9. Priziv savjesti predstavlja spolnu diskriminaciju

Jednu od meni najzanimljivijih kritika prizivu savjesti uputila je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić. Ona je, naime, ustvrdila kako „uskraćivanje usluge pobačaja“ ženama predstavlja diskriminaciju prema spolu te da liječnici koji odbiju izvršiti pobačaj „krše zakone i direktive EU“.

Argumentacija pravobraniteljice ide ovako: čl. 57. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) izričito propisuje da se uslugama u smislu tog ugovora „smatraju one ”usluge” koje se uobičajeno obavljaju uz naknadu, u mjeri u kojoj nisu uređene odredbama koje se odnose na slobodu kretanja robe, kapitala i osoba“. Dodaje i kako „odredba čl. 57. UFEU jasno odražava ustaljenu praksu Suda pravde Europske unije, prema kojoj bilo koja vrsta usluga koje se pružaju za naknadu bilo koje vrste, uključujući i medicinsku uslugu pa čak i ako se naknada isplaćuje kroz sustav zdravstvenog osiguranja, ulazi u opseg EU odredaba o zajedničkom tržištu“.

Dakle, „usluga pobačaja“ podliježe ovoj odredbi. Ujedno pravobraniteljica ističe Direktivu 2004/113/EZ o provedbi načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pristupu i nabavi robe, odnosno pružanju usluga. Tom direktivom se „propisuje kako bilo koje ograničenje pristupu usluzi uvjetovano, izravno ili neizravno, spolnom pripadnošću osobe predstavlja diskriminaciju na temelju spola i kao takvo je strogo zabranjeno u pravnom poretku Europske unije“ te dodaje kako je „kroz svoju praksu Sud pravde Europske unije jasno naglašavao kako bilo kakvo nepovoljno postupanje prema ženama vezano uz činjenicu trudnoće predstavlja diskriminaciju žena temeljem spola jer se događa samo i isključivo ženama kao društvenoj skupini“. Dakle, zaključuje pravobraniteljica, nepovoljno postupanje na temelju trudnoće predstavlja oblik spolne diskriminacije žena.

Sad kreće zanimljivi dio. Iz ovih premisa pravobraniteljica izvodi zaključak (i još tvrdi kako on „jasno slijedi“) da „bilo kakvo ograničenje pristupa medicinskoj usluzi prekida trudnoće… predstavlja izravnu spolnu diskriminaciju žena u pogledu pristupa uslugama“. Ne samo da taj zaključak ne slijedi „jasno“, nego predstavlja ono što filozofi nazivaju logičkom pogreškom non-sequitur. Jednostavno, zaključak ne slijedi iz premisa.

Kako jedan od gornjih navoda sugerira, o diskriminaciji bi se radilo kad bi netko priječio pristup usluzi „uvjetovano spolnom pripadnošću“, tj. kad bi netko odbio izvršiti pobačaj ženi upravo zato što je žena. No, to je apsurdno, liječnik ne odbija izvršiti pobačaj jer ga zahtijeva žena, nego jer smatra sam čin pobačaja problematičnim. Da ga može izvršiti muškarac, liječnik s prizivom savjesti bi ga jednako dosljedno odbio izvršiti muškarcu.

Pravobraniteljica, čini se nevoljko, priznaje kako je pobačaj „iz bioloških razloga dostupan isključivo ženama“. Da bismo dodatno oslikali tu situaciju, pomislimo na zahvat koji se iz bioloških razloga može izvršiti isključivo na muškarcu, primjerice, odstranjenje testisa. Zamislimo sada da neki muškarac zatraži od liječnika odstranjenje testisa jer mu zbog veličine smetaju dok hoda. Reprodukcija ga ne zanima i spreman je odreći je se. Liječnik ga odbije jer smatra to neetičnim. Na tom mjestu ne trebamo ulaziti u to je li moralni sud liječnika ispravan, kao ni u to je li zahtjev tog muškarca opravdan. Pitanje je isključivo je li liječnik svojim odbijanjem diskriminirao muškarca na temelju spola? Odgovor je kristalno jasan, nema govora o tome. Liječnik je odbio jer smatra odstranjenje testisa zbog lakšeg hodanja neetičnim, a ne zato što je odstranjenje zatražio muškarac. To drugo je samo sporedna činjenica koja proizlazi iz toga da je na prvom mjestu takav zahvat mogao zatražiti isključivo muškarac.

Slično je i s pobačajem: liječnik odbija pobačaj jer ga smatra problematičnim činom, a ne jer ga traži žena. To je intuitivno i u mnogim drugim slučajevima. Ako netko odbije zaposliti ženu na natječaju za posao na temelju toga što je žena, to je sasvim nešto drugo nego ako ju odbije jer nema potrebno radno iskustvo. Naravno, razlog za odbijanje mora biti relevantan za uslugu u kojoj se radi (npr. radno iskustvo ako se radi o zaposlenju), no to kod pitanja priziva savjesti jest slučaj. Moralna ozbiljnost čina koji liječnik smatra nedopustivim te zaštićenost instituta priziva savjesti zakonskim i podzakonskim aktima, svjedoči da je razlog za odbijanje relevantan i dovoljno ozbiljan. Priziv savjesti vezan uz pobačaj dugo je utemeljena praksa koja se temelji na moralnoj problematičnosti (kako ju u savjesti shvaća pojedinac) zahvata samog, a ne na moralnoj problematičnosti pružanja zdravstvenih usluga ženama.

Zaista je problematično da je ta vrlo jednostavna logika promakla pravobraniteljici. Još jednom se pokazuje kako se institut pravobraniteljice, uza sve hvalevrijedne akcije koje poduzima, često miješa s ideološki obojenim aktivizmom koji dovodi do takvih nelogičnosti.

