Kad bi me upitali koje su me knjige – u intelektualnom smislu – najviše uzdrmale posljednjih nekoliko desetljeća, naveo bih dvije. „Uskrsnuće Sina Božjeg” N. T. Wrighta (Fortress Press) prihvaća svaku bombastičnu ponudu biblijskih dekonstrukcionista i skeptika, mirno odgovarajući: “Plaćam i podižem” – a potom slavodobitno preuzima igru​, ostavljajući nepristranog čitatelja uvjerenog u uskrsnuće Božjeg Sina. Tu je i naslov „Izvori kršćanske etike” Servaisa Pinckaersa, u izdanju Američkoga katoličkog sveučilišta.Ako bih mogao u ruke svakoga (i stvarno mislim svakog) sudionika rasprave što se odvijala nakon objavljivanja enciklike Amoris Laetitia staviti samo jednu knjigu, to bi bilo remek-djelo oca Pinckaersa. A zašto? Zato što toliko kontroverzi o postsinodalnoj apostolskoj pobudnici pape Franje odražava prepirku o strogim i blagim pravilima o kršćanskom moralnom životu koju Pinckaers opovrgava. Moralni život, inzistira on, nije prije svega stvar pravila, nego je stvar blaženstva. Govor na gori je Magna Carta („Velika povelja sloboda” „Ustav”) kršćanske etike. Da, pravila ili moralne norme doista postoje, ali Crkva nas pomoću njih poučava kako bi mogla posrnulo čovječanstvo voditi prema sreći, pomažući nam da rastemo u vrlinama ključnima za ljudski procvat.

Obnova ovog uvida – da je blaženstvo cilj moralnoga života i da su vrline u središtu kršćanskog morala – jedno je od velikih postignuća poslijekoncilske katoličke teologije. Čini se da je previše ljudi u Crkvi nesvjesno ovog velikog postignuća, pa ostaju na istoj točki u vremenu, zarobljeni u raspravi o strogim i blagim pravilima.

Zato je posljednjih mjeseci bilo zanimljivo vidjeti ponovno pozivanje na moralnu teologiju oca Bernharda Häringa. Häring, junak antinacističkog pokreta otpora za Drugog svjetskog rata, imao je značajan utjecaj na razdoblje neposredno nakon II. vatikanskog koncila, no, ipak se činilo kako je i on na čudan način ostao zarobljen u pretkoncilskom načinu razmišljanja. Prije Koncila bio je nešto poput etičara usredotočenog na pravila, a i nakon Koncila ostao je etičar koji je usredotočen na pravila. Ono što se promijenilo bio je njegov pristup pravilima: prije Koncila bio je rigorist, a poslije Koncila laksist. Ali je paradigma usredotočenosti na pravila ostala ista.

Znači da je otac Haering propustio Pinckaersovu revoluciju. Sudeći po komentarima na encikliku Amoris Laetitia, to su učinili i mnogi drugi – ni manje ni više nego oni koji sebe smatraju „strankom” katoličkog napretka. To je stvarno žalosno. Crkva može i mora uraditi bolji posao kako bi objasnila da iza svakog ”ne” koje Crkva kaže na ovaj, onaj ili bilo koji drugi ljudski posrtaj ili nedostatak, postoji glasno ”da”: ”da” blaženstvu, ”da” ljudskom procvatu, ”da” plemenitom životu, ”da” za određenu vrlinu. Prihvaćanjem toga ”da”, svaki ”ne” počinje imati smisla kao poziv na življenje vrlina koje čine istinski ispunjen život. Pinckaersov pristup moralnom životu dovodi nas do toga “da”. Pristup koji se temelji na pravilima, bilo to u čvrstom (rigorističkom) ili blagom (laksističkom) obliku, teško to ostvaruje.

Dodao bih da ne postoji ni trunčica empirijskih dokaza koji pokazuju da je popustljivi oblik pristupa uspješan u vraćanju onih koji se dosađuju, kao i onih otuđenih, ravnodušnih ili zbunjenih ljudi natrag potpunom i trajnom prakticiranju vjere. Nasuprot tome, postoji mnogo dokaza da su živi oni dijelovi Crkve koji su prihvatili Pinckaersov pristup, koji je imao presudan utjecaj na encikliku Ivana Pavla II. Veritatis Splendor, o obnovi katoličke moralne teologije. Ali to je priča za neki drugi put.

Pinckaers/Häringove podjele prisjetio sam se prije nekoliko mjeseci, kada je kardinal Westminstera Vincent Nichols na susretu u Londonu rekao kako bi Crkva, kad bi bila izazvana brojnim manifestacijama seksualne revolucije, ustrajala u tome da bude ”čudna”. No, je li to prava slika? Je li Crkva ”čudna” (ili pak ”tvrdoglava”, što je drugi izraz kojim se kardinal koristio)?

Crkva 21. stoljeća, koja pred oštrim kulturološkim opozicijama proglašuje određene moralne istine, ne razlikuje se kako bi bila drugačija ili tvrdoglava. To ne čini ni kako bi bila namjerno nespretna. Crkva u vremenu nove evangelizacije govori: ”Evo što mislimo o tome što čini sreću koju tražite. Ovo su, prema tisućljetnom iskustvu, vrline potrebne za sreću. O tome razgovarajmo.” To je prava pastoralna skrb.

George Weigel | www.catholicworldreport.com

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net