U antičko doba eutanazija je imala sasvim drugačije značenje nego što ga danas ima. Pod eutanazijom se podrazumijevala slatka, bezbolna i mirna smrt. U to doba nije bilo riječi o poduzimanju bilo kakvih radnji koje bi bolesniku skratile život, nego upravo suprotno, djelovanje u smjeru da se smrt učini što podnošljivijom, bezbolnijom i mirnijom. Tek je u suvremenom dobu eutanazija poprimila značenje hotimičnog ubojstva i kao takva postala oblik eugenike, to jest oblik usmrćivanja bolesnika koji se nalaze u smrtnoj agoniji u stanju nepodnošljivih bolova i patnje ili koji su zbog nekakva hendikepa „beskorisni“ za društvo. Takozvana eugenička eutanazija koju su provodili nacisti u koncentracijskim logorima za vrijeme Drugoga svjetskog rata postala je nakon tog razdoblja paradigma odbojnosti prema kršenju osnovnih ljudskih prava, prema zlouporabi medicinske znanosti i izopačenju liječničke profesije. Ta svijest je vladala u glavama ljudi neposredno nakon Drugoga svjetskog rata ili nešto duže, ali se postupno otapala tako da se danas nalazi pred novim pritiscima i zahtjevima da se eutanazija ozakoni i tako omogući terminalnim bolesnicima da skrate proces umiranja i tako izbjegnu smrtnu agoniju, odnosno nepodnošljive bolove i patnje.

Danas se pod eutanazijom podrazumijeva neki medicinski zahvat koji ide za tim da bolesniku skrati život. Kongregacija za nauk vjere u svojoj izjavi o eutanaziji Jura et Bona od 5. svibnja 1980. godine ističe da se „pod pojmom eutanazija misli na čin ili propust koji po svojoj naravi ili s namjerom uzrokuje smrt kako bi se na taj način uklonila svaka bol.“ Eutanazija se, dakle, sastoji u nakani volje i u primijenjenim postupcima. Iz toga je razvidno da etička dimenzija eutanazije uključuje namjeru da se prouzroči smrt, ali i postupke koji služe toj svrsi, dakle da se namjera realizira. Važno je imati na umu da se namjera ne tiče samo liječnika ili samo bolesnika, nego oboje istodobno. Bolesnik mora izričito tražiti eutanazijski čin, a liječnik mora htjeti izvršiti taj čin. Ide se za tim da se te dvije „želje“ ozakone.

Danas nije posve jasno odakle dolaze pravi pritisci za ozakonjivanje eutanazije. Jesu li to bolesnici, liječnici, medicina ili društvo? No, ono što bi svima trebalo biti jasno jest činjenica da suvremena sofisticirana i tehnologizirana medicina i medicinska praksa ubiru danak svoje dehumaniziranosti upravo kod terminalnih bolesnika kojima se zna konačni ishod te se najčešće zbog skupoće liječenja ide ususret njihovim eutanazijskim željama. Opravdanje navodno nije ni etičko ni medicinsko, nego društveno, koje kaže da su terminalni bolesnici prevelik financijski teret za društvo. U svakom slučaju, govor o fenomenu eutanazije treba ostati isključivo u domeni etičkih promišljanja, a ne ideoloških, jer tada najlakše završi u rukama zakonodavca, koji se u demokratskim društvima najčešće vodi logikom neuskraćivanja tzv. individualnih prava, makar ono bilo tzv. „pravo na eutanaziju“.

Aktivna ili direktna eutanazija

Pod aktivnom, direktnom ili pozitivnom eutanazijom misli se na čin ili djelovanje izvršeno na bolesniku, najčešće u terminalnom stadiju života, kojim ga se na bezbolan i prijevremen način šalje u smrt, skraćujući mu mukotrpnu i nepodnošljivu smrtnu agoniju. Aktivna eutanazija podrazumijeva konkretan eutanazijski čin, koji najčešće izvrše liječnici, a kojim se eutanazira bolesnik. Direktna eutanazija označava stvarnu nakanu liječnika da bez posrednih čimbenika eutanazira bolesnika. Pozitivna eutanazija označava sam eutanazijski čin koji je smrtonosan zbog izvršenja ili zbog propuštanja nekog čina. Dakle, bolesnika se može eutanazirati aktivno-direktnim činom ili aktivno-propusnim činom. U prvom slučaju eutanazijskim činom je smrt prouzročena, a u drugom slučaju eutanazijskim činom smrt nije spriječena. U svakom slučaju, važno je imati na umu da eutanazija u današnjem poimanju te riječi uključuje nakanu najčešće liječnika, zatim postupke kojima se ta nakana materijalizira i sama smrtonosna sredstva.

