Uz svetkovinu Svih svetih i vjeru Crkve da je mnoštvo onih nepoznatih svetaca koji nisu imali čast da ih Crkva proglasi blaženicima i svecima, danas se sjećamo svih naših vjernih pokojnika koji se možda nisu istaknuli osobitim krepostima, ali za koje držimo da su živjeli u vjernosti svome Gospodinu te da su na tragu ostvarenja života vječnoga u njegovu kraljevstvu, makar još uvijek trebali proći i razdoblje čišćenja prije ulaska u nebesku slavu. Zato se danas naše misli i pogledi, naše riječi i molitve usmjeravaju prema našim dragim pokojnicima koji su nam prethodili, ne samo u vremenu, jer su bili prije nas, već za koje vjerujemo da su nas prethodili jer su svoje zemaljsko postojanje i putovanje hodočastili putujući prema životu vječnome i domu Oca nebeskoga.

No bilo bi nedostatno da se naše misli i molitve usmjere samo prema njima, te da im iskazujemo samo neku ljudsku vrstu poštovanja i sućutnog sjećanja, već nas Crkva danas poziva da svoj pogled, misli i molitve uzdignemo prema Bogu živomu. Naše sjećanje nije samo neka vrsta ljudske sućuti i oplakivanja naših dragih koji su umrli, već je ovo uzdizanje srca i duha prema Bogu koji nas je pozvao u zemaljski život i koji nas obdaruje onim vječnim. Jer i oni koji ne vjeruju u Boga sjećaju se svojih pokojnika s poštovanjem i sućuti, ali njihovo sjećanje staje s nekom vrstom ljudske zahvalnosti koja ne ide dalje od zemlje i ljudske povijesti, to jest ne ide dalje od groba. Naše pak sjećanje i zahvalnost idu dalje od zemaljskog obzorja, to jest nije zatvoreno u grob, niti mu je smrt konačna zapreka. Naprotiv, naše sjećanje i molitva za drage pokojnike na današnji dan prodiru kroz grob i pobjeđuju smrt, jer snagom vjere slutimo i ćutimo da smrti više nema, već da ostaje samo život.

Zato je Dušni dan prije svega jedna velika ispovijest vjere u Boga koji je jamac života vječnoga, jer on je sam Život. I kada je nas ljude pozvao u zemaljski život, već tada nas je obdario sposobnošću života vječnoga te u našoj povijesti sve čini da dođemo do ispunjenja svoga života u vječnosti. Upravo zato se naš pogled danas usmjerava prema Kristu Gospodinu koji je žrtvom svoga života zajamčio nama otvaranje vrata raja i život vječni. Po njemu je živi Bog jamac našeg života vječnoga, to jest stvarnog života za koji vjerujemo da će postići i naši dragi pokojnici. U tom duhu današnji dan nije tek obično godišnje sjećanje naših dragih pokojnika, već je prava ispovijest vjere u Boga živoga koji svojim životom prožima naše živote i daje im novu mogućnost i sposobnost življenja i punog ostvarenja. Današnje liturgijsko slavlje je dokaz povezanosti s našim pokojnicima koja nije samo sjećanje koje blijedi, već goruća svijest koja plamti žarkom ljubavlju prema Bogu koji ih drži u svojoj ruci pripremajući ih za vječni život.

Obavljajmo stoga današnji spomen najprije u zahvalnosti Bogu koji nas ne ostavlja pred životom nesigurnima, već nam daje veliku sigurnost o smislu i značenju života, o njegovoj neponovljivosti i neprolaznosti. Dok se sjećamo onih koji su preminuli, mi čvrstom vjerom u Boga priznajemo da smo ujedno ljubitelji i štovatelji života koji nema zalaza i za koji vjerujemo da se ostvaruje na našim dragim pokojnima. U našem susretu sa smrću pozvani smo pokazati da znamo što je život. U našem približavanju našim pokojnima, pozvani smo posvjedočiti da osjećamo da nam je Bog blizu. Štoviše, ovo je prigoda da se i mi do kraja pozovemo na naše suobličenje i sličnost s Kristom, našim Gospodinom. On je svima nama obećao da će ići pred nama i pripremiti nam mjesto u kući Oca nebeskoga te sve što je proživio on, proživjet ćemo i mi kao oni koji su suobličeni njegovu životu. Po vjeri u njega danas nismo ni zbunjeni ni uznemireni, već puni vjere, nade i ljubavi da naši pokojnici žive po onome koji nas sve uzljubi i učini da budemo slični njemu, istinska djeca Božja.

On je naš Put, Istina i Život, pa se ne bojmo hoditi tim putem ispovijedajući njegovu istinu da bismo ušli u pravi život prema kojem su već prije nas zakoraknuli naši dragi pokojnici. Iz njega nam izvire obveza da i mi već sada hodimo u novosti života, kako bismo i sami primili dar njegove punine i života koji nema kraja. Držimo se njega, jer on je jamstvo našega spasenja i života vječnoga. Ta zato je išao u smrt te bio uskrišen od mrtvih da nas sebi suobliči i učini prikladnima za vječni život već sada na zemlji. I kao što on više ne umire i smrt njime više ne gospoduje, tako ćemo i mi živjeti neumrlim životom kao pobjednici smrti koji gospoduju zajedno sa svojim Gospodinom po sve vijeke vjekova. Amen