“Vjera i razum su poput dva krila kojima se ljudski duh uzdiže prema razmatranju istine”, riječi su to kojima je Ivan Pavao II. započeo svoju encikliku Fides et ratio, napisanu prije dvadeset godina. Ipak, otada do danas suprotstavljanje vjere i razuma postala je prilično unosna i aktualna tema u koju su se uključivali brojni znanstvenici, nošeni valom Novog ateizma, predvođeni autorima poput Richarda Dawkinsa i pokojnog Christophera Hitchensa, a nije zaobišla ni Hrvatsku. Iako ga se ne može svrstati u tu kategoriju, i nedavno preminuli Stephen Hawking posljednjih je godina često isticao svoju nevjeru u Boga, iznoseći, između ostaloga, i vrlo kontroverznu tezu kako je svemir nastao ni iz čega.

Pojava Novog ateizma nipošto nije imala samo negativne posljedice po vjernike. Izvukla je na površinu i mnogo hrabrih vjernika, uglednih u svojoj struci, koji su s pozicije prirodnih znanosti i filozofije često ukazivali na promašenost tvrdnji njegovih predstavnika. Prof. dr. Vuko Brigljević zasigurno nije jedan od onih koji se u svemu tome gurao kako bi ulazio u ‘ring’ na ‘strani Boga’, ali samim svojim znanstvenim radom privukao je pažnju kao vjernik na visokoj poziciji u području znanosti, što je i nas potaknulo da razgovaramo s njime.

Prošlo je gotovo šest godina otkako se u javnosti pojavila vijest da je pronađen Higgsov bozon, što se u međuvremenu događalo na CERN-u?

Mjerenja na velikom hadronskom sudarivaču (LHC) na CERN-u se nastavljaju. Iz širokog spektra pitanja koja proučavamo u tim mjerenjima možemo na poseban način izdvojiti dvije velike teme. S jedne strane mjerimo svojstva novootkrivenog Higgsova bozona, a s druge strane tragamo za novim još nepoznatim fenomenima. Nakon što smo 2012. javili da smo u potrazi za Higgsovim bozonom otkrili novu česticu, temeljno pitanje koje smo postavljali promijenilo se iz “Postoji li Higgsov bozon?” u “Je li ova novootkrivena čestica Higgsov bozon?”. U tu svrhu smo počeli mjeriti različita svojstva čestice. Godinu dana kasnije ta su svojstva bila dovoljno u skladu s predviđanjima za Higgsov bozon da smo promijenili rječnik i rekli da se stvarno radi o njemu. To je bilo dovoljno da 2013. Nobelova nagrada za fiziku bude dodijeljena dvojici teoretičara koji su postavili hipotezu o njemu još 60-ih godina. Ali i tada je još samo jedan dio svojstava novootkrivene čestice bio izmjeren i stoga nastavljamo s mjerenjem još neutvrđenih karakteristika Higgsova bozona. Teorija predviđa npr. da bi se u različitim postotcima on trebao raspasti na različite načine. Najčešći raspad Higgsova bozona još uvijek ‘lovimo’ i nastojimo ga utvrditi s najvećom razinom sigurnosti.

S druge strane, znamo da naše znanje temeljnih gradivnih elemenata svemira i s Higgsovim bozonom nije potpuno jer postoje važna opažanja u svemiru koja ne možemo objasniti samo s već poznatim elementarnim česticama. Jedna od nepoznatih stvari koju tražimo su čestice tamne tvari. Ono što vidimo gledajući svemir: zvijezde, planete, zvjezdanu prašinu, samo je mali dio mase galaksija. To zaključujemo na temelju toga što neke dinamičke fenomene u svemiru ne možemo objasniti ako je ono što nam je vidljivo jedina masa koja postoji. Primjerice, mnoge galaksije u svemiru se vrte. Iz brzine njihove vrtnje možemo izračunati kolika je gravitacijska sila potrebna kako bi galaksiju držala na okupu. Iz toga možemo izračunati kolika je masa potrebna kako bi ta galaksija bila stabilna, za određenu brzinu vrtnje. Gotovo uvijek uočavamo da se galaksije vrte prebrzo s obzirom na vidljivu masu koju imaju. Prema tome, zaključujemo da sadrže i neku nevidljivu masu koju zovemo tamna tvar. Ne znamo od čega se ta tamna tvar sastoji. Postoji puno teorija i mogućih objašnjenja, ali ne znamo što je točno. Uz dovoljno energije bismo u akceleratoru mogli stvoriti čestice tamne tvari, i za njima tragamo na puno načina, ali zasad nismo još ništa otkrili.