Treba li posebno isticati da je aktivna, direktna ili pozitivna eutanazija jedan od oblika ubojstva? A ubojstvo nedužna čovjeka, čak i ako on to izričito traži, nikada ne može biti moralno opravdano. Ljudski život nije apsolutna, nego temeljna vrijednost, ali baš zato jer je temeljna vrijednost, predstavlja tjelesno-materijalno uporište za osobni život. Osoba ne živi u zraku nego u svome biološkom tijelu. Stoga ubiti život u biološkom tijelu znači lišiti osobu njezina materijalnoga uporišta. Dostojanstvo osobe, a ne biološkog tijela, zahtijeva poštivanje njezina biološkog tijela, jer se osoba samo kroz njega očituje svijetu i drugima kao živa i postojeća veličina. U duhu personalizma otklanja se svaka mogućnost hotimična ubojstva nedužna čovjeka, bilo ono eutanazijski ili neki drugi način provedeno. Prema tome moralna protivnost eutanaziji ne polazi od veličanja ionako već zbog bolesti oslabljena i shrvana biološkog tijela, nego od dostojanstva osobe koja se očituje svijetu kroz to tijelo. Stoga, kad se kaže da nitko i ništa ne može ovlastiti nekoga da usmrti nedužna čovjeka, time se vrijednost ljudskog bića ne pretvara iz temeljne u apsolutnu vrijednost, nego se samo ukazuje na neprovedivost osobe kao moralno-duhovne veličine koja egzistira u svome biološkom tijelu.

Teološki gledano, hotimično ubojstvo, kakva uzrokuje aktivna eutanazija, nedopustivo je zbog preuzimanja ovlasti koja jedino Bogu pripada. Personalistički gledano, eutanazijsko ubojstvo negira dostojanstvo ljudske osobe koja je zbog svoje najintimnije moralno-duhovne dimenzije neprovediva. Osim toga, je li ijednom liječniku stalo do srozavanja liječničke prakse na egzekucijsku praksu i na utjerivanje straha bolesnicima da će možda, i ne znajući, biti poslani u smrt prije vremena? Liječnički gledano, eutanazija danas postaje test vjernosti liječničke profesije svojoj temeljnoj etičkoj zasadi da nikada neće usmrtiti bolesnika. Ali ne sa sviješću da ne želi, nego da ne smije.

Pasivna eutanazija

Pasivna ili indirektna eutanazija mnogo je slojevitija pojava od aktivne ili direktne eutanazije. Dok se za aktivnu eutanaziju jasno zna da je ona hotimično ubojstvo nedužna čovjeka, dotle se za pasivnu ili indirektnu eutanaziju teško dolazi do pravog smisla koji ne bi imao prizvuk aktivna eutanazijskog čina. Kako bilo, valja reći da pasivna eutanazija označava primjenu terapijskih sredstava, najčešće analgetika, kojima se ublažavaju bolovi bolesnika, a koji zbog svojih sekundarnih učinaka mogu također kompromitirati vitalne funkcije (npr. disanje) u organizmu i izazvati smrt. Na intencionalnoj razini, to jest na razini odgovornosti, sredstvo i svrha se poklapaju u jednom – ublažavanje bolova kod terminalnog bolesnika. Na sporadičnoj ili sekundarnoj razini analgetik (sredstvo) postiže i neželjen učinak – ubrzanje procesa umiranja sa smrtnim ishodom. Pasivna eutanazija može također označavati obustavu terapijskih sredstava koji zbog svoje neučinkovitosti i beskorisnosti doprinose produžavanju procesa umiranja u nedogled, pretvarajući se tako u terapijsko nasilje i negiranje čovjekova prava na dostojanstvenu smrt.

