U današnjem evanđeoskom odlomku imamo jednu vrlo proturječnu situaciju. Naime, Gospodin Isus priča prispodobu o nepoštenom upravitelju kojega na neki način stavlja za uzor svojim slušateljima za koje bi htio da nauče upravljati zemaljskim dobrima. Doista se postavlja pitanje zašto Isus jednu takvu osobu koja je potkradala svoga gospodara koristeći visoki položaj na kojem se našla, može staviti za uzor vjernicima kojima nikada nije savjetovao nešto slično. To jest kojima nikada nije savjetovao da se ‘snalaze’, da varaju i da kradu trudeći se osigurati vlastiti status i dobrobit. U konačnici, Isus jednog nepoštenog upravitelja stavlja za primjer kako da nas pouči da budemo pošteni, jednog nevjernoga upravitelja stavlja za uzor nama da budemo vjerni.

Doista je veliko pitanje zašto Isus tako nastupa i čemu takav primjer. Jer ako je ukazivao na pogubnost nekih sadržaja života, onda je to bilo bogatstvo i novac, pa i kad se njima zakonito upravlja, a u ovom slučaju ističe kao primjer čovjeka koji je do kraja zlorabio svoj položaj i prvotne prevare uvećao kasnijima koje su bile još bezočnije od početnih.

Isus je, međutim, najprije htio istaknuti koja je sve uloga i moć novca i zemaljskog bogatstva u životu. Bilo mu je stalo da pokaže kako su vješti oni kojima je jedini cilj stjecati novac i njime raspolagati za svoje osobne probitke. Toliko su ogrezli u tome da ne prežu ni od čega da zadrže zemaljske dobrobiti. Oni koriste do krajnjih granica sve što imaju, te i u trenutku kad se oko njih stegne omča, shvaćaju da imaju dosta snažno oruđe u ruci kojim se mogu pokušati izvući i iz beznadne situacije. Isus je samo htio skrenuti pozornost nama da vidimo kako reagiraju ljudi koji raspolažu velikim imetkom. Uistinu bi bili naivni i nesposobni, te vrijedni svake osude, ako bi imali na raspolaganju određeno bogatstvo, a da se ne pokušaju uz pomoć njega izvući iz vrlo opasnih situacija u kojima se nađu. Onaj tko raspolaže takvim dobrima, mora biti spreman na sve, to jest koristi ga do maksimama, da bi ostvario svoje životne ciljeve, pri čemu je jedan od važnih da se spasi od prijetnji i pogibelji u koje zapadne.

No naš Gospodin ‘koji je samoga sebe dao kao otkup za sve’ nije nas htio učiti kako varati i krasti, kako otuđivati zemaljska dobro i stjecati ih na izopačen način. Nakana mu je bila ukazati nam na što su sve spremni ljudi koji imaju određena dobra i imetak. Napose je htio istaknuti da su oni spremni ići do krajnjih granica da se tim dobrima spase i da zahvaljujući njima žive bezbrižnim i sigurnim životom. S druge pak strane je jasno da njegova pouka ide u drugom smjeru, jer ono što ljudi rade imajući ispred sebe zemaljske ciljeve ipak nije konačni ljudski cilj. I kad sve naprave što je napravio ovaj nepošteni upravitelj, ipak nisu upotrijebili svoju inteligenciju i novac za onaj konačni i najvažniji cilj, a to je vječno spasenje.

Zato je Isus htio sam kao paralelu pokazati ovog nepoštenog upravitelja kao uzor. Kao što je on bio spreman ići do krajnjih granica da upotreijebi novac za zemaljsku sigurnost, tako bi svaki Isusov učenik trebao još više tim istim zemaljskim dobrima stjecati nebesku sigurnost. Kao što se ovaj trudio novcem i nadarbinama priskrbiti da ga drugi ljudi prime pod svoj krov, tako bi svaki vjernik trebao zemaljskim dobrima osigurati da ga Otac nebeski primi pod svoj vječni krov.

Tako nam je Isus htio pokazati koja je moć novca, što mi i samo dobrim dijelom znamo, bilo da njime upravljamo pošteno, bilo da upravljamo nepošteno. No ono što često previdimo je ona istina da novac može imati i onu duhovnu i nebesku moć. Ta moć se pokaže na djelu ne onda kad ga zgrćemo i skupljamo, već kad ga se odričemo i ulažemo u svoje spasenje. A u spasenje ga ulažemo onda kad njime pomažemo drugima i omogućujemo im svojim doprinosom da žive bolje i dostojanstvenije. To je za Isusa ono najviše što se može s novcem učiniti. To je za njega ona najveća korist koju treba steći novcem. Truditi se da zemaljskim bogatstvom steknemo ono nebesko, nezamjenjivo je iskustvo i neprocjenjiva dobrobit. Štoviše, za takvo što treba i velika duhovna odvažnost, te također povjerenje u Isusove riječi i sigurnost da nisu isprazna njegova obećanja.

Stoga od nas očekuje da budemo vjerni u zemaljskim dobrima sukladno njegovoj preporuci, to jest da iskoristimo moć novca i drugih zemaljskih dobara na takav način da ih snalažljivo upotrijebimo kao pravi sinovi svjetlosti koji su svjesni da je sam život i spasenje daleko vrjedniji od svega toga što posjedujemo. Držimo se Isusove riječi i pouke, te se trudimo pametno ulagati ova dobra za svoje i tuđe spasenje. Time ćemo pred Bogom biti vjerni u nepoštenom bogatstvu, da bismo jednom primili i nagradu onog istinskog i neprolaznog u njegovu vječnom kraljevstvu.