Jedna druga velika zagonetka je pitanje tamne energije. Znamo da živimo u svemiru koji se širi. Gdje god da gledamo, vidimo da se galaksije udaljavaju od nas, i što su dalje, brže se udaljavaju. Budući da je gravitacija, kao nama jedina poznata sila koja djeluje na svemirskim skalama, privlačna sila, očekivalo bi se da se to širenje usporava. Stoga su opažanja iz 1990-ih da se svemir ubrzano širi bila šok za znanstvenu zajednicu. Dakle, postoji neki dinamički princip za kojeg ne znamo što je. Što više mjerimo ta nam se činjenica više potvrđuje, a ne znamo zašto se to ubrzano širenje događa, i pokušavamo to saznati.

Znamo da živimo u svemiru koji se širi… Budući da je gravitacija, kao nama jedina poznata sila koja djeluje na svemirskim skalama, privlačna sila, očekivalo bi se da se to širenje usporava… Dakle, postoji neki dinamički princip za kojeg ne znamo što je.

Govoreći o svemiru, samo se po sebi nameće pitanje doprinosa koji je nedavno preminuli Stephen Hawking ostavio iza sebe. Po čemu je njegov rad bio značajan?

Pri kraju 19. stoljeća ljudi su mislili da je fizika gotova, da sve bitno znamo, te kako moramo samo još preciznije računati. Bilo je tek par oblačića na vedrom nebu fizike, nekoliko fenomena koji se nisu mogli objasniti, npr. u opisu zračenja toplih tijela. Ti su se oblačići pretvorili u oluju koja je dovela do krize u fizici, čije je rješenje očito zahtijevalo radikalno nove ideje i pristupe. To je dovelo do dvije revolucije na početku 20. stoljeća, u kojima je bio prisutan Einstein, a one su teorija relativnosti i kvantna fizika. Kvantna fizika postavila je potpuno novi okvir za sve temeljne zakone, svojim čudnim stvarima poput dualnosti val-čestica, ulozi opažača u mjerenju, ulozi slučajnosti u temeljnim zakonima prirode, s kojom se Einstein nije mirio uobličivši to u svoju poznatu rečenicu “Bog se ne kocka”. Gravitacija se nikada nije uklopila u tu sliku, i spajanje kvantne fizike i gravitacija je izazov koji je još pred nama. Hawking je bio aktivan upravo na tom području i proučavao mogućnosti kvantne gravitacije, također je doprinio boljem razumijevanju crnih rupa i općenito raznim pitanjima u kozmologiji.

Jedan njegov važan i istaknut rezultat je tzv. Hawkingovo zračenje u kojem je on predviđao da bi crna rupa trebala zračiti kao bilo koje tijelo i predviđa na koji način bi to trebalo biti, iako to još uvijek nije potvrđeno. To zračenje nije lako mjeriti, jer crne rupe ne možemo baš naći u svom vrtu, ili laboratoriju.

Ipak, nikada nije dobio Nobelovu nagradu za svoj rad. Postoji li neko objašnjenje za to?