10. Liječnik s prizivom savjesti može raditi nešto drugo

Jedan relativno učestali prigovor liječnicima s prizivom savjesti je i taj da bi, ako se već protive vršenju pobačaja, trebali promijeniti specijalizaciju. Tako je, primjerice, dr. Jasenka Grujić za ginekologa s prizivom savjesti, prim. dr. Borisa Ujevića, izjavila kako misli da je odabrao krivu struku i da nije trebao biti ginekolog. To nije izoliran slučaj i slične teze su iznosili i drugi pro-choice aktivisti.

Logika iza tog načina razmišljanja sastoji se u tome da liječnik, ako se već protivi pobačaju i sličnim zahvatima, može lako odabrati drugu profesiju. Ako se tko protivi nošenju oružja, ne mora biti lovac. Ako se protivi zahvatu pobačaja, ne mora biti ginekolog, druge specijalizacije unutar medicine su mu otvorene.
Kako sam pokazao u prethodnim nastavcima ovog niza, pobačaj nije esencijalni dio ginekološke specijalizacije i liječnik savršeno može biti ginekolog i ne vršiti pobačaje. No, netko bi još uvijek mogao inzistirati na tome da liječnik, ako mu se već neki zakonski dopušteni zahvati kose s moralnim uvjerenjima, ne bi trebao inzistirati na specijaliziranju ginekologije kad su mu već druge opcije otvorene. Čemu ulaziti u struku za koju unaprijed znaš da sadrži djelovanja koja su ti moralno sporna?

Jednostavan razlog može biti u tome da takva odluka ulazi u sferu osobnih uvjerenja o kojoj bi osoba trebala moći sama odlučiti. Ovdje, naravno, ne sporim da sama želja osobe nije dovoljna da ona „dobije“ određenu specijalizaciju, nego da i drugi uvjeti trebaju biti zadovoljeni: takva specijalizacija u datom trenutku treba biti ponuđena, osoba treba zadovoljiti određene kriterije i sl. Ipak, ti dodatni uvjeti ne umanjuju činjenicu da bi osoba trebala imati pravo uputiti zahtjev za specijalizaciju na temelju vlastitih uvjerenja.

Ujedno, izostavljanjem iz ginekologije liječnika koji imaju duboku strast i želju pomagati ženama u sferi ginekologije, koji uz to imaju i specifične talente i vještine da bi takav posao mogli obavljati na najvišoj razini, ozbiljno bi se zakinulo pacijente/ice za najkvalitetnije liječnike koji bi ih mogli liječiti. Ako se u Hrvatskoj gotovo 60 posto ginekologa i ginekologinja priziva na savjest, nedvojbeno je da među njima postoji značajan broj onih koji spadaju u najkvalitetnije stručnjake u području ginekologije i opstetricije. Naravno, ako bismo njih izostavili iz struke, na njihovo mjesto bi došli neki drugi bez priziva savjesti koji bi možda bili jednako kvalitetni.

No sasvim sigurno bi se dogodio određeni stupanj negativne selekcije, gdje bi određeni broj onih koji bi objektivno prema svim relevantnim kriterijima spadali u najkvalitetnije liječnike u struci bili isključeni iz pristupa ginekologiji.

Takva bi situacija nedvojbeno bila diskriminacijska a i izrazito nepovoljna u kontekstu manjka liječnika i medicinskih tehničara koji vlada u Hrvatskoj. Dodatan razlog može biti i diversifikacija zdravstvene usluge u području ginekologije, tj. činjenica da velik broj žena, s obzirom na moralnu delikatnost raznih aktivnosti u ginekologiji, zapravo želi da ih liječe doktori koji dijele njihove vrijednosti i moralna uvjerenja. Primjerice, par koji želi, a ne može imati djecu kod velikog će broja liječnika nakon nekoliko pokušaja liječenja takvog stanja biti vrlo brzo upućen na umjetnu oplodnju. No ako taj isti par ima moralni prigovor spram umjetne oplodnje i želi biti liječen na druge načine, on će morati potražiti ginekologa koji ima široko iskustvo u različitim načinima tretiranja neplodnosti – i to će u pravilu biti upravo liječnik s prizivom savjesti. Isključenjem takvih liječnika iz profesije njihovi pacijenti bili bi ozbiljno zakinuti za vrstu medicinske usluge koja im je potrebna.

U jednom slučaju povezanom sa slobodom savjesti i vjerovanja na radnom mjestu, do sličnih zaključaka je došao i Europski sud za ljudska prava (ESLJP) koji je ustvrdio da mogućnost promjene radnog mjesta nije dostatna da se efektivno zaštiti sloboda savjesti: „Uzevši u obzir važnost zaštite slobode vjerovanja u demokratskom društvu, Sud smatra da, gdje pojedinac izrazi žalbu na ograničenje slobode vjerovanja na radnom mjestu, radije nego zadržavanje mogućnosti promjene posla koje bi onemogućilo uplitanje u spomenuto pravo, bolji pristup bi bilo izvagati tu mogućnost u općoj ravnoteži kada se razmatra je li restrikcija proporcionalna.“ Stoga bi bio potreban vrlo ozbiljan razlog, poput ozbiljnog kršenja prava drugih, da bi se opravdalo davanje otkaza osobi radi njegovih osobnih uvjerenja.

