U današnjem evanđeoskom odlomku Gospodin Isus hrabri svoje učenike da se ne boje ljudi, već da postojano naviještaju radosnu vijest, bez obzira kako to prihvaćali i odbijali oni kojima se naviješta. No pozadina ovih riječi je sigurno malo složenija, te je treba ipak objasniti, pri čemu dodatno pomaže i prvo čitanje iz Knjige proroka Jeremije. No prije svega valja reći da postoje dvije vrste skrovitoga govora: skroviti i utišani govor onih koji se boje naviještati evanđelje iz straha od ljudi, te skroviti govor onih koji ne žele biti razotkriveni kao neprijatelji vjere i protivnici Crkve, pa onda u tajnosti kuju urote protiv Krista i vjere, protiv Crkve i protiv pojedinih njezinih članova.

Naime, dok ih upozorava da se ne boje ljudi, on dodaje i jednu zagonetnu rečenicu koju treba posebno razmotriti: „Ne bojte se ljudi! Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati.“ Isus je svjestan da protivljenja i progoni ljudi započinju najprije u nekom prikrajku i zakutku, započinje ogovaranjima i klevetama koje potom prelaze u otvoreno protivljenje, a onda i u progon. Zato on kao da htjede reći svojim učenicima da će jednom i te klevete i potajno kovane zavjere doći na vidjelo, jer prije ili poslije sve se sazna. U konačnici tako se njemu dogodilo, te je htio na to pripremiti i svoje učenike. I njega je njegov učenik Juda najprije izdao onima koji su ga klevetali i zlo mu snovali, te je kasnije dovršio svoju izdaju u vrijeme posljednje večere. Tako se na Isusu ispunilo proroštvo proroka Izaije koje se čita u prvom čitanju: „Čuh klevete mnogih: ‘Užas odasvud!  Prijavite! Mi ćemo ga prijaviti.’ Svi koji mi bijahu prijatelji čekahu moj pad.“ I oko Isusa su najprije počele spletke i klevete, kovane u tajnosti u raznim kuloarima i vijećanjima. Nakon toga je trebalo naći nekoga tko će kao izdajica poslužiti da se dođe do Isusa, te su tražili najslabiju kariku, a to je bio Juda. Sigurno su i do njegovih ušiju doprle zakulisne spletke i dobre ponude, te je i on stupio u kontakt s klevetnicima i urotnicima, da bi im naposljetku i došao s ponudom: „Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati?“ Tako je izdajica postao ortak urotnicima, te je kao učenik i prijatelj ‘podigao petu’ na svoga Gospodina.

U tom kontekstu razumijevamo Isusove riječi i upozorenja učenicima, jer je ovaj svijet i za njih namijenio isto što i za njega: klevetnike i doušnike, izdajice i urotnike. No s druge strane i za njih vrijede njegove riječi da se ne obeshrabre zbog toga što će biti klevetnika, doušnika i izdajica koji će ih prijavljivati. Jasnoća i glasnoća navještaja ne ovise o izdajicama i progoniteljima, te takvi ne mogu utišati riječ apostolskog svjedočenja Isusova nauka. Zato će dodati: „Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.“ U tom duhu će im kasnije i nadodati da će se i on odreći onih koji se njega odreknu, a da će priznati svojim pred Ocem nebeskim oni koji se njega ne zastide pred ljudima. Dakle, tko ne utiša svoj glas, već tko bude jasno i odvažno pred ljudima svjedočio da je Isusov, i Isus će jasno i odvažno pred Ocem posvjedočiti da je taj zavrijedio ući u kraljevstvo nebesko.

Time Isus stavlja pred svoju Crkvu zadaću da nauk spasenja propovijeda na krovovima, to jest bez straha i javno na pozornici života. Onaj tko bi se stidio njegova nauka, njegove ljepote i dubine, te tko bi ga zanijekao pred ljudima, zakinuo bi i te iste ljude svoga naraštaja za mogućnost spoznaje spasenjskoga obilja koje se u njemu nalazi, a sam bi riskirao biti isključen iz života vječnoga do kojega se dolazi dosljednim naviještanjem tog nauka. Jer ako taj nauk ne navijeste Isusovi apostoli i njegova Crkva koja ga je primila, tko ga drugi može navijestiti čovječanstvu? Zato se njegovi učenici ne bi smjeli obazirati na pritiske i progone, već se usredotočiti na navještaj spasenja koji upravljaju ljudima. U tome treba biti njihova snaga i odlučnost da naviještaju glasno i jasno istinu koju su primili i za koju svjedoče. Njihov glas ne smije biti tiši zbog toga što u društvu postoje zakulisne igre i igrice, ogovaranje i klevete na račun Crkve, jer sva će istina jednom doći na vidjelo pred licem Božjim. Štoviše, kao što je jednom i Judino nedjelo došlo na vidjelo, jer je postao doušnikom onih koji su radili o glavi Isusu, te je kao prijavitelj sudjelovao u njegovu procesu, čime su se ispunile riječi proroka Jeremije, tako će i u naše vrijeme riječi i (ne)djela onih koji kao doušnici sudjeluju u različitim vrstama linča Crkva i pojedinih njezinih članova, poput onog medijskog, ideološkog ili političkog, jednom doći na vidjelo kada ih Gospodin ogoli pred svojim licem. Jer oni koji nešto čine pod krinkom noći i tajnosti, samo pokazuju da su im djela nečasno. Oni koji se bore za ‘transparentnost’ Crkve, a skrivaju ime i identitet, samo pokazuju da slijede Judine stope, jer je i on jednom, pod okriljem noći i tajnosti, prijavio svoga Gospodina. No kao što su i nekada pale krinke, tako će Gospodin jednom iznijeti na vidjelo bezbožnost i opakost srca svih onih kojima nije bilo do dobra Crkve, što su pokazali noćnim i tajnim spletkama protiv nje, nudeći se kao neimenovani izvor i kao tajni noćni prijavitelji koji potiču mržnju prema Crkvi, pa i osude i progon protiv nje.

No unatoč svemu Gospodin poziva svoju Crkvu da ne prestane naviještati, i to s krovova, istinu spasenja ljudskoga roda. Zavisti i mržnje, prijavitelja i progonitelja, izvan ili unutar Crkve, uvijek je bilo i vjerojatno će ih biti do konca svijeta, no to Crkvu i vjernike ne smije obeshrabriti da otvoreno i na svijetlu dana svjedoči za svoga Gospodina. Jer u njegovim očima svaki je od nas toliko vrijedan da je on život dao za nas, te neće dopustiti, u svojoj božanskoj moći, da nam ljudi naude i da nas za sobom odvedu u vječnu propast.