Stogodišnjica boljševičke revolucije u Rusiji i osamdeseta obljetnica osnivanja Komunističke partije Hrvatske, koje su nedavno obilježene konferencijama na Hrvatskome katoličkom sveučilištu, podsjećaju nas na strašno naslijeđe komunizma.

Nije riječ samo o milijunima umrlih i raseljenih, poniženih i osiromašenih. Komunizam je za sobom ostavio ogromni bunar otrova koji nikada nije isušen i iz kojeg mnogi ljudi, uključujući političare i intelektualce, i dalje piju s vidljivim užitkom. Nakon pada sustava nije bilo jasnog raskida s prošlošću, a u pogledu mentaliteta, struktura i djelovanja, očito je da svakome tko ovamo dolazi izvana, komunizam kao ideologija je i dalje vrlo utjecajan.

To nam pomaže objasniti zašto je toliko toga iz komunističkog programa što su Lenjin i boljševici postavili prije mnogo godina, prepoznatljivo u zahtjevima i optužbama što se postavljaju u suvremenoj politici – osobito u pogledu uloge Crkve. Komunisti, jednom na vlasti, nastojali su silom iskorijeniti kršćanstvo, osobito katoličanstvo. Međutim, prije nego što su stekli moć, njihovi su ciljevi bili nešto skromniji. Željeli su ukloniti sve kršćanske simbole iz javnog života, zaustaviti Crkvu u podučavanju vjeronauka u školama, istisnuti Crkvu iz dobrotvornog i obrazovnog rada, a komunisti su podupirali taj program kampanjom klevetanja. Trebao bi netko biti i slijep i gluh da i danas ne primijeti prizvuke tih stavova na djelu.

Napad na religiju općenito, posebno na kršćanstvo, a najdosljednije na Katoličku Crkvu, bio je uvijek u središtu komunističkog programa. Razmišljajući o povijesti komunizma, možemo predložiti opće pravilo – što je veća kontrola komunizma u nekoj državi, to je žešći progon Crkve. To je i danas istina. U Sjevernoj Koreji kršćanstvo je tako izravno progonjeno do iskorjenjivanja. U Kini, sve dok biskupe odobrava vlast, oni mogu djelovati prilično slobodno, iako lokalne vlasti objavljuju obavijesti kojima se djeci zabranjuje odlazak u crkvu, i oni ponekad pronalaze izlike kako bi crkve čak i sravnili sa zemljom.

Marx i Lenjin su ujedno imali nešto drukčije poglede na religiju, premda se njihov jezik preklapao. Slavni izraz, da je religija „opijum za narod“, dolazi od Marxa. Lenjin ga je prisvojio, no s posve drukčijim učinkom. U uvodu Kritike Hegelove filozofije prava, Marx piše sljedeće:

„Religijska patnja je istovremeno izraz stvarne patnje i protest protiv stvarne patnje. Religija je uzdah potlačenog stvorenja, srce neosjetljivog svijeta i duša bezdušnih uvjeta. To je opijum ljudi. Ukidanje religije kao iluzorne sreće naroda je zahtjev za njihovom pravom srećom. Pozvati ih da se odreknu svojih iluzija o vlastitom stanju, jest pozvati ih da se odreknu stanja koje zahtijeva iluzije.“

Marx se prema religiji odnosi kritički, ali s tugom. Naravno, kao i svi materijalisti, Marx nije mogao religiju ozbiljno uzeti u obzir. Materijalizam isključuje postojanje duha, a time i Boga. Religija je, prema tome, odgovor nepodnošljivim uvjetima u kojima se čovjek nalazi u društvu – otuda „opijum“. Marx na ovo upozorava, ali ga to previše ne zanima.

Lenjin je, međutim, upio žestoki protuvjerski radikalizam ruske ljevice, izgrađene akumuliranim neprijateljstvom prema Ruskoj pravoslavnoj Crkvi. Za Lenjina i boljševike, kršćanstvo, i uopće sva organizirana religija (i islam, kada bi se našao na putu), bio je neprijatelj koji je trebao biti uništen.