No, takvo uravnoteživanje različitih prava koje zahtijeva ESLJP ne primjenjuje se u slučajevima gdje postoji sukob prava zaštićenih Europskom konvencijom o ljudskim pravima s pravima koja ne uživaju takvu zaštitu. U slučaju “Chassagnou i ostali protiv Francuske”, Sud je istaknuo: „Drukčija stvar je u slučaju kada su ograničenja nametnuta na prava ili slobode zaštićene Konvencijom kako bi se zaštitilo ‘prava i slobode’ koja, kao takva, nisu pod zaštitom Konvencije. U takvom slučaju samo nedvojbeni imperativi mogu opravdati uplitanje u korištenje prava zaštićenog Konvencijom.“ Kako sam pokazao u ranijim člancima, sloboda savjesti jedno je od temeljnih ljudskih prava dok pobačaj ne može biti smatran ljudskim pravom zaštićenim međunarodnim dokumentima ili Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Međunarodni pravno obvezujući sporazumi ne navode pobačaj kao ljudsko pravo, a i ESLJP je ustvrdio kako „Članak 8. [Europske konvencije o ljudskim pravima, op. a.] ne može biti interpretiran na način da uključuje pravo na pobačaj.“

Gubitak posla liječnika koji se prizivaju na savjest u pravnom bi se smislu mogao smatrati i diskriminacijom zabranjenom kako europskim pravom tako i standardima Vijeća Europe. Ako bi prakticiranje slobode savjesti izazvalo ozbiljne negativne posljedice za osobu (što gubitak posla i prisilna promjena zanimanja svakako jest), ta sloboda ne bi bila adekvatno zaštićena. Taj uvid dodatno se pojačava činjenicom da je specijalist ginekologije uložio znatno vrijeme i financijska sredstva u svoje obrazovanje i osposobljavanje, kao i odnose s pacijentima te bi prisiljavanje tog liječnika da promijeni profesiju bilo izrazito nepovoljno po njega.

Vrijedno je ovdje spomenuti Direktivu Vijeća EU 2000/78/EZ, čija svrha je utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju, između ostalog, vjere ili uvjerenja, u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja. Ta direktiva se primjenjuje na:

(a) uvjete za pristup zapošljavanju, samozapošljavanju ili uvjete za obavljanje zanimanja, uključujući mjerila odabira i uvjete za primanje u radni odnos, bez obzira na to o kojoj se vrsti djelatnosti radi te na svim profesionalnim razinama, uključujući napredovanje;

(b) pristup svim vrstama i razinama profesionalne orijentacije, strukovnog osposobljavanja daljnjeg strukovnog osposobljavanja i prekvalifikacije, uključujući iskustvo u praktičnom radu;

(c) zapošljavanje i uvjete rada, uključujući otkaze i plaće…

Također, ESLJP je istaknuo da osobe u različitim situacijama trebaju biti tretirane različito, kako ne bi bile žrtve diskriminacije: „Pravo ne biti diskriminiran u uživanju prava zajamčenih Konvencijom je također prekršeno kada države bez objektivnog i opravdanog razloga propuste tretirati različito osobe koje se nalaze u značajno različitim situacijama.“ Zaposlenik s prizivom savjesti i onaj bez njega nalaze se nedvojbeno u „značajno različitim situacijama“, s obzirom na to da obavljanje određenih aktivnosti izravno proturječi savjesti ovog prvog i njegovim najdubljim uvjerenjima, zaštićenim člankom 14. Konvencije. Stoga je osoba s prizivom savjesti u različitoj situaciji i treba biti tretirana različito, s čime ne bi u konkretnim situacijama trebalo biti problema s obzirom na to da se sustav može organizirati tako da pobačaj i dalje bude dostupan, a da se ne krši ničije pravo na priziv savjesti.

Važno pitanje u tom kontekstu je i educiranje studenata i specijalizanata ginekologije za izvršavanje pobačaja. S obzirom na to da isključivanje liječnika s prizivom savjesti iz ginekološke profesije nije prihvatljivo, prilikom educiranja specijalizanata priziv savjesti treba biti poštovan. To prepoznaje, primjerice, i Američka liječnička asocijacija koja je ustvrdila kako bi „medicinski fakulteti trebali imati mehanizme koji omogućuju studentima da izostanu s aktivnosti koje im se kose s ”religijskim i etičkim uvjerenjima, ali… studenti trebaju naučiti osnovni sadržaj i principe koji utemeljuju procedure i aktivnosti s kojih izostaju… Skrb za pacijenta ne bi trebala biti kompromitirana kroz dopuštanje studentima da budu ispričani od sudjelovanja u danoj aktivnosti.“

Interpretirajući takvu uputu, ne bi trebalo biti problema s tim da studenti nauče sadržaj i principe izvršavanja pobačaja, sve dok ih imaju pravo ne obavljati. Zadnja rečenica koja kaže da „skrb za pacijenta ne bi trebala biti kompromitirana“ načelno nije problematična, uzevši u obzir da se pobačaj ne može smatrati medicinskom skrbi (što sam pokazao u prethodnim člancima), osim u slučaju ugroženosti života majke. No čak i kad bismo ubrajali pobačaj na zahtjev u medicinsku skrb, još uvijek bi se sustav moglo organizirati tako da studenti s prizivom budu ispričani, a da pacijent dobije ”skrb” koja mu je potrebna.

Naravno, situacija je drukčija kod pobačaja koji se događaju kao neželjena posljedica spašavanja života ili očuvanja zdravlja majke, u slučaju da je ono ozbiljno ugroženo. U takvim slučajevima liječnici i nemaju pravo na priziv savjesti (što je uređeno medicinskim zakonima i kodeksima) pa ni studenti ne bi mogli izostajati s takvih aktivnosti. S obzirom na to da je očuvanje zdravlja i života primarna svrha liječništva, studenti i specijalizanti bi trebali sudjelovati u takvim aktivnostima u nesretnim slučajevima kada se oni dogode.

