izvrši utjecaj. Uvjereni su da su svoji, te da je to najbolja životna opcija koje se trebaju držati. No potom ni sami ne primjećuju i ne žele priznati da su postali žrtve tolikih sugestija izvana. Tješe se samo da su to samostalno i slobodno prihvatili, te su tako i dalje ostali svoji i vode brigu o svome životu.

Mnogi od tih koji žele biti svoji ne prihvaćaju, međutim, rado vjeru sa svom ozbiljnošću, jer su uvjereni da ih u vjeri netko indoktrinira u sadržaje s kojima se ne slažu. Jer kad je riječ o vjeri, ona pretpostavlja slušanje propovjednika i učitelja koji te poučavaju, a da ti ne dopuštaju o tome kvalitetno raspravljati, te se u strahu od podvrgavanja vlastite volje i stavova, radije klone vjere i crkve. Čak mnogi koji su kršteni razmišljaju tako i ne shvaćaju vrijednost i značenje svoga krštenja. Ne shvaćaju da biti kršten znači ne biti svoj, već biti Božji. Biti kršten znači Bogu potpuno pripadati i njemu se sasvim posvetiti. Biti kršćanin znači imati čast zvati se svetim imenom Božjim, imenom Božjeg ljubljenog Sina i Pomazanika Krista.

A zato kao vjernici i i prihvaćamo vjeru da bismo se zaštitili od ljudskih utjecaja i mogli biti svoji pod snažnom Božjom zaštitom. Jer Bog ne želi da se nama u svijetu manipulira, već da se čvrsto držimo uvjerenja i stavova koji nas kao ljude uzdižu i izgrađuju. Biti svoj znači također svoje stavove i odluke, nastojanja i izbore, ostvarivati polazeći od Gospodina koji nam daje cjeloviti uvid u život, te nas želi u potpunosti zaštiti svojom očinskom rukom. Biti kršćanin stoga ne znači biti svoj, već Božji. A kada smo Božji, onda smo najviše svoji, utemeljeni, ukorijenjeni, učvršćeni u svome što je istinski dobro i ljudsko. Dakle, ne može se biti svoj, ako se nije Božji.

Zato Sin Božji i dolazi među nas da nas primjerom svoje poniznosti pouči kako živjeti jednostavno pred Bogom. Njega Otac zove svojim, kako smo čuli u opisu događaja njegova krštenja na Jordanu: „A glas se zaori s nebesa: ‘Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!’“ Isus ne samo nema problema s time što kao Sin ima poseban odnos s Ocem kojemu potpuno pripada i kojemu se podlaže, već je na to i ponosan, te uživa u milini koju prima od Oca. Upravo na takav odnos i nas primjerom potiče. Jer neminovno je da na nas drugi vrše utjecaj, ali tim bolje se opredijeliti da dopustimo Bogu da nas učini svojima, kao što je to i napravio po svetom krštenju. Zato ako već na nas netko treba vršiti utjecaj, bolje da je to Božji Sin koji nas uči svakom savršenstvu i cjelovitosti, nego ljudi koji za takvo što nisu kvalificirani. Ako već netko treba na nas vršiti utjecaj, onda je bolje da je to Duh Sveti, nego duh ljudski i duh ovoga svijeta.

U duhu toga valja prihvatiti da i mi ljudi međusobno vršimo utjecaj jedni na druge. Ako je i to neminovno, onda je bolje da na nas vrše utjecaj Božji sveci i pravednici, nego površni i neupućeni ljudi. Ako već na nas netko treba utjecati, onda bolje da utječu oni koji razmišljaju božanski i djeluju evanđeoski, nego bilo tko drugi tko si uzme pravo dijeliti nam savjete i uplitati se u naš život. Shodno tome vidimo da je i Ivan Krstitelj bio utjecajan čovjek i čovjek utjecaja. On je propovijedao i krštavao dok je mnogo svijeta dolazilo k njemu. Međutim, on ih nije htio vezati za se, već ih usmjerava na Boga pod čijim je utjecajem potpuno bio. On ih ne želi učiti samostalnosti u kojoj bi ipak on bio njihov učitelj i mogući prenositelj utjecaja, već ih usmjerava prema onome koji je jači i vjerodostojniji od njega. Naravno, Ivan služi Mesiji koji dolazi, te baš zato ne želi da se ljudi navežu na njega običnog smrtnika, umjesto da svoju sigurnost i život grade na Božjemu Sinu. I ako je netko ‘bio svoj’ i nije se dao zavesti, onda je to bio Ivan Krstitelj. Baš zato je s punom sviješću i odgovornošću poticao ih da budu svoji time što će Bogu pripadati. Učio ih je da idu do kraja s povjerenjem u Boga, jer sve drugo je uvijek zadržavanje na ljudskim stavovima, što nas stavlja pod utjecaj drugih.

Stoga na blagdan Krštenja Gospodinova prigoda je prisjetiti s svoga krštenja po kojem smo započeli potpuno pripadati Bogu. Prema toj svijesti nas upravlja i naš Gospodin, ali i njego krstitelj Ivan. Trudimo se stoga do kraja biti Božji, jer to je ključ samostalnosti i jasnog identiteta. Ako Bogu pripadamo mreže ovoga svijeta ne će nas povući u ponor besmisla i svjetovne ispraznosti, a sve pod krinkom umišljene samobitnosti i samostalnosti. Budimo zato svoji na način da budemo Božji, te ćemo tada znati i druge učvršćivati u potrebi i stavu da budu isključivo Božji.