Lenjin je primijetio sljedeće: “Religija je opijum za narod. Religija je vrsta duhovnog pića, u kojem robovi kapitala utapaju svoje ljudsko lice, svoje zahtjeve za životom više ili manje dostojnim čovjeka…”

„Religija mora biti proglašena privatnom stvari. Ovim riječima socijalisti obično izražavaju svoj stav prema religiji. No, značenje ovih riječi mora biti precizno definirano kako bi se izbjegao bilo kakav nesporazum. Zahtijevamo da religija bude smatrana privatnom stvari što se tiče države. No, nikako ne možemo smatrati religiju privatnom stvari što se tiče naše Partije…”

„Što se tiče partije socijalističkog proletarijata, religija nije privatna stvar. Naša Partija je udruženje klasno osviještenih, naprednih boraca za emancipaciju radničke klase. Takvo udruženje ne može i ne smije biti ravnodušno na manjak klasne osviještenosti, neznanje ili opskurantizam u obliku religijskih uvjerenja.“

Što je Lenjin mislio o ovoj stvari može se shvatiti iz pisma Maksimu Gorkom iz 1913., za kojeg je mislio da je o toj temi pisao odveć mekano.

“Bilo kakva religiozna ideja, ideja o Bogu općenito, bilo kakvo očijukanje s Bogom uopće, neizreciva je pokvarenost, to je najopasnija pokvarenost, najsramotnija ‘infekcija’.“

Odvijanje Komunističke revolucije s obzirom na vjerske zajednice potvrđuje stupanj do kojeg su se primjenjivali Lenjinovi aksiomi. U 1917. godini dogodilo se otimanje materijalnih sredstava preživljavanja dominantnoj Ruskoj pravoslavnoj Crkvi tako da joj se ukinulo pravo na posjedovanje imovine. U isto vrijeme, boljševici su potaknuli val napada na crkve. Glad iz 1921. godine pružila je korisnu prigodu da se pojača kampanja protiv Crkve. Ruska je crkva bila optužena da odbija prodati svoju vrijednu imovinu kako bi pomogla hraniti izgladnjelo stanovništvo. Zapravo, Lokalni Sovjeti su bili upućeni da ih zaplijene ikone i druge posvećene predmete iz crkvi, koje su, zauzvrat, bile žestoko branjene od strane pobožnih seljaka. Krvoproliće koje je nastalo pružilo je priliku za Lenjina. Izdiktirao je tajni memorandum 19. ožujka 1922., koji je kasnije, iz očitih razloga, bio isključen iz njegovih službenih objavljenih djela, a koji je pokrenuo plan uništenja Crkve „za više desetljeća“, dodajući da „što više članova reakcionarne buržoazije i klera uspijemo ustrijeliti [u borbi], to bolje“. …Uzgred, kako ova naredba pokazuje, portretiranje Lenjina kao benevolentnog autokrata je laž, konstruirana kasnije od strane komunista, koje su bili posramljeni Staljinom.

Marksizam-lenjinizam je pružio ideološki, politički i represivni okvir za ukidanje, ili, ako se to pokazalo nemogućim, podrivanje vjerskih zajednica, prvo u Rusiji, zatim diljem Sovjetskog saveza, a nakon 1945. godine u srednjoj i istočnoj Europi – i, naravno, u Kini i jugoistočnoj Aziji. U Sovjetskom savezu nisu ciljali samo na pravoslavno kršćanstvo, već i katoličanstvo, Armensku Crkvu, luterane i muslimane, dok je povremenim žestokim progonima bila izložena i židovska zajednica.

Progon vjerskih zajednica dosegnuo je svoj vrhunac pod Staljinom. Za razliku od Lenjina, Staljin je bio svjestan snage religije, i u svojim je danima u sjemeništu stekao katehetski stil govora i volio je citirati Bibliju. Njegova je majka imala vjerski pogreb, njegova je kći Svjetlana imala odgojiteljicu vjernicu i na koncu je postala katolkinja. No, Staljinova je paranoja, ambicija i zahtjevi sustava kojeg je naslijedio i kojim je gospodario, osigurala da se u tridesetim godinama religija zatirala bez milosti.

