Pravo govoreći, Crkva ne kaže ni riječi o vanzemaljcima. Odgovor na pitanje postoje li vanzemaljci pripada znanosti, a ne teologiji. Njihovo je postojanje ili nepostojanje nebitno, barem što se tiče naše vjere.

Neki se pisci domišljaju što bi bilo kad bi naša pala vrsta otkrila svijet naseljen bićima koja nisu pala. (Kao izvanredan primjer toga žanra pročitajte knjigu C. S. Lewisa Perelandra).

Je li moguće da bi Bog stvorio više svjetova? Neke koji su pali i neke koji nisu? Svakako. Postoji li ikakav, pa čak i najmanji dokaz da je on to učinio? Ne postoji.

Neki znanstvenici koji nastoje ugoditi niskim strastima tabloida tvrde da vanzemaljci moraju postojati, što temelje na vjerojatnosti da i druge zvijezde imaju svoje planete, da neki od tih planeta imaju atmosferu nalik Zemljinoj, da neki od tih Zemlji nalik planeta spontano stvaraju aminokiseline, da neke od tih aminokiselina stvaraju oblike života sposobne primati vanjske podražaje, i, napokon, da mogu stvoriti i sam razumski život. To je loša znanost i još gora matematika. Možemo je mirne duše zanemariti.

Ono što ne možemo zanemariti jest golem broj ljudi, uključujući čak i neke kršćane, koji tvrde da su imali susret s vanzemaljcima ili s mrtvima – a ponekad čak i s mrtvim vanzemaljcima. Riječ je o  vrlo  popularnom  shvaćanju  karakterističnom za New age. Ono se obično manifestira kroz ono što se naziva channeling (kanaliziranje), tj. prenošenje poruka koje dolaze »s druge strane«. Čini se da postoje dvije vrste ovih »kanala«: prvi su ljudi upleteni u demonsko, što znači da oni ne »kanaliziraju« poruke ni vanzemaljca ni mrtvih, nego zlih duhova, a drugi su varalice. Ove druge možete lako prepoznati: za njima idu mnoštva i zarađuju golemi novac.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Karla Keatinga Što katolici doista vjeruju.  Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.