U oba slučaja radi se o bolesniku koji je ušao u zadnje stadije procesa umiranja, procesa koji je veoma bolan i čiji je ishod dobro poznat – skora smrt. Pritom je važno držati na pameti razliku između redovitih i izvanrednih terapijskih sredstava. Bolesniku koji se nalazi pred samom smrću, dakle možda čak u smrtnoj agoniji, nikada nije dopušteno uskratiti redovita terapijska sredstva. No, kada su u pitanju izvanredna terapijska sredstva, tada se nameću barem dvije mogućnosti. Prvo, ako postoji utemeljena nada da bi neko sredstvo koje još nije do kraja klinički ispitano i medicinski standardizirano pomoglo bolesniku u zadnjim trenucima umiranja, tada postoji dužnost da se takvo terapijsko sredstvo, ako je liječnicima stvarno dostupno, primijeni na bolesniku. U tom slučaju, međutim, prethodno valja ispoštovati obveze moralnog i duhovnog reda, u smislu da ako dotično izvanredno sredstvo zakaže i pospješi brzinu umiranja, da se bude sigurno u prethodno izmirenje bolesnikovih moralnih i duhovnih računa. Drugo, ako pak takva nada uopće ne postoji ili je sasvim mala, a u svrhu izbjegavanja terapijskog nasilja, dužnost upotrebe izvanrednih terapijskih sredstava prestaje.

Očito da se smisao pasivne eutanazije, bilo pod pozitivnim vidom davanja terapijskih sredstava za ublažavanje bolova ili pod negativnim vidom uskraćivanja beskorisna liječenja, kreće po tanahnoj liniji koja razdvaja etičko i neetičko postupanje i djelovanje. U svemu je važno imati na umu da u složenim situacijama terminalnog bolesnika liječničko djelovanje nikada ne smije biti lišeno temeljne brige za njegovo dobro. Opredjeljenje liječnika za dobro bolesnika otklanja svaku sumnju u moguću zloporabu pasivne eutanazije. To uključuje svijest da terminalni bolesnik uvijek ima pravo na redovitu liječničku brigu, na nenasilno liječenje i na dostojanstveno umiranje i smrt. Kad se to ima na umu u liječničkom djelovanju, onda je puno lakše ocjenjivati složene situacije u kojima možda treba „pojačati dozu“ ili „odustati od tretmana“.

Eugenička eutanazija

Eugenička eutanazija doživjela je svoj najradikalniji, da ne kažemo najbestijalniji, vrhunac za vrijeme nacističkog istrjebljivanja hendikepiranih, bilo mentalno ili tjelesno, radno nesposobnih osoba. Takva moralna senzibiliziranost vladala je u svijetu nakon Drugoga svjetskog rata. Danas stvari stoje nešto drugačije po pitanju svijesti eugeničke eutanazije, a ona se najbolje otkriva u suvremenim bioetičkim i biomedicinskim raspravama o statusu fetusa, statusu anencefalusa i druge novorođenčadi pogođene nekakvom genetskom malformacijom, statusu dementnih osoba, statusu osoba u trajnu vegetativnom stanju i statusu bolesnika pogođenih nekim smrtonosnim sindromom ili sindromom koji ozbiljno narušava njihov kvalitetu života (Parkinson, Alzheimer i sl.).

Eugenika svoj korijen vuče iz grčkog jezika, od imenice eugeneo sa značenjem ‘plemenito podrijetlo’, dok u priložnoj formi eugenez kaže da je netko ili nešto plemenita roda, plemenita koljena ili plemenite vrste ili, pak, da netko ili nešto pripada plemenitaškom. Dakle, eugenika upućuje na plemenitu vanjštinu i na plemenito podrijetlo. Ovim tumačenjem stvari nisu postale jasnije, ali kad ih se stavi u kontekst biologijske evolucije i s njom povezane ideje po kojoj eugenika treba preuzeti na sebe značenje jedne znanosti za poboljšanje ljudske vrste, onda je jasno da eugenička eutanazija ide za konstruktivnim pomaganjem prirodi da se pročisti od loših, nesposobnih i nekvalitetnih jedinki, u našem slučaju ljudskih bića. „Možda smo nesposobni da postanemo začetnici toga, dakle poboljšavati ljudsku vrstu, ali to možemo usmjeravati“, govorio je otac eugenike Francis Galton. Eugenika je do Drugoga svjetskog rata više bila akademski, nego praktično razvijana i promovirana, da bi se za vrijeme nacizma bestijalno razmahala, nakon rata sva prezrena potajila, a danas ponovno kuca na naša vrata zaogrnuta plaštem ljudskih prava i sloboda.

