O kršćanskom čitanju popularnih pjesama i duhovnom aspektu kantautora kao što su Leonard Cohen i Bob Dylan u emisiji Laudato TV-a Susret u Riječi, čiji je urednik i voditelj Đuro Vidmarović, u ponedjeljak 1. studenoga govorio je novinar Bitno.neta Matija Štahan. Emisija je usredotočena na razgovore s istaknutim hrvatskim književnicima, profesorima povijesti književnosti i književnim teoretičarima koji razmatraju važnost vjerske i kulturne tradicije u književnosti.

U razgovoru sa Štahanom, Vidmarović se pozvao na tekst Proročanstvo Leonarda Cohena ili – lom drevnoga zapadnog kôda, koji je naš portal objavio 2020. godine.

Govoreći o Cohenovoj pjesmi The Future, Štahan je istaknuo kako je pjesma u odnosu na cjelokupnu povijest svjetske književnosti “vrlo recentna, ali pokazuje kako proročansko nadahnuće, nit i vizija kroz povijest ne blijede, nego mogu postojati na svicima u pustinjskom kontekstu lutajućih Židova prije više tisuća godina, no i kako ih se može naći na CD-u ili na radijskim valovima u suvremenom, palome svijetu u zalaz 20. ili na početku 21. stoljeća”.

“Iako se naizgled sve promijenilo, zapravo se ništa nije promijenilo jer svi oni problemi, grijesi, kušnje i napasti koji su tištili ljudski rod u vrijeme izvornih starozavjetnih proroka, tište ljudski rod i danas”, rekao je Štahan. “Proročki glas, recimo Cohenov, jednako je osvježenje danas kao i tada”.

Na pitanje je li Cohen tražio reevangelizaciju u književnosti, Štahan je odgovorio: “Cohen nije bio vjernik, odnosno koketirao je s više religijskih tradicija. Pomodnim rječnikom: tražio se. Nikada se nije odricao svojega židovskog identiteta, no jedno vrijeme tražio se u scijentologiji, koketirao je i s budizmom – bio je i u budističkom samostanu gdje se pretvorio u redovnika – a koketirao je i s kršćanstvom”.

“Kroz cijeli Cohenov opus možemo pratiti dijalog između lirskoga ja i Isusa Krista, od prvoga njegova albuma do posljednjeg, objavljenog nedugo prije njegove smrti 2016. godine. Dakle, on je prije svega bio tražitelj. No u pojedinim pjesmama, kao što je The Future, iz njega kao da progovara uskrsli proročki glas iz Staroga zavjeta, i to prestaje biti Cohen i postaje netko kome je nebitno što je Cohen bio u svojemu životu – što je mnogoženac, relativno neodgovorna osoba – i kome je Cohen poslužio kao medij kojim će se iskazati ono suštinski bitno za civilizaciju i vjeru. Pišući tu pjesmu, Cohen je potpuno poništio samog sebe i svoju biografiju te progovorio o onome središnjem i najbitnijem, što ne možemo baš svakodnevno čuti na radiju”, dodao je.

Opjevavši u pjesmi The Future zlo, Cohen tom zlu i viziji smrti u usta stavlja riječi: “Uništi još jedan fetus / Ionako ne volimo djecu / Vidio sam budućnost: / Ona je ubojstvo”.

“Cohenova pjesma kao vrhunaravni grijeh i zločin protiv svega dobroga, lijepoga i istinitoga navodi pobačaj, kao ono što sam cinično opisao korporativnim proizvodom prodaje smrti kao neke vrste lijeka za ono što bi tobože trebala biti bolest, a ne blagoslov – naravno, za trudnoću i nastanak novoga života”, istaknuo je Štahan. “To je najbolji pokazatelj cinizma suvremene kulture i činjenice da je nagon za žrtvovanjem danas, iako više nije toliko vidljiv, i dalje ovdje, usmjeren protiv najnevidljivijih među nama”.

Cohenove stihove “Sve će početi proklizavati, / Proklizavati u svakom smjeru / Neće biti ničega / Ničega što ćeš moći mjeriti / Oluja, oluja svijeta prešla je prag / I preokrenula / Poredak duše” Štahan je komentirao riječima: “To je savršen opis postmodernoga duha: nestanak svih kriterija, ‘sve će početi proklizavati’, više nema oslonca, ni na što se ne možemo pozvati, nema mjerila ni za što, ne postoje nikakvi apsoluti, svi se vode svojim osobnim takozvanim ‘istinama’, što naravno nisu istine, nego samo pogledi, najčešće sebični i uski. Kada jednom, kao što je Nietzsche naricao, ubijemo Boga, onda nestaju kriteriji i mjerila za sve. Nakon toga je sve moguće, uključujući i ono najgore, štoviše ono je znatno vjerojatnije od dobra”.

Na pitanje o značaju stihova “Kada rekoše POKAJ SE, POKAJ SE / Pitam se na što su mislili”, Štahan je primijetio kako riječ “kajanje” u suvremenom jeziku gotovo da nema nikakvog značenja.

“Ako bolje razmislimo, nećemo je ni čuti u javnome govoru; svi se ponašaju kao da su ekskulpirani od svake krivnje, ekskulpirani od svake odgovornosti. Mnogi sam koncept grijeha tretiraju kao smetnju, ne vjerujući da grijeh postoji ili ga poimajući kao okaminu iz davnih vremena koja je služila za ucjenjivanje ljudi, a ne kao pojam koji označava ono pogrešno što se čini a ne bi se smjelo činiti, ali ne zato što je Bog ili netko drugi tako rekao, nego i – pragmatično gledano – nešto što se ne bi smjelo činiti zbog onih koji to čine, jer time sami sebi rade štetu i same sebe uništavaju”, istaknuo je novinar Bitno.neta.

