Nakon što je poruka prve nedjelje došašća bio poziv na budnost, a druge nedjelje da se u korijenu sasiječe sve zlo koje se čini, ova treća nedjelja se logički naslanja na prethodne poruke te ide korak dalje. Kao što je sasvim logično, nije dostatno samo probuditi se i odbaciti od sebe zlo, već je neophodno biti izgrađen u dobru, to jest duhovno izgraditi čvrst karakter i osobni identitet. Primjer takve duhovne izgradnje je osoba Ivana Krstitelja. On je bio osoba izgrađena karakter i osobite čvrstoće u Bogu i vjernosti njemu, njegovoj riječi i odredbama. To se razaznaje iz Isusovih riječi u trenutku kada Gospodin izgovara svoj sud o Ivanu: „Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka.“

Kako vidimo iz Isusove izjave, riječ je o čovjeku nepoljuljanih stavova koji se odlikovao odricanjem, umjerenošću i skromnošću. A Ivan je dobro znao da odricanje i žrtva izgrađuju karakter, a ne život u blagostanju i obilju, ili pak onaj u raskoši koji vodi prema razvratu. On nije živio kako drugi žive, već onako kako je osjećao ispravnim pred Gospodinom, a to je značilo da je bio spreman otići u pustinju i izgrađivati se slušajući i razmatrajući Božju riječ. Nije išao za tim da se skupocjeno i raskošno odijeva ili pak da se hrani biranim jelima i delicijama. Nije bio mekušast, čovjek koji gleda samo lagodnosti u ovom životu, koji gleda kako da što lakše i ugodnije provede život, već je kao prioritet stavio vlastitu izgradnju u Gospodinu. Zato nije bio trstika koja se povija pred vjetrovima moda i ljudskih obzira, već je bio stamen u svojim uvjerenjima i odlučan u svjedočenju vjere u Boga. I bez obzira što je bio žrtva mekušaca poput Heroda, Ivan je ostao nepoljuljan u svojim uvjerenjima. Zato on ni u zatvoru ne zdvaja niti se usredotočuje na sebe samoga i svoje izvanjsko dobro. A samo oni koji su čvrsta i izgrađena karaktera i osobnosti mogu biti strpljivi i postojani u patnjama, a oni koji vjeruju u Boga znaju da svaka patnja ima smisla. U tom duhu on ne moli za pomilovanje i otpuštanje iz zatvora, već razmatra o Isusu i njegovu djelovanju, te razmišlja o tome kako svoje učenike dodatno poučiti, bez obzira što je bio u tamnici i što je dovršavao svoju trku. Zato on svoje učenike šalje k Isusu s ciljem da steknu dodatni uvid i potvrdu svega što im je i sam naviještao o Mesiji. Te stoga njegova gesta nije gesta nesigurna i kolebljiva čovjeka koji dvoji glede Isusa i njegova mesijanstva, već je to bila gesta čvrsta i odlučna čovjeka koji promišljeno traži argumente za izgradnju vlastitih učenika.

Prema onome što nam poručuje sveti Ivan Krstitelj svojom osobnošću, a prema čemu je i sam Gospodin izrazio svoje udivljenje, i nama vjernicima preostaje izgrađivati sebe i iskoristiti došašće za izgradnju svoga karaktera, svoje čvrstoće i odlučnosti u Bogu. Došašće nije liturgijsko vrijeme za mekušasto ponašanje, premda je blaže i idiličnije od korizme. Nije vrijeme za suobličenje nadirućim društvenim modama koje nastaju kao gljive nakon kiše, jer kršćanski život nije život prilagodbe ovome svijetu, već je život proročkog navještaja. Kršćani bi trebali u najmanju ruku biti poput Ivana koji nije bio trstika koju vjetar ljulja. Nemaju pravo biti ljudi uljuljani u idiličnost ljudskog i zemaljskog života, već, naprotiv, duhovne i moralne vertikale koje strpljivo podnose nedaće života, ali jednako tako žive u tihoj radosti poradi Gospodinova dolaska.

Upravo to je i poruka svetoga Jakova apostola u odlomku koji smo danas čuli. On poziva svoje vjernike da budu strpljiv do dolaska Gospodnjega kao što je ratar strpljiv dok čeka kišu i proljetne plodove. A strpljivost je krepost koja izgrađuje čovjeka i pokazuje koliko je napredovao u vjernosti pred Gospodinom, iščekujući da on održi svoje obećanja koja su vjere dostojna. A Jakovljev poziv na izgradnju glasi ovako: „Strpite se i vi, očvrsnite srca jer se dolazak Gospodnji približio! Ne tužite se jedni na druge da ne budete osuđeni! Evo: sudac stoji pred vratima! Za uzor strpljivosti i podnošenja zala uzmite, braćo, proroke koji su govorili u ime Gospodnje.“

Tako se pouka svetoga Jakova savršeno podudara s primjerom svetog Ivana Krstitelja i poklapa s Isusovom riječima o Ivanu. Nama je stoga očvrsnuti srca i imati strpljenja sa svim zemaljskim izazovima i patnjama kroz koje prolaze oni koji su vjerni Bogu, kao što su to bili proroci i Ivan Krstitelj koji je bio više od proroka. Pogotovo što je naš poziv i poslanje biti i veći od Ivana Krstitelja, jer još izravnije baštinimo kraljevstvo Božje, te već posjedujemo prvine Duha i Gospodinov zalog vječnoga života. Zato trebamo biti strpljivi u radosti, te ne žaliti truda oko izgradnje i učvršćivanja srca, to jest vlastite osobnosti, jer to je želja Gospodinova da se dogodi ovoga došašća u nama. Učvršćeno srce i snažna osobnost su izvor nepatvorene radosti.  Tko je to ostvario ne samo da će mu tada Gospodnji pohod biti više nego stvaran, već će i sam nastaviti svjedočiti u ime Gospodnje.Oni čija je osobnost izgrađena do mjere proročke osobnosti, prihvaćaju i vlastito poslanje sukladno njihovu, a to je u radosti naviještati Gospodinovi blizinu i dolazak.