NOVA KOLUMNA ROBINA HARRISA

Robin Harris: ‘Političari vole nezrelo, hirovito, ovisno biračko tijelo, koje mogu podmititi vlastitim novcem’

Najznačajnija prekretnica za Hrvatsku od postizanja državnosti bit će dan kada Hrvati, kao cjelina, odluče okrenuti leđa socijalizmu velike vlade, bez obzira na stranačku oznaku pod kojom se nudi, i uzmu budućnost zemlje “u svoje ruke”

Foto: screenshot/YouTube

Tradicionalno je za političke i crkvene vođe da na dane nacionalnih proslava šalju poruke. Tako je bilo i na hrvatskom Danu državnosti prošlog ponedjeljka. Kardinal Bozanić je govorio o prirodnom bogatstvu Hrvatske i potrebi da Hrvati ostanu u zemlji i ne napuštaju je. Predsjednik Vlade Andrej Plenković ponudio je za njega nesumnjivo uzbudljivu perspektivu vezanu za “ulazak u eurozonu i Schengenski prostor… u još tješnju integraciju čime ćemo ojačati svoju vrijednost i postati dio najužega kruga u Europskoj uniji”. Predsjednica Grabar-Kitarović je, međutim, slaveći hrvatski talent, upotrijebila izraz koji me se jako doimio: “Budućnost Hrvatske u našim je rukama.” Možda je to bio retorički ukras, ali sadrži važnu istinu čije implikacije ovdje još uvijek nisu shvaćene.

Budućnost svakog čovjeka – osim utoliko što je u Božjim rukama, što je druga tema – uistinu je, najvećim dijelom, u njegovim vlastitim rukama. To je činjenica odraslog ljudskog postojanja, u svim vremenima, u svim okolnostima. Dakako, postoje iznimke. Ponekad je u rukama kirurga u bolnici. Ponekad, u totalitarnoj državi, je u rukama policije i zatvorskih čuvara. Ponekad je u rukama poslodavca ili nadređenog, u vojsci ili Crkvi. Ali gotovo uvijek možemo učiniti mnogo više nego što mislimo kako bismo popravili svoju situaciji, ili ispunili svoje dužnosti, ili jednostavno bili sretni. Međutim, budući da smo kao pala ljudska bića, u različitim stupnjevima, slabi, lijeni i kukavice, radije tražimo izlike; a sveobuhvatna, uvijek dostupna, u jednakoj mjeri voljena i prezrena izlika koju imamo u Hrvatskoj je – vlada.

Svaki se dan u Hrvatskoj susrećemo s paradoksom. U teoriji, čini se da ljudi još uvijek vjeruju, kao što su bili podučavani pod komunizmom, u beskonačne dobrobiti koje vlada može dati. U praksi su, međutim, izluđeni neuspjesima vlade na svakoj razini.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Vlada je, dakako, nužna. Bez nje bismo bili u nevolji. Vlada ima ograničen broj nezamjenjivih funkcija. Njih treba izvršavati iskreno, jeftino i učinkovito. Trebala bi osigurati sigurnost, unutarnju i vanjsku, zaštitu okoliša, osnovno javno zdravstvo (u smislu kontrole zaraznih bolesti) i minimalni životni standard. Izravno ili neizravno, vlada mora osigurati regulatorni financijski i ekonomski okvir. Mora podržavati sudove. Postoje i druge funkcije koje, ukoliko su priuštive, može također korisno izvršavati, u suradnji s privatnim sektorom, kao što su: u obrazovanju, obučavanju i temeljnim znanstvenim istraživanjima. Međutim, trebali bismo primijetiti da ništa od toga ne može učinkovito izvršavati ako nema dovoljno bogatstva koji stvara privatni sektor, zato što vlada, kao što je gospođa Thatcher znala reći, nema vlastitog novca, samo novac koji uzima od svojih građana.

