EUROPA I SEDAM ETAPA ZAPADNE KULTURE

Postojanje Europe temelj je povijesnoga razvitka suvremenog svijeta i samo u odnosu prema toj činjenici može se razumjeti razvitak svake pojedine države. Ipak, riječ je o skrivenoj zbilji koje je većina ljudi tek djelomično svjesna. Već više od jednoga stoljeća školstvo, politika i javno mnijenje razvijaju svijest o nacionalnoj pripadnosti i ističu važnost nacionalne države, pri čemu se Europa, poput kakve nejasne apstrakcije, koja jedva predstavlja nešto više od zemljopisnoga pojma, ostavlja po strani. Razumije se da je tome glavni razlog kult nacionalizmi koji, zahvaljujući tome što se, s jedne strane, obraća političkim strastima, a s druge kulturalnom idealizmu, snažno utječe na um prosječna čovjeka. No, u pozadini postoji još jedan razlog, ali ga još uvijek možda nismo dovoljno svjesni. Riječ je o tradiciji obrazovanja koja je odredila okvir zapadnoga mišljenja, a u toj tradiciji pojam Europe nije nikada imao neko određeno mjesto. S jedne strane, postojala je povijest antičkoga svijeta, tj. povijest klasične Grčke i Rima, koja se smatrala bitnim dijelom obrazovnog procesa. S druge strane, i na znatno nižoj razini, postojala je povijest čovjekove vlastite zemlje i njegova vlastitog naroda, koju je trebao poznavati svaki obrazovani čovjek. Ona, međutim, nije uživala poštovanje kakvo su uživali klasična povijest, humanističko obrazovanje ili čak prirodna znanost. Prijelaz od jedne prema drugoj povijesti omogućile su knjige poput Gibbonove studije Zalaz i propast Rimskog Carstva, a upravo je takve knjige, koje su tada na najbolji način proučavale Europu, omogućila stara obrazovna tradicija. No, one su bile upadljivo pristrane i nezadovoljavajuće pa je svijest o Europi kao povijesnoj zbilji bila nešto što je na neki način trebalo pokupiti usput, na putu između staroga Rima i današnje Engleske (ili ma koje druge zemlje), i samo se iznimno poduzetan duh mogao odlučiti na istraživanje gdje i kako se ona prvi put pojavila i kakvo je njeno pravo značenje.

Od toga nedostatka u našem obrazovanju pati sva suvremena kultura. Zapravo, gorka žetva što je danas žanjemo u velikoj je mjeri plod ove početne pogreške.

Zanemariti Europu i usredotočiti svu pozornost na političku zajednicu kojoj pripadamo, kao da je ona čitava društvena zbilja, znači, u krajnjem slučaju, prizivati totalitarnu državu. Nacionalsocijalizam nije ništa drugo doli plod takva razvitka koji je nastao uz pomoć germanske temeljitosti i pruske bezobzirnosti.

Sa svoje strane, pak, demokratske su zemlje nesumnjivo odbile prihvatiti krajnje posljedice nacionalističkoga krivovjerja. One su uspjele sačuvati vezu s tradicijom naravnoga zakona i živu svijest o međunarodnim obvezama. Pa ipak, i one su zanemarile činjenicu da Europa postoji kao društvena zbilja, kolebajući se između stvarnosti nacionalne države i ideala kozmopolitskoga i liberalnoga svjetskog poretka, koji je u teoriji pokrivao čitav ljudski rod, ali je u stvarnosti ipak bio ovisan o ekonomskim uvjetima međunarodne trgovine i kapitala. Pa ipak, bez Europe ne bi moglo postojati ni jedno ni drugo. Europa je ipak nešto više od zbroja nacija i država europskoga kontinenta i nešto daleko više od jedne podvrste suvremene međunarodne zajednice. Ukoliko možemo kazati da postoji svjetska zajednica, ili svjetska civilizacija, tada moramo biti svjesni činjenice da je ta civilizacija čedo Europe. Ako je, pak, kako danas mnogi ljudi vjeruju, taj ideal svjetske civilizacije doživio brodolom i prije nego što se uspio ostvariti, Europa ipak ostaje najrazvijeniji oblik društva sto ga je čovječanstvo do sada upoznalo.

Sto je, dakle, Europa? (Europa je zajednica naroda koji imaju udjela u zajedničkoj duhovnoj tradiciji čiji korijeni sežu tri tisuće godina unatrag, do istočnoga Sredozemlja, a prenosila se iz stoljeća u stoljeće, i od naroda do naroda, sve dok na kraju nije obuhvatila čitav svijet. Stoga se ta tradicija kao cjelina ne može sasvim poistovjetiti s europskim kontinentom. Ona je ušla u Europu i prešla njene granice pa je stoga ono što mi zovemo “Europom” u kulturnom smislu doista samo jedna etapa ovoga općenitijeg razvitka.

Kao što sam pokazao u prethodnom poglavlju, Europu i njen povijesni razvitak možemo shvatiti samo ako proučimo kršćansku kulturu budući da ta kultura čini samu srž sveukupnog procesa. Europa je prvi put postala svjesna sebe kao zajednice naroda koji vjeruju u iste moralne vrijednosti i zajednički duhovni cilj tek onda kada je postala kršćanskom.

Kada se to ima u vidu, cjelokupan razvitak zapadne kulture možemo podijeliti u tri glavne etape – predkršćansku, kršćansku i postkršćansku, a svaku od njih također možemo podijeliti u dvije ili tri faze.

