Ljudi koji rade na zemlji, u poljima, voćnjacima i vinogradima, često se dive svemu što je naraslo, urodilo plodom, dive se snazi stabala, ljepoti lišća, bogatstvu zemlje. I doista, ako samo malo zađemo u to čemu se divimo, prepoznat ćemo Boga, Onoga koji je svaku i najmanju višnju dotaknuo svojom rukom i rekao joj „Neka bude“. Odlučio je protkati svoju ljepotu i u najmanju travku, odredio je broj godova na stablu, broj žilica na listu, broj točaka na bubamari. Sve je protkano Njegovim dodirom. Zapravo je sva priroda stvorena da Mu se divimo, da Ga slavimo i hvalimo, da budemo zdravoga duha i uma… Možda zato sve bolnice žele blizinu šuma, parkova, jer i doktori znaju za ljekovitost samog pogleda na Božju ljepotu kroz zelenilo i zemlju.

No, to nije jedini dodir s neba. Bog je davno rekao svoj „Da!“ i nad mojim, tvojim životom. Taj „Neka bude“ nije bio kratka fraza koju je Bog nad svime što je stvarao, izgovorio. To je bio duboko i dugo željeni trenutak u kojem je Bog osmislio tvoje oči, tvoja usta, boju tvoje kose, tvoj ten, tvoje prste, tvoju konstrukciju, tvoje srce. Taj dugo planirani trenutak u vječnosti se ostvario kada te odlučio pozvati na život. Želio je biće kakvo si ti, jedinstveno, unikatno, baš s takvom bojom glasa, baš s takvim izgledom. On je dotaknuo svaku tvoju poru, žilicu, stanicu. Isplanirao je svaki titraj tvoga bića i svaki otkucaj tvoga srca. On je želio da živiš! Računao je Bog s našim slabostima, manama, sklonostima, grijesima… sve to Njemu ne predstavlja problem da nas ljubi, sve je to ono što je pripustio kako bi te mogao iscijeliti, ozdraviti, ispuniti, oprostiti ti i primiti te u svoje naručje – svakog trenutka kad si sam, kad si tužan, kad si svjestan svoje bijede. On je Otac koji trči kada padneš, On je Majka koja te prima u naručje kad plačeš, On je Prijatelj koji te sluša kad se tužiš, On je luka odmora, oaza mira, stijena sigurnosti. A mi, koliko god vjerovali, zaboravljamo vjerovati u Njegovu ljubav… ne samo riječima: Ja vjerujem, nego srcem. A koliko vjerujem srcem u Božju ljubav, toliko su ljubavlju prožeti moji odnosi iz kojih se najbolje vidi kakav je moj odnos s Bogom.

I možda nije problem u našim slabostima, manama, grijesima toliki koliko činjenica da ne znamo sebe gledati kao Božje djelo. Slabosti, mana, grijeha – svjesni smo, ali nismo svjesni svoje ljepote, ljepote koju je Bog u nas utkao, a ako nismo toga svjesni, ne znamo ni sebe voljeti – onom zdravom ljubavlju koja Bogu omogućuje da se proslavlja kroz naš pogled, osmijeh, dodir, raširene ruke, spremne korake za prijeći bilo koji put kako bismo Ga slavili i proslavljali. Možda je prvi korak povjerovati u Božji dodir na svakoj stanici moga bića, a potom će i ljubav prema sebi kao preduvjet zdrave i istinske ljubavi prema Bogu – doći sama. Samo iskustvo Božje ljubavi u mom tjelesnom dijelu bića može pokrenuti ljubav prema Bogu u mom duhovnom dijelu i u mom srcu. Povjerujmo u Njegov dodir i dopustimo Mu da nas dotiče svojim milostima koje najviše primamo ako Ga slavimo u svemu stvorenome!

s. Marija Pia Tadijanov

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.