Nema nikakve sumnje da je učestalo skrivanje eugeničke eutanazije iza ljudskih prava i sloboda, primjerice iza prava na smrt, prava na eutanaziju, prava na pobačaj, samo postmoderni mimikrijski efekt jedne te iste, već prilično izlizane i prozirne ideološke svijesti o dominaciji jačih nad slabijima, bogatih nad siromašnima, naprednih nad primitivcima, demokrata nad despotima itd. Eugeničku eutanaziju valja odbaciti kao nemoralnu po svim njezinim kriterijima i postulatima. Ne samo da nam uvijek iznova doziva u sjećanje mračna razdoblja bliže i dalje povijesti, nego uvijek iznova skreće pozornost na nehumane aspekte naše suvremene tehničke civilizacije koja nam je, s jedne strane, omogućila let na Mjesec, transplantaciju srca i genetičku terapiju, a s druge strane, priuštila „krvave pirove“ u parlamentima diljem svijeta koji u nazovi procesu demokratske procedure ozakonjuju istrebljivačku praksu čitavih skupina ljudskih bića koja nisu po ukusu stila i mentaliteta suvremenog društva. No, društvo koje istrebljuje svoje članove, bez obzira na razloge, samo je osuđeno na istrebljenje.

Rastezljivost granica eutanazije

Kad se govori o eutanaziji, obično se misli na liječnike kao glavne izvršitelje. U pozadini eutanazijskog čina nalazi se želja bolesnika da mu se bezbolno skrati život, jer bi u suprotnom liječnička praksa, koja sama od sebe postupa eutanazijski, rastjerala sve bolesnike. Kako bilo, eutanazija sa svojim značenjem danas prelazi granice strogog bolničkog okružja i samih odnosa liječnik-bolesnik i pojavljuje se u nekim fenomenima koji sami po sebi nemaju smisao eutanazijskog čina, već klasičnog hotimičnog ubojstva, ali ipak nose neka obilježja eutanazije. Takav je primjer fenomen zamrzavanja čitava tijela ili samo dekapitirane glave za neka buduća vremena u kojima će postojati lijekovi za liječenje patologije kojih nije bilo u vremenu zamrzavanja. Poznat je slučaj osamdesettrogodišnje Dore Kent u SAD-u koja si je, još dok je bila živa, dala odrezati i zamrznuti glavu u svrhu „kalemljenja” na neko buduće, novo, zdravlje i lijepo tijelo. Danas se nerijetko susrećemo s fenomenom ubijanja na smrt bolesnih članova obitelji od strane drugih članova. Tako je Hans Florian 1983. godine ubio svoju ženu jer je bolovala od Alzheimerove bolesti.

U bioetičkoj literaturi se može naići na mišljenje koje smatra da je svaki pobačaj zapravo oblik aktivne eutanazije. Zanimljiv je fenomen tzv. prorjeđivanja trudnoće u slučajevima kada se metodama i tehnikama izvantjelesne oplodnje dogodi multiplicirana trudnoća. O nečem sličnom nedavno smo imali prigode čuti i kod nas. Nadalje, opterećenja koje suvremena medicina i medicinska praksa predstavljaju za društvo često utječu na pokretanje sudskog postupka za obustavljanje čak i redovitih terapijskih sredstava kod bolesnika čiji ‘biti ili ne biti’ ovisi o njima (npr. nazogastrijski ishranjivači, gastrostomija i sl.). Iako se posljednjih godina otapa uvjerenje među znanstvenicima da su anencefalična djeca podoban izvor organa za transplantaciju organa u neonatalnoj medicini, ipak postoje mnogi zabilježeni primjeri koji ukazuju da su posrijedi bila eutanazijska posla. Najpoznatiji je onaj iz Loma Linda Centera gdje su 12 anencefaličnih novorođenčadi držali na respiratorima do trenutka uzimanja organa. Ovima treba pribrojiti fenomen namjernoga premještanja bolesnika iz jedne bolnice u drugu, a za koje se zna da će biti kobno po njegov život. Možda je od svih fenomena u kojima se dade naslutiti ideja eutanazije najgori onaj koji se tiče tzv. društvene eutanazije. U temeljima takve ideje eutanazije nalazi se loša organizacija te loše definirana, vođena i provođena zdravstvena politika u određenom društvu. U razvijenim društvima, naime, neke medicinske usluge nisu dostupne svima, nego samo nekima, a ti neki su uvijek bogati.