Hawking je definitivno imao veliki doprinos kao kozmolog, ali ne znam zašto nije dobio Nobelovu nagradu. To biste u konačnici trebali pitati Nobelov odbor, ne znam koje sve kriterije primjenjuju za odluku, a postoje i drugi slučajevi u kojima bih očekivao da bi netko trebao dobiti nagradu, a nije. Ranije sam spomenuo rotaciju galaksija koju je otkrila astrofizičarka Vera Rubin koja je nedavno preminula, a koja također nije dobila Nobelovu nagradu. Ponekad se prije nego što se teoretičarima dodijeli nagrada za jednu sjajnu ideju čeka s potvrdom njene točnosti. Primjerice, Peter Higgs i François Englert su dobili Nobela za Higgsov postulat tek nakon što je on eksperimentalno potvrđen, za što je trebalo 40-ak godina. Da je Hawkingovo zračenje eksperimentalno dokazano, vjerojatno bi dobio nagradu. Budući da se ona dodjeljuje samo živima, nažalost je nikada neće dobiti.

Često su se u javnosti znali pojaviti i Hawkinsovi komentari vezani za pitanje Božjeg postojanja. U jednom od najčešće citiranih, Hawking kaže: „Budući da postoje zakoni poput gravitacije, svemir može i hoće nastati sam od sebe, ni iz čega. Spontana kreacija je razlog zbog kojeg nešto postoji. Nije potrebno pozvati boga da teatralno pokrene svemir.“ Kako komentirate to razmišljanje?

Taj zaključak je toliko plitak, da iznenađuje kako je netko dubine Stephena Hawkinga to mogao izgovoriti. U vrijeme kad je izišla knjiga The Grand Design u kojoj je to napisano, nekoliko je naših znanstvenika bilo upitano za mišljenje o tome. Bilo je zanimljivo što su rekli oni koji nisu vjernici, kojima je to isto bilo u neku ruku jako neozbiljno.

O čemu se radi… Prema određenoj teoriji, koja je trenutno spekulacija, iz nekog stanja fizikalnog vakuuma, u kojem nema niti jedne čestice, može putem prirodnih zakona spontano nastati nešto poput mjehura iz kojeg se razvija svemir. Jednadžbe to omogućavaju. No, konceptualno za mene nema bitne razlike između toga i trivijalnog srednjoškolskog zadatka iz fizike u kojem treba odrediti na kojoj će se visini bačena lopta zaustaviti u zraku. U jednom i drugom slučaju postoji fizikalni sustav i zakoni koji nam omogućavaju izračunati kako se razvija taj fizikalni sustav. U prvom slučaju se lopta zaustavi nakon nekog vremena, a u drugom slučaju nastane prostor-vrijeme, ali ostajemo potpuno u kontekstu fizike.

Mi, dakle, već krećemo od fizikalnog sustava koji postoji, i realno postojećih fizikalnih zakona. Bez njih to ne bi moglo nastati. To uopće nije stvaranje u smislu u kojem ga filozofija ili teologija smatraju. Stvaranje u filozofskom smislu je stvaranje ni iz čega, a realno egzistirajuće stanje vakuuma s realno važećim zakonom gravitacije nije ništa. I to je ključni element. Metafizičko pitanje ‘zašto uopće nešto jest, a ne ništa’, ostaje potpuno netaknuto, iako je to ‘nešto’ u tom slučaju stanje vakuuma sa zakonom gravitacije. Jako je zanimljivo da i sam Hawking u knjizi Kratka povijest vremena, puno godina prije toga, formulira pitanje koje je puno važnije. Govoreći o potrazi fizike za konačnim temeljnim zakonima i jedinstvenom teorijom koja ujedinjuje sve sile piše:

Nije čudno da prirodoslovci negativno reagiraju na dio moderne filozofije koji uključuje ekstremne stvari poput dekonstrukcionizma, principa po kojima je sve prihvatljivo, po kojima nema istine

„Čak i ako postoji samo jedna moguća objedinjujuća teorija, ona je samo skup pravila i jednadžbi. Što je ono što unosi vatru u jednadžbe i čini svemir kojeg one opisuju? Uobičajeni znanstveni pristup izgradnje matematičkog modela ne može dati odgovor na pitanje zašto postoji svemir kojeg model opisuje. Zašto se svemir uopće gnjavi postojanjem?“

