Iako ne dijelim do kraja analizu situacije koju četvorica teologa iznose u svom otvorenom pismu, u jednoj se stvari s njima potpuno slažem: tome da je naša teološka elita po tko zna koji put iznevjerila svoj poziv. O tome sam dijelom pisao ovdje. Međutim, pravi povod otvorenog pisma četvorice teologa zapravo je mnogo konkretniji i ne toliko plemenit, a tiče se nedavne ljetne škole teologije u Dubrovniku.

Prije svega, o tome da “stajališta Tine Beattie nikada nisu dobila pažnju i pažljivo iščitavanje koje zaslužuju”, upućujem na iscrpan tekst teologa Petra Radelja. No ne čudi ako naše autore, kao ni organizatore ljetne škole, ne zanima što Beattie točno govori i kakva je njena teologija – koliko to što je riječ o “međunarodno priznatoj teologinji”. Međutim, zar bi međunarodno priznanje po sebi trebalo biti potvrdom ičega, a pogotovo teološke valjanosti? Autori vjerojatno misle tako, zbog čega i u potpisu pisma navode neke velike gradove s kojima su povezani. No to njihovo pismo nije spasilo od problematičnog sadržaja i nedosljednosti. Dok sami (ispravno) upozoravaju na to da je kršćanstvo u svom začetku politički poraz, svojim pak pismom oslikavaju jednu čudnu verziju međunarodno priznatog, politički korektnog kršćanstva i teologije – onakvog kršćanstva i teologije koje i Jutarnji list može objavljivati.

Jedna od stvari oko koje su autori očigledno neodlučni jest to treba li “teologija čvrsto i dijaloški strukturirati traženje i propovijedanje istine” ili uključivanje religijskih glasova – uključujući, valjda, i one teologa – u javnu raspravu treba prije svega biti “utemeljeno na temeljenom uvažavanju drugačijih stajališta”. Žao mi je, ali valjanost prvog nužno mora računati s time da u praksi može (i nekada mora) ići nauštrb drugog. Htjeti sačuvati oboje nije samo iluzorno, nego i opasno – ovisno za što se odlučili. Kako praksa pokazuje, ili se istina podređuje dijalogu (jer, misli se, istina je negdje daleko i apstraktna, a drugi je tu blizu, sa svojim osjećajima, ranjiv i potreban uvažavanja), ili pak dijalog istini – u smislu da se ne ustupa od jasnog komuniciranja svoje pozicije, pa i onda kada ona smeta drugome, ali i kada su drugi u većini. Potonje je posve legitimno. Ako netko vlastitu poziciju smatra istinitom odnosno vlastiti pristup valjanim pristupom približavanja istini, naravno da od njih neće odustati, da će drugome nastojati obrazložiti zašto je u pravu te da će činiti što može da svoju poziciju i pristup obrani. U suprotnom, čemu ikakvo mišljenje, pisanje i djelovanje, ako je sve isto i sve jedno? Ono što pak nikako nije legitimno i što je potrebno raskrinkati jest kada netko na sebe uzima određivati uvjete u kojima bismo trebali doći do i propovijedati istinu.

Rečeno drugačije i praktičnije: zanima me kako bi autori prošli kada bi za Halter, Autograf i Novosti htjeli pisati ili pak na Cambridgeu, Leuvenu i FALIŠ-u govoriti o stvarima i na način koji ne odgovara njihovim organizatorima i financijerima. Kolege teolozi, oslikavate utopiju, a sami se itekako čvrsto držite svoje sigurne stvarnosti.

Bizarnost ovog proglasa vrhunac ima u prozivanju drugih kolega teologa zbog šutnje na nepravdu. Podsjetimo se, što je bio ponajveći razlog tolikih, navodno nepravednih, reakcija na Beattie, među kojima su ona biskupa Perića, ali i teologa Radelja, Majdandžić-Gladić, Munjinova te moja? Pored brojnih drugih stvari, na prvome je mjestu to bio Beattiejin stav o pobačaju, odnosno njezina nevoljkost da kao kršćanka i teologinja, rekli bi naši teolozi, dade svoje glasno i jasno “Ne” pobačaju – toj nepravdi svih nepravdi. Toga su i autori jamačno svjesni jer u središtu svoga spisa iznose upravo eksplikaciju Beattiejina (a možda i vlastitog) stava o pobačaju.

Kako drugačije nego bizarnim ocijeniti moraliziranje četvorice teologa kojima je svaka nepravda zanimljivija (razumije se, i unosnija) – u ovom slučaju, nepravda nanesena Tini Beattie – od nepravde koja se čini nerođenom djetetu? I ne samo nerođenom djetetu, nego i majkama i očevima koji, zbog kolektivne šutnje o težini moralnoga zla pobačaja, redovito nisu do kraja svjesni onoga što čine, a tako i društvu na koje se odražavaju posljedice perpetuiranja abortivnog mentaliteta – a kojem i autori otvorenog pisma pogoduju svojom šutnjom o toj stvari.

Sve neslaganje po strani, čovjek ne može ne primijetiti toliki manjak argumentacijske razrađenosti teksta koji potpisuju čak četvorica intelektualaca. U tako kratkom spisu koji započinju pozivanjem na velike figure poput Ćirila Aleksandrijskog, de las Casasa i Bartha, svega nekoliko paragrafa kasnije, autori brane Beattiejin stav o pobačaju na račun toga što se “ni sve religije (a kamoli svi članovi društva) ne slažu oko katoličkoga stava o svetosti tek začetoga života”, čime sami sebi (ili jedan drugome) “skaču u usta”: kada im to odgovara, ugledavaju se u pojedince koji su išli protiv struje; a kada ne, utječu se struji.