Neki su autori istaknuli i kako na kraju, čak i da je neki liječnik jedini liječnik u određenom području (zamislimo mjesto na nekom udaljenom otoku), ne bi bilo uputno inzistirati da takav liječnik – ako želi ostati unutar profesije – mora obavljati aktivnosti kojima se moralno protivi (opet, pod pretpostavkom da život i zdravlje pacijenta nisu ugroženi). Između ostalog, zamislivo je da takav pristup ne bi ni s praktičnog stajališta polučio željene rezultate. Ako je priziv savjesti liječnika autentičan, on zasigurno ni pod prijetnjom gubitka posla neće pristati izvršiti čin koji smatra moralno problematičnim. Usto, moguće je da će proći dugo vrijeme prije negoli mu se nađe zamjena ili da zamjene neko vrijeme uopće neće biti te će pacijenti biti zakinuti i za redovnu skrb koju bi im ovaj liječnik rado i kvalitetno pružio.
Oko toga postoji i generalni konsenzus među samim liječnicima za koje neka istraživanja pokazuju kako većina smatra da liječnik ne bi trebao biti primoran činiti ono što smatra moralno pogrešnim.

Zaključno, možemo reći kako je sugestija nekih pro-choice aktivista da ginekolozi s prizivom savjesti trebaju promijeniti profesiju diskriminacijska i da jednu grupu liječnika čini liječnicima „drugog reda“. Ujedno, zakinula bi pacijente i izgledno je da ne bi donijela željene praktične rezultate. Stoga treba biti odbačena.

11. Priziv savjesti je pravo pojedinaca, ne institucija

U raspravi oko priziva savjesti često se ističe kako pravo na priziv savjesti pripada pojedincima, a ne institucijama. Takvom vrstom argumentacije koristi se pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, kao i pro-choice aktivisti, no prigrlili su je i mnogi koji se zalažu za zaštitu priziva savjesti u medicini. Najeksplicitnije je formulirana u prijedlozima bitnih sadržaja Zakona o prizivu savjesti u medicini Inicijative liječnika/ca za reguliranje priziva savjesti u medicini i Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI): „Priziv savjesti odobriti samo pojedincima; isključiti pravo institucionalnog priziva za ustanove koje obavljaju javnu zdravstvenu djelatnost (uključujući ljekarničku djelatnost, transfuzijsku medicinu…).“

Pritom, mnogi naglašavaju očito: „Samo pojedinci imaju savjest, ne pravna ni druga kolektivna tijela.“ To je, naravno, istina. Savjest je karakteristika ljudske osobe dok institucije i pravne osobe nemaju savjest u strogom smislu, nego mogu tek imati određeni etos ili vrijednosno utemeljenje. No to nam još ne rasvjetljava odgovor na pitanje mogu li institucije na temelju svojih vrijednosnih pretpostavki odbiti vršiti aktivnosti koje su u suprotnosti s tim pretpostavkama.

Prije nego što se upustim u razmatranje tog pitanja, istaknuo bih nešto što mi se čini izuzetno važnim u tom kontekstu. Naime, činjenica da u nekim hrvatskim javnim bolnicama nijedan liječnik ne obavlja pobačaje zbog priziva savjesti ne znači da ta bolnica ima tzv. „institucionalni priziv savjesti“. Tu se jednostavno dogodilo to da, spletom okolnosti, svaki pojedini ginekolog ima priziv savjesti na obavljanje pobačaja (istovremeno, mnogi od njih nemaju priziv savjesti na obavljanje umjetne oplodnje). Tome u prilog govori i činjenica da su, primjerice, u KB Sveti Duh ginekolozi u prošlosti obavljali pobačaje, no dogodilo se da su oni otišli u mirovinu, a ginekolozi koji su došli imali su priziv savjesti (u čemu nema ništa sporno jer priziv savjesti ne smije biti temelj za diskriminaciju pri zapošljavanju, kako sam netom pokazao). Štoviše, nije isključena mogućnost da će se u budućnosti u tim bolnicama zaposliti neki novi ginekolozi koji nemaju priziv savjesti. Dakle, isticanje kako „toleriranje institucionalnog priziva savjesti predstavlja javno-zdravstveni problem“ je u kontekstu hrvatskih javnih bolnica bespredmetno. U hrvatskim javnim bolnicama ne postoji institucionalni priziv savjesti.

Kada se govori o tzv. „institucionalnom prizivu savjesti“, treba istaknuti nekoliko stvari. Ovdje je pravo na slobodu savjesti usko povezano sa slobodom vjeroispovijedi i slobodom udruživanja. U jednoj od svojih presuda, ESLJP je istaknuo kako mora biti napravljena distinkcija između slobode savjesti i vjeroispovijedi, s obzirom na to da ovu drugu može uživati i Crkva (dakle, institucija) kao takva. Također, pitanje nije samo ima li institucija pravo na slobodu savjesti i vjeroispovijedi, nego i omogućuje li joj pravo na slobodu udruživanja (koje prepoznaje relativnu etičku autonomiju skupina) to da odbije vršiti određene djelatnosti na temelju svog institucionalnog etosa.

Pritom se čini uputnim napraviti razlikovanje između privatnih i državnih institucija (neovisno o tome je li im osnivač i upravitelj središnja država ili niže upravne jedinice niže razine). Etos državnih institucija je u principu državni etos izražen u njenom Ustavu i zakonima. S obzirom na to, ako je neka država zakonom dopustila pobačaj i uz to odredila da se on obavlja u javnim bolnicama, pojedina bolnica ne bi imala temelja inzistirati na tome da se u njoj ne mogu obavljati pobačaji, tj. ne bi imala pravo na tzv. „institucionalni priziv savjesti“. No situacija je kompleksnija kada se radi o privatnim institucijama.