“Žrtvovanje djece i pustoš neplodna društva lice su i naličje istih djelatnih obrazaca, od pretkršćanskih vremena pa sve do naših, postkršćanskih dana”, stoji u tekstu o Cohenovoj pjesmi, a o povezanim motivima pobačaja i neplodnosti Štahan je istaknuo kako proizlaze iz povezivanja Cohenove pjesme i poeme T. S. Eliota:

“Pozvao sam se na njegovu Pustu zemlju, gdje je jedan od provodnih motiva neplodnost, prisutan već i na razini naslova. Pustoš se očituje i u međuljudskim odnosima, a neka vrsta neplodnosti ili jalovosti prisutna je i u opisu seksualnih odnosa lišenih i ljubavi i plodova, dok je jedna od legendi utkanih u konfuzan narativ Puste zemlje srednjovjekovna predaja o Kralju ribara koji, ranjen u slabine, nema potomaka. Riječ je o nečemu što nadilazi i u sintezu spaja ono što je prethodilo kršćanstvu i epohu u koju, čini se, zakoračujemo, u kojoj se vraćaju neki obrasci koje je kršćanstvo prevladalo”.

Na pitanje je li Bob Dylan zaslužio osvojiti Nobelovu nagradu za književnost, Štahan je odgovorio:

“Ako uzmemo u obzir činjenicu da svi koji su zaslužili nisu dobili Nobelovu nagradu i da je znatno više njih zaslužilo dobiti Nobelovu nagradu nego što ih je teoretski može dobiti, rekao bih da Dylan jest među onima koji su je zaslužili dobiti. Pomalo anarhično, volim vidjeti neke inovacije u starodrevnim institucijama kao što je Odbor za dodjelu Nobelove nagrade, ali ne zato što bi tako rušili tradiciju, nego zato što se na nju nadovezuju, zaokružuju je i osvješćuju. Time se zatvorio krug između onoga što je pjesništvo bilo u izvornom obliku, kada je bilo pjevano – današnja pisana poezija kao vrsta se razvila od usmenih kazivanja, preko trubadura i drugih glazbeno-lirskih oblika – i svatko je u ovih pet godina otkako je ta Nobelova nagrada dodijeljena mogao osvijestiti da i ono pjevano može biti poezijom i nositi vrhunsku vrijednost”.

Na upit možemo li Dylana smatrati kršćanskim autorom, Štahan odgovara potvrdno: “Neke faze u njegovoj karijeri eksplicitno su kršćanske, no meni su čak i zanimljiviji radovi iz zadnjih desetak-dvadesetak godina, koji se mogu tumačiti implicitno kršćanskima, gdje su vrlo mnogobrojni kršćanski motivi posijani pjesmama i samo teološki istrenirano uho može ih zamijetiti. Dakle, takve pjesme mogu imati savršenog smisla nekome tko ih čuje a da nije upoznat s kršćanskom kulturnom, umjetničkom, intelektualnom i inom baštinom, no ako netko s njom jest upoznat, tada u njima prepoznaje kršćanske motive i simbole, zapletene otprilike onako kako je to Eliot činio u svojoj poeziji”.

“Dylana zapravo vidim gotovo pa Eliotovim nasljednikom po smislu i načinu pisanja pjesama, i po nekoj vrsti miješanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u stihovima – onome što je Habermas zvao istovremenošću raznovremenoga”, dodaje Štahan. “U Dylanovim pjesmama, kao i u Eliotovim, u jednome stihu prolazimo stoljeća, ili nas jedan stih u isto vrijeme podsjeća na davno minula carstva, na aktualnu civilizaciju ili na nešto što će tek doći. U svemu tome nalaze se i mnogobrojni skriveni kršćanski motivi, neki malo zakučastiji i kriptičniji, a neki i malo izravniji. Dylan je u posljednjih nekoliko desetljeća usavršio umijeće višeznačnosti i njegove se pjesme mogu tumačiti na više međusobno isključujućih načina, a neki od njih oni su kršćanski”.

“Dylanove pjesme ne može se u potpunosti razumjeti bez poznavanja kršćanstva, pogotovo u zadnjih nekoliko desetljeća njegova stvaralaštva, koje je sada vrlo citatno, kolažno, slojevito i multidimenzionalno. U međuigri mnogobrojnih motiva, uz krug antičkih autora – od Homera do Vergilija i Ovidija – za Dylana je podjednako značajan i onaj biblijski. Nemoguće je u potpunosti razumjeti njegovo stvaralaštvo bez poznavanja Svetoga pisma”, ističe.

“Sama poezija ima zajedničke korijene s molitvom i vjerom. To su mitska kazivanja, koja su u sebi objedinjavala i ono što će kasnije postati filozofijom, i ono što će kasnije postati historiografijom, i ono što će kasnije postati književnom umjetnošću, i ono što će kasnije postati religijom. Redovito je riječ o pripovijestima o postanku svjetova, nastanku naroda, plemena, civilizacija i sličnoga. Kada se netko pretvara u pjesnika, u tome uvijek ostaje jedan element onoga mitskog što nas povezuje s transcendentnim”, zaključio je Štahan.