Vlada ne treba posjedovati bolnice i škole, iako bi trebala znati što se događa u njima. Vlada ne bi nikada trebala posjedovati poduzeća – to se odnosi na sva poduzeća svih vrsta. Struja, nafta i plin nisu iznimka. Suprotno onome što svaki hrvatski političar poput papige ponavlja, vlada ne treba posjedovati vodu kako bi je držala čistom, niti šume kako bi ih držala zelenim, ako donese razumne propise i pošteno ih provodi – kao što je slučaj s vodom u Velikoj Britaniji i Francuskoj.

Vlada svakako ne bi trebala pokušavati nametati jednakost, što je u očima nekih njezina glavna svrha – svrha u kojoj ionako nikada neće uspjeti. Ne bi, stoga, trebala pokušavati osigurati da svi dobiju jednako obrazovanje, ili jednaku zdravstvenu skrb, ili jednaku mirovinu. Mora osigurati – i držati se toga uz pomoć sudova – da djeluje bez predrasuda, poštujući zakonska prava, bez obzira na utjecaj. Ali vlada nije tu kako bi nas učinila sretnima. Ne može nas učiniti bogatima. Ne može nam osigurati poslove – osim nauštrb poslova koji bi nastali drugdje u ekonomiji. Zapravo, u većini područja u kojima trenutno djeluje može učiniti jako malo, osim da ljudima zakomplicirala život i njihova nastojanja učini manje uspješnima.

Kada vlada čini previše, kao što to radi u Hrvatskoj, dolazi do triju posljedica, od kojih je svaka štetna, iako je treća vjerojatno najgora od svih.

Kao prvo, svatko tko pogleda na dalju i bližu povijest ekonomske uspješnosti, uspoređujući sustave i države, zaključit će kako su ekonomije u kojima vlada ima dominantnu ulogu neuspješne. Uvijek i svugdje. Ovaj zaključak ne ovisi o tome kakva je vaša filozofija. Nije riječ o tvrdnji koja proistječe iz liberalizma, konzervativizma, kapitalizma, materijalizma ili bilo kojeg drugog izma. To je jednostavno činjenica. Ove državno kontrolirane ekonomije mogu doživjeti katastrofalan neuspjeh, kao u Venezueli, (čije iskustvo također pokazuje da posjedovanje prirodnih resursa nije prednost ako prakticirate socijalizam). Mogu, što se češće događa, jednostavno doživjeti neuspjeh kroz stagnaciju, kao što je slučaj s Hrvatskom – koja je blizu dna ljestvice Europske unije po pitanju životnog standarda. S tolikim prihodima koji dolaze od jadranskog turizma neobično je da Hrvatska nije neka vrsta Švicarske, ali čini se da sustav uspijeva upropastiti priliku.

Misliti da se u ekonomijama kojima u velikoj mjeri upravlja vlada nitko ne bogati plod je nerazumijevanja. Neki će ljudi biti uistinu bogati. Oni postaju bogati sprječavanjem konkurencije, iskorištavanjem monopola ili korištenjem privilegiranih pozicija utjecaja. Ali srednja klasa, društveni temelj svih razvijenih ekonomija, neće se proširiti, a broj onih koji se muče u ponižavajućem siromaštvu će rasti.

To je ono što se uvijek događa pod socijalizmom. Dijelom je to rezultat manjka konkurencije, što vodi do neučinkovitosti u raspodjeli resursa. Visoke stope poreza – gotovo uvijek praćene nepotrebnim birokratskim kontrolama – zaustavljaju nastanak novih poduzeća, povećavaju broj onih koja djeluju u sivoj ekonomiji, potiču ambiciozne i energične ljude na odlazak i odvraćaju strance od ulaganja. Drugi način gledanja na to jest da je produktivnost općenito manja u javnom sektoru u odnosu na privatni, tako da ne iznenađuje da je ekonomski rast viši kada je privatni sektor veći, i obratno. Ali ekonomski neuspjeh samo je prva posljedica prevelike vlade.