To je pitanje druge naravi. Ja mogu napisati model bilo kojeg svemira, ali postoji bitna razlika između nekog skupa teorijskih pravila koja bi mogla vrijediti i jedne stvarnosti u kojoj oni stvarno vrijede. Malo je tužno što um poput Hawkingova to nije vidio, ali kod njega se uočava potpuno diskreditiranje filozofije i društvenih znanosti općenito. Oduzima im bilo kakvu vrijednost u otkrivanju istine. Možda bi bio lakše uočio tu razliku u naravi pitanja da je bio malo otvoreniji.

Snosi li razvoj suvremene filozofije dio krivice za takav stav znanstvenika poput Hawkinga prema njoj?

Moje osobno mišljenje je da filozofija i društvene znanosti snose dio odgovornosti za takav stav. Nije čudno da prirodoslovci negativno reagiraju na dio moderne filozofije koji uključuje ekstremne stvari poput dekonstrukcionizma, principa po kojima je sve prihvatljivo, po kojima nema istine, i po kojima se s potpunim cinizmom može bilo što tvrditi. U tom kontekstu se nerijetko citiraju i koriste pojmovi iz prirodnih znanosti kako bi se izvukle posljedice koje nemaju veze s onime što prirodne znanosti uistinu tvrde. Moguće je da se Hawking susreo upravo s takvim pojavama, dosta prisutnim na sveučilištima u anglosaksonskom području, i to je moglo doprinijeti dosta negativnom stavu koji on i drugi imaju prema filozofiji.

Može li se reći da takav stav spada u domenu svjetonazora, a ne znanosti?

Definitivno da. Pitanje je i do koje je mjere to povezano s njegovim osobnim problemima. Kod Hawkinga postoji određena evolucija. Izgleda da je on taj stav, posebice u posljednjim godinama, ponavljao kamo god je stigao, kad ga se o tome pitalo i kada nije. Ne znam je li to povezano s njegovom osobnom pričom. Možda je riječ o ljutnji na Boga. Osobno, kad sam čuo za njegovu smrt, pomolio sam se za njega.

Vjera u čuda. Može li ih znanstvenik prihvatiti i ostati vjeran znanosti?

Ako čovjek prihvaća da je iznad svega stvorenog Zakonodavac koji ima sposobnost dovesti nešto u postojanje, koji je vladar nad svime i o kome ovisi opstanak svega, pa i fizikalnih zakona, ne vidim problem u prihvaćanju da On koji je izvor svega može učiniti da se stvari ponekad događaju na način drugačiji od uobičajenoga, a to se zove čudo. Za mene Bog nije tradicionalni deistički urar koji je napravio sat kojeg je ostavio na stolu i otputovao. Za samo postojanje trebamo Boga u svakoj sekundi. Dakle, prihvaćam da postoji zakon po kojem se stvari obično događaju, ali prihvaćam i Božju slobodu intervencije.

 Fizika niti matematika nikada neće dokazati Boga u smislu matematičkog dokaza, ali ono što je apsolutno jasno jest da proučavanjem prirode dolazimo do duboke razumnosti.

S druge strane, pitanje je traže li neke stvari koje smatramo čudima kršenje fizikalnih zakona ili su samo vrlo malo vjerojatni događaji. Primjerice, je li nemoguće dobiti na lutriji više puta za redom, ili milijun puta za redom dobiti isti broj bacanjem kocke? Nije, ali je iznimno malo vjerojatno. Slično tomu, malo vjerojatni procesi u stanicama mogu ubiti sve stanice tumora. Slučajnost u fizikalnom zakonu može omogućiti Bogu da dopusti nešto vrlo malo vjerojatno što zapravo ne krši zakone koje je on sam ugradio u prirodu. Je li to ponekad tako, ne znam. U svakom slučaju, budući da vjerujem u Božju svemoć, nemam problema dopustiti da Bog može suspendirati određeni zakon na neko vrijeme za neko tijelo, jer Bog je temelj prirodnih zakona, a ne obratno.

