SUKOB VJERE I ZNANOSTI

U početku bijaše… Big Bang?

Iako je istina da opis stvaranja u Bi­bliji započinje opisom kaosa, nejasnim spomin­janjem neke ″prajuhe čestica″ (točnije ″kvar­kova″) što bi nastupilo poslije Big Banga isto je tako istinito ono što nam kaže Evanđelje: ″U početku bijaše Riječ″ – a ne nešto drugo.

Svemir

Foto: Shutterstock.com

Spektar galaktika pokazuje pomak prema crve­nome, a to je dokaz da se svemir širi poput snopa vatrometa. Kako bi galaktike mogle biti u bijegu, morale su imati polaznu točku. Pretpostavlja se, dakle, da je u početku čitava masa svemira bila zgusnuta u jednoj neprimjetnoj točki, mnogo sit­nijoj od vrška igle, u kojoj je bila strašna toplina. U danom trenutku, pred deset ili petnaest milijardi go­dina, nastalo je nešto što u pravom smislu nije bila eksplozija, nego naglo širenje uz golemo os­lobađanje energije u prazan prostor. Ta se energi­ja pretvorila u materiju za vrijeme širenja iz po­četne fizičke točke, dok nakon čitava niza preobrazbi (riječ nije primjerena, ali to bi vrijedilo i za svaku drugu) nije nastao svemir u trajnoj ekspan­ziji – širenju, a njegovoj neizmjernosti ne odgovara doseg naših teleskopa.

Ovu je teoriju – prije šezdesetak godina utemelje­nu na opažanjima belgijskoga astronoma Lemaîtrea, a kasnije razrađenu po fizičaru Gamowu, koji ju je popularno i značajno nazvao Big Bang ili početni ″Veliki prasak″ – prihva­tila većina astrofizičara. Kako ta teorija opisuje početak svemira, ona se ni u čemu ne protivi ži­dovsko-kršćanskom nauku o stvaranju, i Crkva bi se mogla bez poteškoća na nju osloniti i napokon svojem propovijedanju dati znanstveni te­melj.

MEĐUTIM…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Iako je istina da opis stvaranja u Bi­bliji započinje opisom kaosa, nejasnim spomin­janjem neke ″prajuhe čestica″ (točnije ″kvar­kova″) što bi nastupilo poslije Big Banga isto je tako istinito ono što nam kaže Evanđelje: ″U početku bijaše Riječ″ – a ne nešto drugo.

Crkva nema nikakvog interesa povezati se s bilo kojim znanstvenim sustavom. Dugo se osla­njala na Ptolomejev sustav, koji je Zemlju posta­vio u središte svijeta, zatim su došli Kopernik i Galilei, koji su Zemlju lansirali među zvijezde, pa je Crkva bila prisiljena putovati s njima nakon uzaludnoga pokušaja suprotstavljanja. Znanstvene teorije imaju veliku prednost u tome što su pod­ložne preispitivanjima te je moguće da će poslije teorije o Big Bangu slijediti neka druga koja će umje­sto širenja dokazivati da galaktike opisuju veli­čanstvene krivulje samo kako bi dosegle neku neodoljivu i nepoznatu privlačnu točku. Tko to zna? Radovi fizičara i astrofizičara vrlo su za­nimljivi, ali nije potrebno njihove hipoteze pret­varati u doktrine, što toliko ne čine oni sami, jer opravdano puno drže do svoje slobode istraživanja.

Uostalom, teorija o Big Bangu sadrži i dosta tamnih strana. Na primjer, kad nam kažu da izne­nadno i silno širenje temeljne fizičke točke oslo­bađa golemu količinu energije u prazan prostor, očito je da problem s fizičke točke (″vršak igle″ u kojem je zgusnuta masa svemira) prelazi u sam prazan prvotni prostor, koji je jednako teško de­finirati kao bilo koje kršćansko otajstvo.

Ta teorija, međutim, i nije tako nova. Isti se do­mišljaj već pojavio u remek-djelu Edgara Allana Poea pod naslovom ″Eureka″, izdanom 1848. Teorija Edga­ra Allana Poea logičan je izvod jer mu spoznaje njegova vre­mena nisu dopuštale da se oslanja na ana­lizu spektra galaktika ili na ciklus termonuklear­nih reakcija, ali rezultat je upadno sličan: svemir se širi, a sav je proizašao iz jedne točke. Može se, eto, dogoditi da genij i bez naših izvanrednih današnjih sredstava postigne iste rezultate.

S obzirom na usporedbu između Knjige Postanka i Big Banga, pogrješka je barem u tome što nam Biblija govori o početku vidljivog svijeta, a ne o tajnama postanka materije.

I ne zaboravimo da mi – kršćani, židovi i musli­mani – vjerujemo u postojanje duha prije svih st­vari, vidljivih i nevidljivih.

Što ako znanost dokaže da Bog ne postoji?

Ovim pitanjem izražava se strah koji je veoma raširen među vjernicima nakon značajnoga na­pretka prirodnih znanosti koje se u mnogim toč­kama suprotstavljaju religiji, a u isto vrijeme izra­žava se nada koju povremeno oživljava borbeni ateizam. Taj je strah naveo Crkvu da osudi Gali­leija, ne doduše na lomaču, nego na ″određeno bo­ravište″, a ta je kazna dosta smiješna za toga čovje­ka koji je kružio oko Sunca. Za Crkvu zemlja je tre­bala biti središte svijeta, a tvrditi protivno značilo je pobijati Sveto pismo, što je bilo kao neka hula. Crkva je trebala više od jednoga stoljeća da ispravi tu pogrješku i shvati da važnost Zemlje nije u tome gdje će u prostoru biti smještena. U devetnaestom stoljeću vjernicima je bilo teško slušati Marcelina Berthe­lota, koji je izjavio da ″za učenjake svemir više ne­ma tajni″. Može se razumno misliti da će nas zna­nost uskoro osloboditi ″hipoteze o Bogu″ koja je nastala u stoljećima neznanja.

MEĐUTIM…

Znanost proučava samo ono što se može opažati i mjeriti, a Bog nije ni jedno ni dru­go.

Da se dokaže kako Bog ne postoji, ono što vi nazivate ″znanost″ trebalo bi otkriti iskonski ele­ment koji je bio bez uzroka, koji je postojao sam po sebi, a čija bi prisutnost objasnila sve ostalo, ukidajući svako pitanje, a to je upravo onaj ele­ment koji mi nazivamo Bog.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Andréa Frossarda Bog u pitanjima. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.netViše o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.

 


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 8. svibnja 2014.

Možda vam se svidi