Razmotrimo nekoliko intuitivnih primjera. Ako je diskriminacija na temelju političkog opredjeljenja zabranjena, znači li to da bi SDP morao zaposliti na radno mjesto nekog desničara ili glasača HDZ-a? Bi li udruga vegana trebala zaposliti nekoga tko jede meso? Bi li privatna klinika za pobačaje, poput onih koje vodi organizacija Planned Parenthood, trebala zaposliti liječnika s prizivom savjesti? A katolička škola osobu koja propagira naučavanje suprotno crkvenom? Intuitivno se čini da je odgovor negativan.

Privatne identitetske skupine po svom credu ili ethosu razlikuju se, dakle, od državnih institucija. Neki autori su, stoga, istaknuli potrebu „pravnog priznanja priziva savjesti koji odgovara institucionaliziranom credu u nekim vjeroispovijestima“. Religijske i druge identitetske skupine često imaju institucionalizirani sustav vrijednosti za koji se čini da ga njegovi članovi slobodno prihvaćaju, tj. da savjest pojedinca pristaje uz „institucionalnu savjest“ te je ova druga ne negira, nego je i utvrđuje. S obzirom na to da se u tom pitanju ne radi samo o prizivu savjesti, nego i o slobodi udruživanja i vjerovanja identitetskih skupina, čini mi se uputnim prihvatiti prijedlog nekih autora da je bolje govoriti o „identitetskim klauzulama“, nego o „institucionalnom prizivu savjesti“. Time će ujedno biti jasno da se ovdje ne radi o slobodi individualne savjesti, one savjesti koja je uvijek „organ“ pojedinačne ljudske osobe.

Tu slobodu identitetskih skupina prepoznaje i Direktiva Vijeća EU 2000/78/EZ o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja, koja u čl. 4. ističe da „države članice mogu propisati da različito postupanje… ne predstavlja diskriminaciju kada zbog prirode određenih profesionalnih djelatnosti ili zbog uvjeta u kojima se obavljaju, takva značajka predstavlja stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje određenog zanimanja, ako je svrha opravdana, a zahtjev proporcionalan“. Dakle, u ranije navedenim primjerima, udruga vegana ne bi morala zaposliti nekoga tko jede meso, tj. imala bi pravo na različito postupanje, s obzirom na to da se dijeljenje temeljnih vrijednosti udruge u tom pitanju može smatrati odlučujućim uvjetom za obavljanje zanimanja.

Ista direktiva ističe i da „kod profesionalnih djelatnosti u crkvama i drugim javnim ili privatnim organizacijama, čiji se sustav vrijednosti temelji na vjeri ili uvjerenju, različito postupanje zbog vjere ili uvjerenja određene osobe ne predstavlja diskriminaciju u slučaju kada, zbog prirode tih djelatnosti ili okolnosti u kojima se obavljaju, vjera ili uvjerenje određene osobe predstavljaju stvarni, legitiman i opravdan uvjet za obavljanje tog zanimanja, uzimajući u obzir sustav vrijednosti te organizacije“.

Ujedno, ta direktiva „ne dovodi u pitanje pravo crkava i drugih javnih ili privatnih organizacija, čiji se sustav vrijednosti temelji na vjeri ili uvjerenju i koje djeluju u skladu s nacionalnim ustavima i zakonima, da od osoba koje zapošljavaju zahtijevaju rad u dobroj vjeri i odanost duhu te organizacije“.

Ta su načela bila prepoznata i mnogo ranije pa je tako bivša Europska komisija za ljudska prava već 1989., u slučaju Rommerfanger protiv Savezne Republike Njemačke prepoznala pravo katoličke bolnice da otpusti liječnika koji je u medijima javno podržavao pobačaj jer je to ugrožavalo kredibilitet bolnice. Presuda je bila utemeljena na poštivanju principa institucionalne autonomije zajednica i religijskih institucija, prava zaštićenog na temelju slobode savjesti i vjerovanja povezanog s pravom udruživanja.

Kod presude u slučaju Abaz Dautaj protiv Švicarske, u kojem je nereligiozna osoba dala otkaz prvi dan zaposlenja na radnom mjestu vratara u protestantskom konferencijskom centru jer nije mogla izdržati u atmosferi koju je smatrala „fanatično religioznom, rasističkom i ksenofobnom“, Sud je dao pravo evangeličkom centru jer je zaposlenik potpisao ugovor o radu gdje je pristao raditi za organizaciju sa specifičnom vrijednosnom orijentacijom unatoč različitim osobnim uvjerenjima, što je impliciralo da će zaposlenik u određenoj mjeri prilagoditi svoje ponašanje s obzirom na zahtjeve radnog mjesta. U nekolicini drugih presuda, Sud je zadržao pravo vjerskih institucija (vrtića, škola, sveučilišta) da otpuste zaposlenike koji su djelovali u suprotnosti s njihovim doktrinarnim naukom.

Možemo se na ovom mjestu prisjetiti i da je Parlamentarna skupština Vijeća Europe u Rezoluciji 1763 iz 2010. ustvrdila kako “niti jedna fizička ili pravna osoba neće biti podvrgnuta prisili, neće se držati odgovornom, niti će ju se na bilo koji način diskriminirati ukoliko odbije izvršiti, osigurati prostorije za izvršavanje, pomoći izvršavanju ili se sama podvrgnuti abortusu, izvršiti pobačaj ili eutanaziju, ili bilo koji drugi čin koji bi iz bilo kojeg razloga za posljedicu imao smrt ljudskog fetusa ili embrija”. Također, stavak 17. Rezolucije 1728 iste institucije, koji se tiče diskriminacije na temelju seksualnog opredjeljenja i rodnog identiteta, omogućuje iznimke za vjerske institucije i organizacije.