Je li taj Bog, koji je temelj, uočljiv i u materijalnom svijetu? Pavao kaže: „Vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire“ (Rim 1,20). Postoje li neka mjesta koja daju naslutiti Božje postojanje?

Fizika niti matematika nikada neće dokazati Boga u smislu matematičkog dokaza, ali ono što je apsolutno jasno jest da proučavanjem prirode dolazimo do duboke razumnosti. Primjerice, kompleksne fenomene unutar Sunca koji vode do produkcije energije putem fuzije možemo razumjeti iz malog broja temeljnih fizikalnih zakona koje možemo elegantno formulirati u nekoliko jednadžbi. To je nešto vrlo duboko razumno, što nipošto nije očito. Nisu svi to uvijek prihvaćali. Ta prisutnost razumnih zakona poziva na prihvaćanje postojanja zakonodavca. Ne u smislu matematičkog dokaza, ali barem kao intuicije. Također, postoje stvari u kvantnoj fizici koje teško možemo objasniti bez uma. Tako da, ako kvantnu fiziku shvatimo ozbiljno, nije jasno drži li čisto materijalističko objašnjenje svemira uopće vodu. No, to su polemičke teme s kojima se znanstvenici mogu složiti ili ne. Za mene se, dakle, Božje postojanje u prvom redu nazire u razumnosti stvorenog svijeta.

Treba li i znanost za svoj napredak vjeru, ili se uvijek oslanja isključivo na znanje?

Svatko od nas prihvaća brojne stvarnosti koje nije sam dokazao, ali vjeruje da su to drugi ljudi učinili. U tom smislu, bez zdravorazumske vjere nitko ne može živjeti, i ona je prisutna i kod znanstvenika. U svome znanstvenom radu neke stvari ni sȃm zbog ograničenosti vremena nisam nikada išao provjeravati, iako za njih, barem teorijski, postoji mogućnost provjere. Vjera je potrebna za napredak, inače od provjeravanja svega što je dosad napravljeno nikada ne bi bilo vremena za napredak.

Postoji određena napast za čovjeka koji cijeli dan provede u traženju materijalnih odgovora na pitanja, da ponekad zaboravi kako postoje druga pitanja

Pitanje je, također, otvorenosti svakog znanstvenika da prihvati kako postoji razina pitanja koja su bitna za njegov osobni život na koja nikada neće moći odgovoriti putem prirodnih zakona. To se posebno odnosi na pitanje smisla. Neki poput Dawkinsa će, primjerice, reći da je to besmisleno pitanje, zato što u kontekstu pukog materijalizma to jest besmisleno pitanje, ako smo samo skup atoma koji se skupio na određeno vrijeme i koji će se raspršiti nakon ukopa, onda nismo tu zbog ikakva posebnog razloga.

Tu opet dolazimo do pitanja miješanja prirodnih znanosti i filozofije ili teologije.

Postoji određena napast za čovjeka koji cijeli dan provede u traženju materijalnih odgovora na pitanja, da ponekad zaboravi kako postoje druga pitanja, slično kao što ekonomist koji cijeli dan misli o razmjeni novca može pasti u napast da svaki ljudski odnos gleda kao ekonomsku relaciju. Ako vidi nekoga tko se penje na Himalaju, može potpuno zanemariti njegovu strast za penjanjem ili potragu za ljepotom u planinama i sve tumačiti kao pitanje zarade. Znanstvenik je u toj napasti kao bilo tko drugi. Budući da provodi puno svog vremena u određenoj metodi analize stvorenog, postoji opasnost da zaključi kako je to jedina moguća metoda. Ta napast je tu, ali je, rekao bih, prisutna kod svih ljudi.

Razgovarao: Ivo Džeba

Bitno.net