Nastavlja se…

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Medicinsko prevrednovanje etičkih granica”. Dopuštenje iautora i izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Tonči Matulić rođen je 26. listopada 1966. god. u Supetru s prebivalištem u Postirima na otoku Braču. Osnovnu školu završio je u Postirima, a srednju u Supetru i Splitu. Ispit zrelosti položio je u lipnju 1985. u Nadbiskupskome sjemeništu u Splitu. Vojni rok je služio od 1985. do 1986. Od 1986. do 1991. studirao je teologiju na Teologiji u Splitu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Teološki studij završio je diplomskim ispitom 25. lipnja 1991. god. Pastoralnu godinu 1991./1992. pohađao je na poslijediplomskom studiju u specijalizaciji moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika Hvarske biskupije zaređen je 25. travnja 1992. Od kolovoza 1992. do kolovoza 1993. služio je kao kapelan u Hvaru i kao župnik hvarskoj Milni.

Stupanj licencijata (mr. sc.) postigao je 20. lipnja 1995. u specijalizaciji moralne teologije s licencijatskim radom pod naslovom Lo statuto dell’embrione umano, na Visokom institutu moralne teologije „Academia Alphonsiana“ Papinskoga Lateranskog Sveučilišta u Rimu. U ljetnom semestru akad. god. 1995./1996. sudjelovao je i završio Corso di Perfezionamento in Bioetica na Institutu za bioetiku Medicinskoga fakulteta Sveučilišne poliklinike „Agostino Gemelli“ Katoličkoga sveučilišta „Sacro Cuore“ u Rimu. U zimskome semestru akad. god. 1996./1997. sudjelovao je i završio Visiting Fellows Program na Joseph and Rose Kennedy Institute of Ethics Sveučilišta Georgetown u Washingtonu, D.C., pod mentorskim vodstvom pionira bioetike općenito i kliničke bioetike posebno prof. Edmunda D. Pellegrina, dr. med., utemeljitelja Centra za kliničku bioetiku sveučilišne bolnice Georgetown. 10. lipnja 1998. obranio je doktorsku disertaciju s temom Lo statuto ontologico dell’embrione umano nella prospettiva storica e nel dibattito bioetico attuale alla luce dei dati scientifici moderni (Ontološki status ljudskoga embrija u povijesnoj perspektivi i u sadašnjoj bioetičkoj raspravi u svjetlu datosti moderne znanosti), koju je izradio pod mentorskim vodstvom prof. Maurizia Faggionia, OFM, i prof. Narcisa Cappelletta, CSsR, stekavši akademski naslov doktora moralne teologije. Po povratku u domovinu od rujna 1998. do veljače 1999. služio je kao kapelan i vjeroučitelj u Starome Gradu i kao župnik u hvarskim Selcima.

U ljetnom semestru akad. god. 1998./1999. započeo je nastavničku djelatnost, u svojstvu vanjskoga suradnika, u suradničkome zvanju višeg asistenta pri Katedri moralne teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U mjesecu ožujku akad. god. 1999./2000. izabran je u suradničko zvanje i na radno mjesto višega asistenta pri Katedri moralne teologije istog Fakulteta. Predavao je kolegije: Osnovna moralna teologija II; Posebna moralna teologija I; Bioetika, spolni i ženidbeni moral; Socijalni nauk Crkve II; Osnovna moralna teologija; Posebna moralna teologija. U znanstveno-nastavno zvanje docenta izabran je 23. svibnja 2003., u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednoga profesora 18. svibnja 2007., u znanstveno-nastavno zvanje redovitoga profesora (I. izbor) 5. srpnja 2011, a u znanstveno-nastavno zvanje redovitoga profesora u trajnom zvanju izabran je u studenome 2016. Na matičnom Fakultetu vršio je službu prodekana za znanost tijekom dvogodišnjega mandatnog razdoblja u akad. god. 2005./2006. i u akad. god. 2006./2007., zatim je vršio službu v.d. prodekana za znanost u akad. god. 2007./2008. te ponovno službu prodekana za znanost tijekom dvogodišnjega mandatnog razdoblja u akad. god. 2008./2009. i u akad. god. 2009./2010. Od listopada 2009. vršitelj je dužnosti pročelnika Katedre moralne teologije i voditelja IV.  specijalizacije/modula u moralnoj teologiji na poslijediplomskome studiju licencijata i doktorata. U dvogodišnjem mandatu akad. god. 2012./2013. – 2013./2014. i 2014./2015. – 2015./2016. bio je dekan Fakulteta. Službu dekana obnašao je od 1. listopada 2012. do 14. ožujka 2017. Od 2002. član je Uredništva znanstvenoga teološkog časopisa „Bogoslovska smotra“, a od 2011. do 2016. bio je njegov glavni i odgovorni urednik. Bio je mentor preko šezdeset (60) diplomskih radova na matičnom Fakultetu te mentor 10-ak licencijatskih i doktorskih radova.