Na sličan način, smjernice Europske organizacije za sigurnost i suradnju (OSCE) propisuju da države trebaju uzeti u obzir priziv savjesti pojedinaca i skupina: „U mnogim slučajevima, pojedinci i skupine, zbog razloga savjesti smatraju teškim ili moralno nedopustivim udovoljiti određenim zakonima opće primjenjivosti.“ Iz navedenog je vidljivo kako međunarodne institucije prepoznaju pravo institucija, tj. pravnih osoba da na temelju svoje institucionalne autonomije mogu odbiti vršiti pobačaje, odnosno inzistirati da njihovi zaposlenici u javnosti ne smiju promovirati pobačaj.

U kontekstu ranijeg razlikovanja između privatnih i državnih institucija, ono što također treba naglasiti jesti da privatna institucija ostaje formalno pravno privatna čak i ako su njene aktivnosti sufinancirane iz javnih sredstava. Možemo ovdje uzeti primjer katoličke bolnice, škole ili sveučilišta koji su financirani iz državnog proračuna.

Činjenica da primaju javna sredstva i/ili obavljaju usluge od javnog interesa, ne mijenja činjenicu da su to i dalje privatne institucije na koje se trebaju primjenjivati „identitetske klauzule“. Takav pristup je opravdan načelom supsidijarnosti na temelju kojeg država može dodjeljivati sredstva organizacijama niže razine za obavljanje aktivnosti koje doprinose općem dobru, ujedno poštujući njihovu relativnu autonomiju i posebnost njihovog identiteta.

Takve zaštite za institucije koje primaju javna sredstva nisu ništa neuobičajeno. Tako, primjerice, u SAD-u 46 saveznih država, District of Columbia i federalna vlada imaju zaštite za zdravstvene djelatnike koji odbijaju vršiti pobačaje, a velik broj njih proširuje zaštitu i na zdravstvene institucije. U SAD-u je također na snazi Churchov amandman iz 1973., nazvan po senatoru Franku Churchu, koji štiti pojedince i institucije koji primaju federalna sredstva i koji odbijaju vršiti pobačaj ili sterilizaciju jer to krši njihova „religijska vjerovanja ili moralna uvjerenja“.

Zaključno, možemo ustvrditi kako argument da je priziv savjesti pravo pojedinaca, a ne institucija stoji samo djelomično. On je ograničen utoliko ukoliko privatne identitetske institucije trebaju imati pravo odbiti provođenje određenih aktivnosti koje su u suprotnosti s njihovim institucionalnim uvjerenjima, što je utemeljeno na slobodi savjesti povezanoj sa slobodom religije ili vjerovanja i slobodom udruživanja.

12. Liječnik bi priziv savjesti trebao izraziti prilikom zapošljavanja

Posljednji prigovor prizivu savjesti koji ću analizirati u ovom nizu tiče se tvrdnje da bi liječnik priziv savjesti trebao izraziti prilikom zapošljavanja te da se kasnije ne bi mogao mijenjati. Izjašnjavanje o prizivu savjesti prilikom zapošljavanja čini se da zagovara i predsjednica Hrvatske komore primalja. Zagovaratelji tog pristupa mišljenja su da bi se time onemogućile zloupotrebe priziva savjesti, tj. „neprimjerene prakse da netko ima podijeljeni priziv savjesti dopodne i poslijepodne“, kako to ističe ministar Kujundžić.

No s tim argumentom također postoji nekoliko problema. Prvo, inzistiranje na tome da se liječnik o prizivu savjesti mora izjasniti prilikom zapošljavanja moglo bi „dovesti do diskriminacije tog liječnika jer će poslodavac moći birati onoga s kojim neće imati taj problem“, kako ističe prof. dr. sc. Aleksandra Korać-Graovac s Pravnog fakulteta u Zagrebu. Da se ovdje ne radi o argumentu skliske padine već o realnoj mogućnosti, vidi se i iz prijedloga nekih pro-choice organizacija koje sugeriraju da „poslodavcima treba biti dopušteno da zahtijevaju spremnost za pružanje usluga pobačaja kao dio opisa posla”. U tom slučaju liječnici s autentičnim prizivom savjesti sigurno ne bi mogli udovoljiti zahtjevu da budu spremni izvršavati pobačaje, što bi ih automatski isključilo iz zaposlenja, tj. poslodavac bi mogao izabrati liječnika „s kojim neće imati taj problem“.

Naravno, netko bi mogao reći da bi se moglo odrediti zakonom da je diskriminacija na temelju priziva savjesti pri zapošljavanju zabranjena, no ostaje problem kako u praksi to izvesti. Prvo, čini mi se paradoksalnim da se u zakone mora uvesti odredba da nitko ne smije biti diskriminiran pri zapošljavanju zbog prakticiranja svojih temeljnih prava. Drugo, bi li to značilo da bismo u različite antidiskriminacijske zakone, direktive EU-a i međunarodne sporazume u budućnosti morali uvesti „priziv savjesti“ kao jedan od temelja na kojemu je zabranjena diskriminacija, uz bok rasnom i etničkom podrijetlu, vjeri ili uvjerenju, invaliditetu, dobi i spolnom opredjeljenju? Čini mi se da bi to bio korak unazad u zaštiti priziva savjesti, ako bi se on na takav način morao štititi (obično pravno štitimo nešto kad ugroza toga postane vidljiva praksa u društvu). I konačno, izgledno je da bi takva odredba praktično bila teško provediva, tj. gotovo nemoguće bilo bi dokazati da je netko odbio zaposliti liječnika zbog priziva savjesti, a ne zbog nekog drugog razloga.

Uz izbjegavanje mogućnosti diskriminacije, druga bitna stvar ovdje je mogućnost da osoba promijeni mišljenje u budućnosti. Već je prilikom stvaranja Opće deklaracije o ljudskim pravima jedan od najistaknutijih članova radne skupine, libanonski delegat Charles Habib Malik, rekao: „Htio bih naglasiti važnu činjenicu koja se često gubi iz vida, a to je da nije dovoljno formulirati prava čovjeka u statičkim terminima; ona štoviše moraju biti izražena u onome što bih nazvao dinamičkim terminima. Stoga, ne bi bilo dovoljno jednostavno reći da ćemo omogućiti slobodu mišljenja i slobodu savjesti, ostavljajući to u statičkom obliku. Rekao bih da moramo ustvrditi kako čovjek ima pravo ne samo imati mišljenje, nego i promijeniti mišljenje i temelja uvjerenja u savjesti kad god mu um i savjest to diktiraju u najboljem svijetlu koje zna.“

Ovo je kasnije uvršteno i u Opću deklaraciju o ljudskim pravima: „Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi; to pravo uključuje slobodu promjene vjeroispovijedi ili uvjerenja…“, a identična odredba se nalazi i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ovo pravo je ESLJP eksplicitno priznao i u sferi priziva savjesti u kontekstu vojne službe, gdje i vojnik ima pravo promijeniti prethodno izraženo mišljenje (npr. vojnik koji je prije nosio oružje, a kasnije izrazi prigovor savjesti na nošenje oružja).

Ove odredbe su u kontekstu priziva savjesti iznimno bitne s obzirom na to da su poznati brojni slučajevi liječnika koji su obavljali pobačaje, a kasnije su to prestali raditi te su se počeli prizivati na savjest jer su u savjesti otkrili da je pobačaj moralno nedopustiv. Poznat je primjer dr. Bernarda Nathansona koji je izvršio preko 60 tisuća pobačaja i bio jedan od najgorljivijih zagovaratelja pobačaja, a koji je kasnije promijenio mišljenje potaknut primarno otkrićem ultrazvuka.

Činjenicu da se „svatko može predomisliti” te da, stoga, izjašnjavanje ne mora biti prilikom zapošljavanja istaknula je i dr. Sunčana Roksandić Vidlička s Pravnog fakulteta u Zagrebu. Takva predomišljanja i promjene stavova mogu biti sasvim autentični i predstavljati autentičan prigovor savjesti, a ne mora se raditi o tome da liječnici na žele više obavljati ”teške” poslove. Iako moralna uvjerenja trebaju imati i najčešće imaju određenu razinu konzistentnosti tijekom života osobe, ipak se stabilnost odgovora na moralna pitanja ne može uvijek sa sigurnošću predvidjeti, pogotovo ne do kraja života.

Uostalom, već postoje kriteriji po kojima bi se mogao razlikovati autentični prigovor savjesti od neautentičnog. Primjerice, ESLJP je u jednoj presudi ustvrdio da prigovor treba biti utemeljen na „uvjerenju ili vjerovanju dostatne uvjerljivosti, ozbiljnosti, kohezije i važnosti“. Također, prigovor treba proizlaziti iz „ozbiljnog i nepremostivog konflikta“ „između dužnosti […] i savjesti osobe ili njenih dubokih i iskrenih religijskih ili drugih uvjerenja“. Dakle, razlozi moraju biti ozbiljni i nepremostivi pa liječnik ne bi mogao izraziti priziv proizvoljno ili ga „imati ujutro, a nemati popodne“.

Naravno, opcija izjašnjavanja o prizivu savjesti može se ostaviti kao mogućnost prilikom zapošljavanja, za liječnike koji ga žele izraziti tada, no ona ne smije biti obavezna i svakako mora postojati mogućnost kasnije promjene stava. Važno je ovdje istaknuti i pravo osobe da ne istakne ili ne obznani svoja vjerovanja koja drži u savjesti, što je u kontekstu vojnog priziva savjesti posebno naglasio UN-ov Odbor za ljudska prava: „Odbor nadalje primjećuje da sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi obuhvaća pravo ne obznaniti, kao i pravo obznaniti vlastita vjerovanja koja drži u savjesti.“ Isti je odbor i u drugim prilikama istaknuo pravo pojedinca da „ne bude prisiljen otkriti svoja mišljenja ili pripadanje određenoj religiji ili vjeroispovijedi“.

To pravo da se ne otkriju uvjerenja branio je i ESLJP u slučaju Dimitrias i drugi protiv Grčke gdje je grčko zakonodavstvo zahtijevalo da svjedoci u pravnom postupku otkriju svoja uvjerenja ako žele biti oslobođeni zakletve na Bibliju. Sličnu presudu ESLJP je donio i u slučaju odvjetnika koji je odbio otkriti da nije pravoslavni kršćanin prilikom davanja profesionalne zakletve u Grčkoj. Konačno, u slučaju Sinan Işik protiv Turske Sud je ustvrdio da „pravo da se manifestira nečija religija ili uvjerenje također sadrži negativni aspekt, naime pravo pojedinca da ne bude prisiljen otkriti svoju religiju ili uvjerenje te ne biti prisiljen da djeluje na takav način iz kojeg se može zaključiti da osoba drži – ili ne drži – takva uvjerenja. Posljedično, državne vlasti nemaju pravo intervenirati u sferu individualne slobode savjesti i pokušati otkriti njegova religijska vjerovanja ili ga obvezati da otkrije ta vjerovanja.“

S obzirom na sve navedeno, jasno je kako je prijedlog da bi se liječnik već prilikom zapošljavanja morao izjasniti o prizivu savjesti neodrživ te bi otvorio vrata diskriminaciji liječnika i kršenju njihovih temeljnih prava.

Zaključak

U ovom nizu analizirao sam standardne prigovore pravu na priziv savjesti te pokazao kako većina tih prigovora ne stoji ili nisu ispravno shvaćena. Odgovori na prigovore doveli su nas do niza zaključaka koji ujedno mogu služiti kao smjernice za zakonodavno uređenje priziva savjesti u Hrvatskoj.

Te zaključke i smjernice sažimam ispod:

1. Priziv savjesti nije religijski konstrukt, već predstavlja zasad zapadne, demokratske civilizacije te ujedno poštuje načelo odvojenosti Crkve i države. Prepoznat je i unutar suvremenog projekta ljudskih prava proizlazeći iz slobode savjesti, mišljenja i vjeroispovijedi te kao takav predstavlja civilizacijski doseg koji u najvećoj mogućoj mjeri treba biti zaštićen unutar hrvatskog nacionalnog zakonodavstva.

2. Pravo na priziv savjesti ima solidno utemeljenje u međunarodnom i europskom pravu te hrvatskim ustavnim i zakonodavnim odredbama. Njegova daljnja zaštita, stoga, ne bi predstavljala presedan ili devijaciju od međunarodnih ljudsko – pravnih standarda.

3. Priziv savjesti nije u suprotnosti sa svrhom i profesionalnim standardima medicine, odnosno ginekologije, s obzirom na to da je zaštita zdravlja primarna svrha liječništva, a pobačaj na zahtjev ne spada u nužnu svrhu liječništva bez koje liječnik ne bi mogao biti liječnik.

4. Ako je nešto zakonom dopušteno, ne znači ujedno da je to nečije pravo i da država treba osigurati dostupnost toga. Ako država želi osigurati dostupnost pobačaja, ona to treba učiniti tako da ne ugrožava pravo na priziv savjesti liječnika. Prakticiranje priziva savjesti kao čin odbijanja sudjelovanja u određenom činu ne smije se izjednačavati s onemogućavanjem pristupa pobačaju (tj. aktivnim sprječavanjem drugoga da izvrši pobačaj).

5. Priziv savjesti ne priječi pružanje najvišeg standarda medicinskih usluga. Među međunarodnim i nacionalnim zakonodavnim odredbama pobačaj nije uključen kao dio najvišeg standarda medicinskih usluga. Čak i kad bismo pobačaj na zahtjev uključili među usluge koje spadaju pod najviši standard zdravstvenih usluga, to još ne bi značilo da bi ga svaki pojedini liječnik morao izvršiti, nego bi se osiguranje te usluge trebalo osigurati poštujući druge zakonodavne odredbe koje štite priziv savjesti.

6. Pravedan zakon ne bi trebao obvezivati liječnika s prizivom savjesti na upućivanje pacijenta drugom liječniku koji će izvršiti pobačaj jer to za liječnika predstavlja moralno neopravdano sudjelovanje u činu pobačaja. Ako država uspostavi pobačaj kao pravo, onda teret provedbe ne bi trebao biti na onima koji su udaljeniji od tog zakonodavnog čina, a koji se s njim potencijalno ne slažu, poput liječnika i ravnatelja bolnica. Logičnije bi bilo da takvu obvezu provedu organi izvršne vlasti koji su „bliži“ državi koja je preuzela obveze. Ako država želi osigurati dostupnost pobačaja, to treba činiti na strani ‘ponude’, osiguravajući dovoljan broj liječnika i pružajući lako dostupne informacije, a obveze informiranja i upućivanja ne smiju pasti na pojedine liječnike.

7. Javni registar prizivatelja otvorio bi vrata dodatnoj stigmatizaciji liječnika i ne bi bio koristan ženama koje žele pobačaj. Onoga tko želi dobiti određenu uslugu zapravo ne zanima gdje tu uslugu ne može dobiti, nego gdje može. Stoga bi korisniji bio javni registar liječnika koji vrše pobačaje. Interni registar prizivatelja savjesti koji bi bio dostupan nadležnim tijelima bio bi opravdan kako bi se mogle donositi informirane upravljačke odluke.

8. Insinuacije da neki liječnici rade pobačaje u slobodno vrijeme treba poduprijeti dokazima i prijaviti policiji. Potrebno je postrožiti kontrole i povećati kazne za one koji takvo što rade, a ne ukinuti priziv savjesti. Za grijehe nekolicine koji zloupotrebljavaju određeno pravo ne trebaju platiti svi oni koji to pravo ne zloupotrebljavaju i koji se njime koriste savjesno i odgovorno.

9. Tvrdnja da priziv savjesti predstavlja spolnu diskriminaciju počiva na argumentacijskoj pogrešci. Liječnik ne odbija izvršiti pobačaj jer ga zahtijeva žena, nego jer smatra sam čin pobačaja problematičnim.

10. Promjena posla za liječnike s prizivom savjesti nije prikladno rješenje. Takva odredba bila bi diskriminacijska i jednu grupu liječnika učinila liječnicima „drugog reda“. Ujedno, zakinula bi pacijente i izgledno je da ne bi donijela željene praktične rezultate.

11. Činjenica da u nekim hrvatskim bolnicama svi liječnici imaju priziv savjesti ne znači da ta bolnica ima institucionalni priziv savjesti. Privatne identitetske institucije trebaju imati pravo odbijanja vršenja moralno spornih aktivnosti poput pobačaja, na temelju slobode savjesti, vjeroispovijedi i udruživanja. Pojam „institucionalni priziv savjesti“ bolje je zamijeniti pojmom „identitetske klauzule“.

12. Prijedlog da bi se liječnik već prilikom zapošljavanja morao izjasniti o prizivu savjesti neodrživ je te bi otvorio vrata diskriminaciji liječnika i kršenju njihovih temeljnih prava.

Hrvoje Vargić | Bitno.net

Ostale tekstove iz niza pročitajte OVDJE.