Koliko teško može biti shvatiti da pobačaj nije moralno zlo zato što tako kaže katolički nauk, nego zato što se njime prekida započeti život nevinog ljudskog bića? U kategoričkom protivljenju pobačaju nema ničega specifično katoličkog. U prilog tome govore ateisti i sekularne organizacije koji o pobačaju drže praktički isto što i Katolička Crkva. A evo što Karl Barth, veliki protestantski teolog i jedan od navodnih inspiratora autora proglasa, kaže o pobačaju:

“[Pobačaj] uključuje majku koja ili sama vrši čin ili ga želi ili ga dopušta, više ili manje informirane amatere koji joj pomažu, znanstveno i tehnički uvježbane liječnike, oca, porodicu i ostale koji dopuštaju, promiču, pomažu ili zagovaraju izvršenje čina i stoga dijele odgovornost, a u širem i ništa manje strogom smislu i društvo čiji uvjeti i mentalitet izravno ili neizravno predviđaju takve stvari i čiji ih zakoni čak dopuštaju. (…) Naš primarni stav mora biti taj da nikakav izgovor ne može promijeniti činjenicu da su svi dotični u strogom smislu uključeni u ubijanje ljudskog života. Jer nerođeno je dijete od prvog trenutka dijete. Ono se razvija i nije neovisno. No dijete je ljudsko biće, a ne stvar ni dio majčina tijela.” (Karl Barth, Crkvena dogmatika, prev. a.)

Ipak me najviše iznenađuju kada kažu kako teolozi svojom šutnjom “prepuštaju određivanje onoga što jest i što nije teologija, što jest i što nije kršćanska vjera u suvremenom društvu, gotovo potpuno nekompetentnim akterima na javnoj sceni, pokretima, osobama i internetskim portalima”. Na stranu to što, u skladu s ostatkom pisma, ovakva polu-adresirana kritika ne zadovoljava minimalne standarde intelektualnog poštenja, kao i to što iz nekog razloga autori na sebe uzimaju odrediti tko jest a tko nije kompetentan govoriti o teologiji i kršćanskoj vjeri u društvu. Ono što nikako ne paše njihovoj poziciji jest očigledno slijepa vjera u akademski teološki establišment koji bi, prema njima, trebao definirati i što je teologija i što je kršćanska vjera u suvremenom društvu. Argumentacijska nerazrađenost ovog teološkog manifesta nadmašena je samo intenzitetom unutarnjih konflikta u njemu sadržanih teza.

S vremena na vrijeme valja nam se podsjetiti na najobičnije, temeljne stvarnosti. Isus Krist jest Bog (Theos) i Riječ (Logos). Teologija, kao govor o Bogu i govor Bogu, po definiciji je dijalog. Ona nije ništa drugo doli čovjekov od-govor na Božji govor, na Njegov sebe-govor. Dijalog je dakle bitna forma teologije. I to nema nikakve veze s pluralizmom, duhom vremena, ni ikakvim drugim društveno-političkim okolnostima. Niti to po sebi išta znači za vrednovanje valjanosti odnosno istinitosti određenog teološkog iskaza ili za odnos jedne teološke škole i pozicije prema drugačijim ili suprotstavljenim teološkim iskazima. Među vrhunskim primjerima toga upravo je Ćiril Aleksandrijski na kojeg se također začudo pozivate. Da, dijalogizirao je s Nestorijem, ali na temelju i s ciljem logosa, a ne samo kako bi se susreo s njime kao teologom drugačijeg mišljenja.

Logos, a ne uvažavanje i poštivanje drugačijeg mišljenja, jest temelj, izvor i cilj teologije i teološkog dijaloga. Poštovanje je, s druge strane, nešto što se stječe zaslugom – što vrijedi u svakoj ljudskoj djelatnosti, znanstvenoj ili ne, pa tako i u teologiji.

Dijalog nije svrha, nego sredstvo – sredstvo zajedničkog uspinjanja k logosu, kao istini i kao smislu, sredstvo komunikacije tog procesa i sredstvo komunikacije sebe u tom procesu. Postavljajući dijalog kao cilj, na mjesto logosa, teologiju ispiremo u svojevrsnu dijalogiju, koja zapravo nema pravog sadržaja, nego samo formu (tzv. “nitko nije u pravu i svi smo u pravu”, “bitno je putovanje, a ne cilj” itd.). No toga očigledno nisu svi svjesni. Prema nekima, idealna forma ne samo teologije nego sveopće ljudske djelatnosti valjda bi trebala biti ta da svatko nešto kaže prema vlastitom nahođenju, da svi jedni drugima aplaudiramo i da se nakon toga svi skupa uhvatimo za ruke i zaplešemo. Neka ne zamjere naši zagovornici dijalogije što ipak nismo svi zainteresirani za takvo što.

Kako rekoh, ako u ičemu, s kolegama se teolozima slažem u kritici ogromnog korpusa naših teologa koji su i ovu crkveno i teološki značajnu situaciju odlučili jednostavno prešutjeti. Uključujući i teologe koji su, navodno, potajno poslali pismo podrške povodom održavanja ljetne škole teologije. Ako činite dobro, zašto to ne činite tako da vas svi vidimo i poučimo se. Ako ne, što onda činite?

S druge strane, njihovu kritiku upućujem njima i pozivam ih, kad već Beattie to nije učinila, neka kažu svoje glasno i jasno “Ne” pobačaju, kao nepravdi svih nepravdi i apsolutnom moralnom dnu naše civilizacije.

Valentino Findrik | Bitno.net

Preuzeto s bloga Žalost i tjeskoba.