Druga posljedica je da pokušavajući učiniti gotovo sve – i čineći to, kao posljedica toga, loše – vlada ne uspijeva obavljati svoje ključne zadaće. Ako ekonomija zemlje ne raste, i njezina radna snaga iščezava, i njezina se porezna osnovica smanjuje, i još uvijek se troši sve više na mirovine i socijalnu pomoć, tada Hrvatska neće imati dovoljno za, na primjer, svoje oružane snage. A bez jake vojske Hrvatska bi bila u velikoj opasnosti. Ako vlada ne sreže svoje administrativne troškove, što znači smanjenje broja radnih mjesta u javnom sektoru, veću privatizaciju i radikalno reformiranje oronulih sustava, neće biti dovoljno novca za poboljšanje, primjerice, natalne skrbi ili naknada za obitelji s djecom. Ipak, svi znaju da su ovo ključne stvari za oporavak hrvatske demografije.

Tamo gdje političari sve proglašavaju prioritetnim, na kraju ništa nije prioritetno; tamo gdje je interes svake skupine umiren, zajednički je interes zaboravljen. U zbunjenosti koja nastaje kao rezultat toga, ključne su odluke zanemarene. Trošak rješavanja Agrokora – katastrofe koju su godinama stvarali političari, a koju političari nikada neće riješiti – nije samo financijski. Njegove se posljedice najsnažnije odražavaju u rezultirajućoj odgodi svih drugih hitnih odluka veznih uz ekonomsku, upravnu i pravosudnu reformu.

Treći i najgori učinak prevelike vlade, međutim, odnosi se na mentalitet naroda. Ovo vrijedi na svakoj razini, a posljedice mogu trajati generacijama. Temeljni uzrok političke i administrativne korupcije – i sve popratne korupcije s kojom je u poslu povezana – jest moć i veličina vlade. Ako se očekuje da vlada odlučuje o svim pitanjima koja utječu na privatne građane, tada će ljudima u politici, i onima koji odabiru uključiti se u politiku, biti povjereno mnogo više utjecaja nego što im se može sa sigurnošću povjeriti. Reformiranje morala političara je, kao što povijest pokazuje, beznadna stvar. Prvo promijenite sustav, uklonite ili smanjite prilike za zloupotrebu, osigurajte da politika postane – kao što je u sustavima koji ispravno funkcioniraju – zahtjevan, ali odgovoran posao, a ne izvor osobnog bogaćenja i prestiža, i zatim će se prava vrsta ljudi posložiti kako bi obavili posao.

No, loši učinci prevelike vlade nisu ograničeni na one na vrhu. Prošireni su na čitavo društvo. Pretpostavka da vlada – nacionalna ili lokalna vlast ili neka javna institucija – ima dužnost sve srediti ima korozivan učinak na moral. Istina je da postoje određen broj ljudi koji će uvijek trebati državnu pomoć, kao što je istina da ćemo gotovo svi povremeno trebati državnu pomoć, posebice kako se naši životi budu približavali svome kraju. Ali ne može se od poreznog obveznika očekivati da osigura sredstva za svakoga tko napravi bilo kakvu glupavu odluku, svakoga tko ne želi raditi, ili svakoga tko si može priuštiti plaćanje određene usluge za sebe ili svoju djecu, ali odbija to učiniti. Misliti da se država može ponašati poput roditelja garancija je da nikada nećete odrasti. A to je, naravno, ono što mnogi političari žele. Političari vole imati nezrelo, hirovito, ovisno biračko tijelo, koje mogu podmititi vlastitim novcem. Socijalizam svih sorti – a, kao što je Friedrich Hayek napisao, socijalista ima “u svim strankama” (misao koju bi vidio obilno potvrđenu u Hrvatskoj) – se naposljetku oslanja na ljude koji ne vjeruju u sebe ili vlastite sposobnosti, na ljude koji biraju život niskih očekivanja i neaktivnosti, radije negoli rizike i nagrade slobode.

Najznačajnija prekretnica za Hrvatsku od postizanja državnosti bit će dan kada Hrvati, kao cjelina, odluče okrenuti leđa socijalizmu velike vlade, bez obzira na stranačku oznaku pod kojom se nudi, i uzmu budućnost zemlje “u svoje ruke”.

Robin Harris | Bitno.net

Tekst nastavlja ispod oglasa


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 30. lipnja 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi