*Prvi članak iz našeg niza o eutanaziji možete pročitati OVDJE.

U suvremenim bioetičkim raspravama o legalizaciji aktivne eutanazije važnu stavku zauzima strah što ga kod bolesnika, ali ne samo kod njih, pobuđuje svijest da aktivna eutanazija, koja po svojoj moralnoj kvalifikaciji označava lišavanje (ubojstvo) života jednog čovjeka od strane drugoga, više nije stvar suhoparnih akademskih rasprava te stručnih i znanstvenih skupova, nego je postala stvarnost u bolničkom okružju. Iako ograničenih legalnopravnih okvira, naime aktivna eutanazija u pravom smislu te riječi legalizirana je samo u Nizozemskoj (knjiga je objavljena 2006. godine!, nap. ur.), pobuđuje strah i dovodi u sumnju ono na čemu je velikim dijelom počivao dosadašnji liječnički i bolesnički odnos u povijesti. Treba biti pošten i priznati da nizozemski zakon o aktivnoj eutanaziji predviđa rigoroznu proceduru, i to od strogog vrednovanja bolesnikove želje da bude eutanaziran, preko nepristrana liječničkog vještačenja njegova stanja do mišljenja bolničkog etičkog povjerenstva i konačne pravomoćne odluke.

Sve je to ipak irelevantno ako se promatra iz perspektive moralne prosudbe aktivne eutanazije kao hotimična lišavanja života bolesnika. Irelevantno je iz razloga što ozakonjenje aktivne eutanazije ne znači ipso facto njezino moralno opravdanje. Stoga je važno imati na umu dvije stvari. Prvo, sama legalizacija aktivne eutanazije ne daje nikome za pravo da je smatra ili proglasi moralno ispravnim činom. Drugo, ozakonjenje aktivne eutanazije je, uvjetno govoreći, udarna igla ili kulminacija pluralističkog određenja suvremenih demokratskih društava u kojima jednakopravno postoje pojedinci ili skupine koji svoje moralne poglede ne grade na tradicionalnom moralnom nasljeđu sredine u kojoj žive, konkretno na europskom kontinentu, ili pak na kršćanskom uvjerenju koje je u ovom slučaju odlučujuće.

Teološki gledano, nemoralnost aktivne eutanazije je neupitna. To će individualno potvrditi i većina liječnika. No, to nije najproblematičniji aspekt koji bi teologa trebao poticati na razmišljanje i djelovanje. Mnogo je važnije pitanje ili problem koji se postavlja pred teologa, ali ne samo njega nego svakog odgovorna kršćanina, a tiče se naše sveukupne suvremene ljudske i društvene situacije u kojoj živimo i djelujemo. Naime, jednostran priziv na tradicionalno moralno nasljeđe europskog civilizacijskog, uglavnom kršćanskog, kruga niti rješava niti može riješiti problem eutanazije općenito i legalizacije eutanazije posebno u suvremenom dobu. Jer ondje je problem riješen tako što je aktivna eutanazija, kao hotimično ubojstvo, moralno osuđena, ali nije legalno prakticirana. Danas imamo gotovo obrnutu situaciju. Aktivna eutanazija je legalizirana u Nizozemskoj, temelji se na tzv. opravdanoj želji umirućeg bolesnika, dok se na stroge moralne osude uopće ne obazire, barem ne zakonodavac i relevantne liječničke institucije. Stoga, onaj tko bi htio proniknuti u dublje motive zašto legalizacija aktivne eutanazije kuca na zakonodavna vrata, jalov mu je posao ako ostane samo na razini moralne osude. Prije je potrebno ispitati i otkriti dublje motive i uzroke koji stvaraju eutanazijsku klimu.

Eutanazijski individualizam

Jedno od obilježja suvremenog čovjeka je individualizam. U ovom slučaju to obilježje uzimamo u etičkom smislu, čime ga dovodimo u vezu s fenomenom eutanazije, eminentno etičkim fenomenom. Naime, suvremeni čovjek traži svoje. On traži svoj životni prostor, svoje vrijeme, svoje osobne odgovore na važna pitanja, svoju autonomiju, slobodu, svoj samostalan izbor zvanja, svoje konačno uvjerenje, svoju osobni svjetonazor, svoja individualna prava, svoj pogled na stvarnost itd. Čovjek je, moglo bi se tako reći, jednostavno toliko zaokupljen sobom da mu slabi vid za drugog. Po svojem prirodom određenom kao društveno biće, čovjek sve teže izlazi na kraj s onim što njegova imanentna društvenost jest i nosi sa sobom, upadajući u škripac da gleda samo kroz svoje naočale, kroz ono što ima i kroz ono koliko je poznat i priznat. Kao da suvremenog čovjeka više ne zanimaju drugi ljudi? Istina, zanimaju ga ali samo u onoj mjeri u kojoj mogu doprinijeti afirmaciji njegovih potreba, želja, zahtjeva i prohtjeva, ma kako se zvali. Takav čovjek, hermetički zatvoren u svoj svijet, doslovno u svoju izoliranu i samodostatnu individualnost, otvorio je širom vrata onomu što nazivamo eutanazijskim individualizmom. Pod time podrazumijevamo čovjeka koji ne samo da traži svoje pravo na eutanaziju, dakle pravo na aktivno usmrćenje od strane drugih, nego eutanaziju također shvaća kao individualni problem onog drugog, bližnjeg ili dalekog. Sasvim mu je svejedno što se pod eutanazijom misli, što ona znači, kako se ona izvodi, tko to čini itd. Jedino je važno da ako mu zatreba eutanazija, da mu se omogući ili ako to netko drugi zatraži da on ne smije ništa poduzeti čime bi ga spriječio u njegovu naumu, u smislu priziva na savjest ili prosvjećivanja etičkih načela, vrijednosti itd.

Može se uočiti da se logikom individualizma vode sve društvene razine. Liječnička razina, usprkos deontološkom zahtjevu za poštivanjem života pacijenta, vodi se logikom da neki pacijenti to traže te da im oni to moraju omogućiti. Političko-zakonodavna razina, iako mora biti upravljana na opće dobro unutar kojeg život igra temeljnu ulogu, uglavnom je upravljana logikom obezglavljenog liberalizma i individualizma. Građanska javnost, raznolika po etičkim pogledima i svjetonazorima kakva već jest, ne želi nikakve prepreke, zabrane i slično. Sve to vodi u suvremeni eutanazijski individualizam koji ne samo da traži pravo na eutanaziju, nego ništa ne čini na planu osmišljavanja ljudskog života u posljednjim stadijima bolesti i umiranja. Taj etički problem još se dramatičnije javlja kada se okrenemo fenomenu umiranja od gladi, žeđi, neishranjenosti u zemljama Trećeg svijeta. Suvremeni čovjek sa sjeverne polutke ili iz zapadnog civilizacijskog kruga, usput budi rečeno da je odrastao na „kršćanskoj arheologiji“, kao individualist ne samo da ne vidi, nego uopće ne postavlja pitanje zašto bi trebao vidjeti tolike ljude koji su doslovno eutanazirani zbog njegovog individualizma i pratećeg egoizma. Fenomen eutanazijskog individualizma je isto onoliko zamršen koliko je zamršen fenomen suvremenog samodostatnog čovjeka.

Eutanazijski indiferentizam

Svake minute u svijetu, osobito u zemljama Trećega svijeta, jedno dijete umre od gladi, neishranjenosti i popratnih smrtonosnih simptoma bolesti. Svake sekunde u svijetu jedna se osoba zarazi smrtonosnim virusom HIV-a (AIDS). Godišnje u svijetu samo među dječjom populacijom umre na desetke milijuna ljudi. Do danas je već umrlo više od dvadeset milijuna oboljelih od AIDS-a. O drugim epidemijama da i ne govorimo. Gdje ti „bijedni“ ljudi, bilo djeca ili odrasli, žive? Možda na nekom drugom planetu? Svi koji danas umiru od gladi, žeđi, neishranjenosti, bolesti, neimaštine, naša su braća i sestre koja su se, i bez naše volje, dramatično približila našim životima, našim domovima, našim zemljama, našim kulturama i našim svakodnevnim razmišljanjima, ali i profesionalnim zauzetostima. Najprije je globalizacijski proces od našeg planeta Zemlje stvorio tzv. „globalno selo“ tako da svakominutno umiranje djece nije više tamo negdje na kraj svijeta, nego samo na drugom kraju „sela“. Zatim su suvremena sredstva društvene komunikacije, kao najmoćnije globalizacijsko sredstvo, svima nama u razvijenim i nerazvijenim zemljama donijela slike i prizore, često tako dramatične, ponižavajuće, bizarne i degutantne, iz razvijenih i nerazvijenih zemalja, o umiranju tisuća i milijuna nedužne djece, mladih, odraslih i starih, bilo žena ili muškaraca. Dok gledamo te slike, doslovno smo skamenjeni, i to svatko na svoj način: netko od tuge, netko od sažaljenja, netko od straha, netko opet od bespomoćnosti, a zasigurno ih ima koji se u svemu tome naslađuju. No, ovi posljednji dosljedno pokazuju ono što je u stvarnosti odlika svih nas, a to je da kad slike s ekrana nestanu ili kad bacimo jučerašnje novine s izvješćima o tim strahotama, mi nastavimo dalje živjeti u spokojstvu naše razbibrige, kakva-takva blagostanja i zdravstvene zabrinutosti. To je, nažalost, klasični tip indiferentizma. No, ovoga puta se ne radi o etičkom, vjerskom ili tradicionalnom indiferentizmu, nego o pravom eutanazijskom indiferentizmu koji jednako učinkovito šalje u smrt milijune djece, mladih, odraslih i starih, bilo žena ili muškaraca, kao i aktivna eutanazija na nekoj klinici.

Isprika tipa „nisam znao/znala“ lakomislen­a je i neodgovorna. Ona je zapravo tipičan znak indiferentizma kojemu se u temeljima nalazi moto „nije me briga“ ili „tko im je kriv kad su nesposobni ili razvratni“. Stoga je važno obraniti sebe i svoju samodostatnost. Ako za ikoga, onda se za kršćane navedeni problem nameće sa svom snagom zahtjeva za svjedočenjem ljubavi prema bližnjemu. Istina, u ovom se slučaju ne dade izravno generalizacija, jer postoje institucije i organizacije, od Caritasa do Crvenog križa, koje nastoje pomoći. No, što je s njujorških svakodnevnih nekoliko tona odjeće, obuće i hrane bačene u smeće? A gdje su drugi veliki gradovi? Kršćanin današnjice bi trebao biti svjestan zapovijedi ljubavi koja mjeru ljubavi prema bližnjemu određuje ljubavlju prema sebi samome. Eutanazijski indiferentizam je neumoljiv, a izazov za kršćane bogomdan.

Eutanazija i gubitak smisla

Sasvim je utemeljen strah onih ljudi koji, zahvaćeni nekom bolešću, odlaze u bolničke ustanove, imajući na umu da je prakticiranje aktivne eutanazije postalo sastavni dio svakodnevne liječničke prakse. U prvom redu se misli na ozakonjenje aktivne eutanazije u Nizozemskoj. To što se u tom slučaju radi o doista strogo definiranim „pravilima igre“, nije nikakvo opravdanje ni moralnog permisivizma ni liječničkog udaljavanja od svojih prastarih – hipokratovskih – načela o promicanju i zaštiti bolesnikova dobra i života. Jednostavno govoreći, približavanje rješenju problema koji sam po sebi ima svoje dublje društvene, moralne i civilizacijske korijene na način donošenja zakona u kojemu se legalizira djelovanje (aktivna eutanazija) koje je nespojivo, barem ne iz tradicionalne perspektive, s liječničkom profesijom i s dostojanstvom ljudske osobe, ukazuje prije svega na ukupno stanje suvremenog čovjeka i društva.

Stanje suvremenog čovjeka, koje bi valjalo shvatiti u smislu višeslojnosti, obilježeno je individualizmom koji traži svoju nepropusnu autonomiju. Stanje suvremenog društva, međutim, nije moguće promatrati neovisno o kontekstu njegovih najmanjih jedinica, a to su pojedinci – članovi društva. Iako sama riječ individualizam ukazuje na pojedinca, u društvenim odnosima koji su utemeljeni na pojedincima i preko njih skupinama, individualizam se danas sve više pojavljuje kao nekakva nova religija. Potrebno je ukloniti svaku sumnju koja bi ukazivala na neizlječiv prezir prema dimenziji individualnosti. Svaki čovjek je individua za sebe. Ono, međutim, što je pogubno u razumijevanju čovjeka pojedinca jest način da ga se smatra otrgnutim iz sfere objektivne rasudne moći, prepuštajući ga milosti i nemilosti njegovim subjektivnim izbo­rima izoliranim od vrijednosno-etičkih ili vjerskih dimenzija ljudske egzistencije. Tako na mjesto koje bismo mogli nazvati izvorom ili crpilištem smisla ljudske egzistencije dolazi sam čovjek kao izoliran pojedinac. To je supstrat religije individualizma.

Takav čovjek u okolnostima smrtne agonije i/ili nepodnošljivih patnji gotovo da nema drugog izlaza nego tražiti da bude eutanaziran jer osim sebe i svoje posrnule i pomalo nestajuće egzistencije nema drugog uporišta, izvora ili crpilišta odakle bi crpio i osvježio ispražnjenje zalihe smisla svoga života i smrti. Individualizam dolazi po svoje te otkriva svoje pravo lice, a to je zapravo maska. Čovjek koji je pokidao veze sa svim objektivnim regulatornim faktorima, bilo vrijednosno-etičkim ili vjerskim, prepušten je samomu sebi, posljedično, u teškim trenucima smrtne agonije i/ili nepodnošljivih bolova jedino rješenje vidi u tome da mu liječnik definitivno ukloni bolove oduzimanjem života. Individualizam, naime, sam po sebi ne mora ukazivati na ateizam ili agnosticizam, ali je činjenica da suvremeni čovjek o kraju svoje egzistencije i o smrti više razmišlja kao o posljednjoj stanici nego kao o prijelazu. Kršćanska vizija smrti i umiranja, uza sav uloženi trud da se posreduje suvremenom čovjeku, kao da uzmiče pred odgovorima, a koji su prividni, koje nude medicinska biotehnologija i liječnička profesija. Teolog se prije svake osude takva stanja mora zapitati zašto danas tzv. religija individualizma trijumfira nad kršćanskom porukom spasenja?

Eutanazija kao lijek za strah

Već je ustaljeno slušati kako današnji čovjek pri ulasku u bolničku ustanovu mora dobro promisliti što se može dogoditi u slučaju iznenadnog suočavanja s krajem vlastitog života. Naime, aktivna eutanazija kao rješenje smrtne agonije i nepodnošljivih bolova kuca na vrata bolesničke sobe, a liječnici, da bi koliko-toliko ostali zaštićeni, traže od zakonodavca da se urede odnosi između liječnika i bolesnika koji traži da mu se oduzme život i tako skrate nepodnošljivi bolovi i patnje. Ne treba zaboraviti da onaj tko u bolovima i patnji ne vidi nikakva smisla, pogotovo ako se radi o prognozi skore smrti, na život i smrt gleda također drugačijim očima. Kršćanstvo je odavno prozvano tanatološkom religijom, u smislu da svoju poruku najučinkovitije naviješta bolesnicima i umirućima, jer budi nadu u nastavak života i vjeru u uskrsnuće mrtvih. Temelji kršćanske vjere doista počivaju na Kristu, pobjedniku smrti i darovatelju vječnog života. Stoga, strah od aktivne eutanazije, to jest da se ne bude protiv svoje volje prijevremeno lišen života danas je opravdan, ali je mnogo dramatičnija spoznaja da aktivna eutanazija za mnoge bolesnike predstavlja lijek za strah. Besmislenost života koji je pogođen nekom teškom i smrtonosnom patologijom popraćenom bolovima i patnjama za mnoge ljude današnjice je stvarnost koja rađa strahove i odbijanje takva stanja. Stoga se traži adekvatno rješenje, nešto poput učinkovita lijeka za strah i konačno prihvaćanje. U takvim okolnostima radije se prihvaća skraćenje života, nego besmislena patnja, a kao sredstvo za to služi aktivna eutanazija koja, posljedično, postaje pravi lijek za strah. Čovjek koji se inače boji smrti radije bira prijevremenu i brzu, nego polaganu i prirodnu smrt. Nije upitna nemoralnost hotimična skraćivanja života, nego je upitno društvo, a zajedno s njim i liječnička profesija, koja gubi smisao za moralnu orijentaciju.

Pred tom činjenicom ne treba zatvarati oči. Ne tek jedno socioreligijsko istraživanje pokazuje kako su mnogi ljudi današnjice, misli se na ljude u kršćanskom civilizacijskom okružju, daleko od kršćanskog ideala glede smisla podnošenja teške patnje te prihvaćanja naravne smrti kao sastavna dijela života. Aktivna eutanazija u odsutnosti temeljnog smisla života, koji kao takav dolazi izvan samoga čovjeka, postaje prikladno i prihvaćeno sredstvo za liječenje straha od smrtne agonije te teških patnji i bolova. Dok iz teološke perspektive u samom polazištu prevladava moralna osuda aktivne eutanazije, dotle je dobro upitati se što se to događa sa suvremenim čovjekom koji u hotimičnu o­duzimanju života vidi izbavljenje. Što se događa s državama i društvima koja radije udovoljavaju zahtjevima antihumanizma, nego da rade na humanizaciji i osmišljavanju života terminalnih bolesnika u teškim patnjama s prognozom skore smrti? Postavlja se pitanje o naravi takva posla. Naime, smisao života ne daju ni država, ni liječničko društvo, ni medicina, ni zakonodavac. Smisao života treba potražiti u temelju sveukupne stvarnosti. Njega može posredovati samo religija i vjera u Transcendenciju. Pred dijagnozom sindroma rastuće odsutnosti vjere iz života pojedinca liječenje aktivne eutanazije se neminovno nameće kao najgori mogući lijek. Tko je zakazao?

Eutanazija i Radosna vijest

Ozakonjenje aktivne eutanazije ili hotimična ubojstva jednog čovjeka od strane drugoga može se promatrati kao svojevrsni poraz suvremenog čovjeka u nastojanjima da svoj život uredi bez dimenzije transcendencije. U tom kontekstu čovjek se okreće također rješenjima boli i patnje koje stavlja na raspolaganje suvremena medicina uz pomoć sofisticirane biotehnologije i sve učinkovitijih dijagnostičko-terapijskih sredstava. Tako ispada da je odgovor na zagonetku patnje u ljudskom životu ponudila medicina budući da svijest suvremenog čovjeka, prvenstveno onoga u razvijenim zemljama, uvelike počiva na osjećaju svemogućnosti medicinske biotehnologije i umijeća liječničke profesije. Smrtonosne patologije se relativno učinkovito liječe, prosječno trajanje ljudskog života se gotovo udvostručilo u odnosu na stoljeće ranije te je vidno poboljšana kvaliteta života. Sva ta obilježja današnjeg doba skreću čovjekovu pozornost s bitnih naglasaka u pitanjima o temelju ljudske egzistencije te o smislu i svrsi života na nebitno.

Ako je danas moguće uspješno liječiti bolesti, produžavati život do u duboku starost, a uza sve to živjeti sa zadovoljavajućom kvalitetom života te ako je sve to popraćeno rastućom sviješću o svemoćnosti medicine i liječničke profesije, onda se u takvim okolnostima postavlja ozbiljno pitanje kako navijestiti terapijske dimenzije Radosne vijesti? Ne treba se sramiti priznanja da u razvijenim zemljama crkve uglavnom pohađaju osobe zrelije i starije dobi. No, bilježi se fenomen opadanja i njihova broja, a razloge za to treba tražiti u egzistencijalnom stanju u kojemu se one nalaze. Naime, dok su Bog i bogomolje redovito služili kao posljednje utočište od kojih se očekivala terapija tjeskobe i beznađa u teškim životnim situacijama pogođenim patnjom, bolešću i osamljenošću, danas se tome name­t­nula, uvjetno govoreći, konkurencija u spomenutoj svemogućnosti medicine, farmakologije i socijalne skrbi za stare i bolesne.

U takvim okolnostima navještaj Radosne vijesti nije moguće posredovati na „provjerene“ načine iz prošlosti, jer suvremeni čovjek traži puno više. Treba pronaći put do svijesti današnjeg čovjeka o sigurnosti i kvaliteti života te lažne nade raskrinkati i ponuditi mu istinske sadržaje o smislu i svrsi života. Pomanjkanje smisla za Boga, opadanje vjere u zagrobni život i uskrsnuće moraju biti trajna preokupacija navjestitelja Radosne vijesti jer jedino na njima se temelji kršćanska ideja o smislu i svrsi ljudskog života. Čovjeku koji je izgubio smisao za Boga, koji je zarobljen u sumnje o onostranosti, posljedično, koji je izgubio ritam duhovnog života nema nikakva smisla govoriti o kršćanskom smislu ljudske patnje jer taj se smisao u konačnici utemeljuje u smisao patnje Isusa Krista Bogočovjeka te njegov prolazak kroz patnju i muku do konačne pobjede nad smrću po uskrsnuću. U tom kontekstu sa svom žestinom izbij­a važnost i potreba reevangelizacije europskoga čovjeka, što je promul­girao Ivan Pavao II. Suvremenom čovjeku je potrebno spasenje, a to se vidi po tome što svoje spasenje traži, iako na krivom mjestu, ipak ga traži u medicini i aktivnoj eutanaziji kao iz­bavlje­nju od za njega besmislenih patnji. Crkva koja naviješta spasenje po Isusu Kristu, još prije svake osude, treba pronalaziti putove do srca današnjih ljudi i otkriti im da patnja, iako ljudski gledano besmislena, snagom vjere ima smisla.

Nastavlja se…

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Medicinsko prevrednovanje etičkih granica”. Dopuštenje iautora i izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Tonči Matulić rođen je 26. listopada 1966. god. u Supetru s prebivalištem u Postirima na otoku Braču. Osnovnu školu završio je u Postirima, a srednju u Supetru i Splitu. Ispit zrelosti položio je u lipnju 1985. u Nadbiskupskome sjemeništu u Splitu. Vojni rok je služio od 1985. do 1986. Od 1986. do 1991. studirao je teologiju na Teologiji u Splitu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Teološki studij završio je diplomskim ispitom 25. lipnja 1991. god. Pastoralnu godinu 1991./1992. pohađao je na poslijediplomskom studiju u specijalizaciji moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika Hvarske biskupije zaređen je 25. travnja 1992. Od kolovoza 1992. do kolovoza 1993. služio je kao kapelan u Hvaru i kao župnik hvarskoj Milni.

Stupanj licencijata (mr. sc.) postigao je 20. lipnja 1995. u specijalizaciji moralne teologije s licencijatskim radom pod naslovom Lo statuto dell’embrione umano, na Visokom institutu moralne teologije „Academia Alphonsiana“ Papinskoga Lateranskog Sveučilišta u Rimu. U ljetnom semestru akad. god. 1995./1996. sudjelovao je i završio Corso di Perfezionamento in Bioetica na Institutu za bioetiku Medicinskoga fakulteta Sveučilišne poliklinike „Agostino Gemelli“ Katoličkoga sveučilišta „Sacro Cuore“ u Rimu. U zimskome semestru akad. god. 1996./1997. sudjelovao je i završio Visiting Fellows Program na Joseph and Rose Kennedy Institute of Ethics Sveučilišta Georgetown u Washingtonu, D.C., pod mentorskim vodstvom pionira bioetike općenito i kliničke bioetike posebno prof. Edmunda D. Pellegrina, dr. med., utemeljitelja Centra za kliničku bioetiku sveučilišne bolnice Georgetown. 10. lipnja 1998. obranio je doktorsku disertaciju s temom Lo statuto ontologico dell’embrione umano nella prospettiva storica e nel dibattito bioetico attuale alla luce dei dati scientifici moderni (Ontološki status ljudskoga embrija u povijesnoj perspektivi i u sadašnjoj bioetičkoj raspravi u svjetlu datosti moderne znanosti), koju je izradio pod mentorskim vodstvom prof. Maurizia Faggionia, OFM, i prof. Narcisa Cappelletta, CSsR, stekavši akademski naslov doktora moralne teologije. Po povratku u domovinu od rujna 1998. do veljače 1999. služio je kao kapelan i vjeroučitelj u Starome Gradu i kao župnik u hvarskim Selcima.

U ljetnom semestru akad. god. 1998./1999. započeo je nastavničku djelatnost, u svojstvu vanjskoga suradnika, u suradničkome zvanju višeg asistenta pri Katedri moralne teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U mjesecu ožujku akad. god. 1999./2000. izabran je u suradničko zvanje i na radno mjesto višega asistenta pri Katedri moralne teologije istog Fakulteta. Predavao je kolegije: Osnovna moralna teologija II; Posebna moralna teologija I; Bioetika, spolni i ženidbeni moral; Socijalni nauk Crkve II; Osnovna moralna teologija; Posebna moralna teologija. U znanstveno-nastavno zvanje docenta izabran je 23. svibnja 2003., u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednoga profesora 18. svibnja 2007., u znanstveno-nastavno zvanje redovitoga profesora (I. izbor) 5. srpnja 2011, a u znanstveno-nastavno zvanje redovitoga profesora u trajnom zvanju izabran je u studenome 2016. Na matičnom Fakultetu vršio je službu prodekana za znanost tijekom dvogodišnjega mandatnog razdoblja u akad. god. 2005./2006. i u akad. god. 2006./2007., zatim je vršio službu v.d. prodekana za znanost u akad. god. 2007./2008. te ponovno službu prodekana za znanost tijekom dvogodišnjega mandatnog razdoblja u akad. god. 2008./2009. i u akad. god. 2009./2010. Od listopada 2009. vršitelj je dužnosti pročelnika Katedre moralne teologije i voditelja IV.  specijalizacije/modula u moralnoj teologiji na poslijediplomskome studiju licencijata i doktorata. U dvogodišnjem mandatu akad. god. 2012./2013. – 2013./2014. i 2014./2015. – 2015./2016. bio je dekan Fakulteta. Službu dekana obnašao je od 1. listopada 2012. do 14. ožujka 2017. Od 2002. član je Uredništva znanstvenoga teološkog časopisa „Bogoslovska smotra“, a od 2011. do 2016. bio je njegov glavni i odgovorni urednik. Bio je mentor preko šezdeset (60) diplomskih radova na matičnom Fakultetu te mentor 10-ak licencijatskih i doktorskih radova.