Katolička Crkva reagirala je nizom osuda komunizma, koji je kulminirao najopsežnijom analizom i odbacivanjem ateističkog boljševizma u enciklici pape Pija XI. Divini Redemptoris (Božanski Otkupitelj), objavljenoj 19. ožujka 1937. Do tog se trenutka Katoličku Crkvu već smatralo jednim od najopasnijih neprijatelja Partije na međunarodnoj razini.

Tijekom hladnog rata, komunistički su režimi uložili mnogo napora u kontrolu lokalnih katoličkih crkava, potkopavajući ih i infiltrirajući se u njih, oslabljujući njihovu privrženost Svetoj Stolici i nastojeći ukinuti podršku njima sa Zapada – iako je, u međuvremenu, takva podrška bila i izgovor za optužbe za veleizdaju.

Postojao je javni dogovor iz 1943. između Staljina i rukovodstva Ruske pravoslavne Crkve. Staljin je smatrao da je slomio Rusku pravoslavnu Crkvu kao izvor oporbe i da će pravoslavlje biti korisno kao saveznik u “Velikom domoljubnom ratu”, a moguće i kao oružje protiv drugih denominacija. Od tada, vođe Crkve i države, sada kao u predboljševičkoj eri u Rusiji, imali su nekih ograničenih zajedničkih ciljeva. Slično tome, u drugim tradicionalno pravoslavnim zemljama, poput Srbije i Bugarske, autokefalne pravoslavne crkve sve su više surađivale s lokalnim komunističkim vlastima. Pravoslavlje se tada smatralo manje problematičnim od katoličanstva. U borbi Partije protiv Katoličke Crkve, pravoslavne Crkve počele su zaista igrati korisnu, a povremeno i središnju ulogu – kao u savezu između države i Ruske pravoslavne Crkve kako bi uništili grkokatolike u Ukrajini.

Tito i jugoslavenska Komunistička partija ponašali su se prema Katoličkoj Crkvi jednako kao i ostali komunistički režimi, u kojima je ona bila široko prihvaćena kao najznačajnija prijetnja potpunoj kontroli Partije. Ubijanje i zatvaranje svećenstva, montirana suđenja, oduzimanje imovine Crkvi, nastojanje (s ograničenim uspjehom) potkopavanja autoriteta pape, biskupa i katoličke doktrine osnivanjem frontalnih organizacija pod kontrolom komunista (Svećenička staležna udruženja), ukidanje škola, društava i novina, Agitprop, Titov kult ličnosti – cijeli je pristup bio klasični komunizam u akciji. A Tito je, premda  u većini aspekata jednostavno prevarant, bio i pokraj svoga pohlepnog, sebičnog života jasno prepoznatljiv kao komunist.

Suprotno mišljenju u pojedinim krugovima, gdje se na komunizam još uvijek gleda blagonaklono, dobro je zapamtiti i razmišljati o zločinima tog sustava. Hrvatska je Vlada ove godine odlučila obilježiti dan Europskog sjećanja na zločine totalitarizma (23. kolovoza) na Golom otoku, gdje su Informbiroovci (tj. komunisti) patili nakon 1948. godine. Te žrtve zaslužile su se da ih se sjećamo. No iduće godine neka se svečana ceremonija održi u Staroj Gradiški, gdje su od 1945. godinu za godinu  katolički svećenici izdržavali kazne prisilnog rada jer nisu htjeli ni pod koju cijenu izdati svoju vjeru. Komunizam je imao mnogo kategorija žrtava, ali oni koji su posebno bili izdvojeni za mržnju bili su svećenici. Bez dobrih, hrabrih katoličkih svećenika koji su živjeli i umirali u jugoslavenskim zatvorima i logorima, Hrvatska bi sada bila duhovno mrtva zemlja.

Robin Harris | Bitno.net

Prevela: Ana Naletilić