Postoje najprije dvije faze klasične sredozemne kulture: (1) helenizam i (2) rimski svijet. Zatim slijede tri središnja razdoblja kršćanske povijesti: (3) oblikovanje zapadnoga i istočnog kršćanstva, (4) srednjovjekovno kršćanstvo, koje traje od jedanaestoga do petnaestog stoljeća, i (5) razdoblje vjerskih podjela i humanističke kulture, koje traje od šesnaestoga do osamnaestog stoljeća. Konačno, imamo (6) razdoblje revolucija; koje obuhvaća drugu polovicu osamnaestoga i devetnaesto stoljeće, u kojemu se europska kultura sekularizirala te, (7) raspadanje Europe, koje je u isti mah i uzrok i posljedica dvaju svjetskih ratova u čijoj sjeni i danas živimo.

1. Helenizam

Prva od ovih triju etapa jest predkršćanska, pa čak i predeuropska, budući da je nastala u području Egejskoga mora i ostala do kraja pretežno vezana uz Sredozemlje. Unatoč tome, ona je bila izrazito zapadna te su je sve kasnije etape europske kulture smatrale izvorištem svoje intelektualne, a često i društvene tradicije.

Naime, zapadna je civilizacija rođena kada su u vrijeme perzijskoga rata Grci po prvi put postali svjesni odvojenosti od azijskoga svijeta, kada su shvatili da žive drukčijim načinom života i da se njihova mjerila vrijednosti razlikuju od mjerila vrijednosti velikih arhaičnih civilizacija staroga Istoka. Nov način života i mišljenja već su se u potpunosti očitovali u sjajnim stvaralačkim dostignućima helenske kulture tijekom sedmoga i šestog stoljeća prije Krista, u razdoblju razvitka grada-države i njenih političkih ustanova, velikoga širenja grčkih kolonija po obalama Sredozemlja i Crnoga mora i početka razvoja grčke znanstvene i filozofske misli. U ovom ranijem razdoblju helenske kulture prednjačili su Jonjani i druga grčka plemena iz Male Azije, dok je europski dio Grčke imao podređenu ulogu. To su promijenili ratovi s Perzijom, i to ne samo zato što je grčki svijet preuzeo vođenje tadašnje Europe, već još više zbog toga što su u njemu narasli samosvijest i osjećanje jedinstva cijeloga grčkog svijeta, nasuprot orijentalnom svjetskom carstvu koje je prijetilo grčkoj nezavisnosti. Unatoč tome što su grčki gradovi-države ljubomorno čuvali i poticali zavičajno domoljublje, oni su bili veoma privrženi općenitijem jedinstvu helenskoga svijeta, što znači da dvojnost države i kulture, koja obilježava srednjovjekovnu i suvremenu Europu, ima svoj prauzor već u grčkom svijetu.

Prema tome, dva pola grčke civilizacije bijahu slobodan grad i zajednička kultura. Kao „slobodni ljudi”, kao članovi zajednice koja sama sobom upravlja, Grci su se osjećali

različitima od drugih naroda a kao članovi šire, helenske zajednice, koja je obuhvaćala stotineg radova i bila u doticaju sa svim dijelovima Sredozemlja, Grci su razvili mišljenje i racionalno istraživanje i tako udarili temelje zapadne filozofije i znanosti. Na isti su način razvili i svoj vlastiti osebujni sustav obrazovanja – Paideia – koji je bio potpuno različit kako od tradicionalne izobrazbe orijentalnih svećenika, tako i od ratničke stege pripadnika barbarskih plemena, postavši izvor i uzor zapadne liberalne tradicije u odgoju i obrazovanju. Ukratko, upravo su Grci tvorci zapadne ideje čovjeka i onoga posebnog shvaćanja humanističke kulture koje je postalo jedan od oblikovnih elemenata europske tradiciji.

Međutim, unatoč tome što su bili istinski tvorci zapadne tradicije, Grci su veoma malo utjecali na kontinentalni dio Europe. Drugi veliki val helenske ekspanzije i kolonizacije, započet u četvrtom stoljeću, bio je usmjeren prema Istoku pa su tijekom helenskoga razdoblja zapadna i srednja Azija, od Sredozemlja do Oksusa i Inda, bile prekrivene mrežom grčkih gradova. Oni su bili pod zaštitom grčko-makedonskih dinastija koje su širenje helenske kulture smatrale temeljem i opravdanjem svoje moći. Tako je helenizam postao prava svjetska civilizacija koja je utjecala na kulture svih azijskih naroda, sve do sjeverozapadne Indije i Turkmenistana na Istoku. Širenje grčkoga imperija prema Istoku teklo je usporedo sa slabljenjem grčke moći u Europi pa je isti naraštaj koji je vidio osvajanje i helenizaciju Istoka od strane Aleksandra i njegovih nasljednika također bio svjedok uspona nove sile na Zapadu kojoj je bilo suđeno da bude posrednik između helenske civilizacije na Istoku i barbarskih naroda zapadne Europe.

2. Rimski svijet

Taj proces čini drugu etapu u povijesti zapadne kulture. Ona pokriva vremenski raspon od šest ili sedam stoljeća – tri stotine godina  od Aleksandra do Augusta i isto toliko od Augustove smrti do Konstantinova obraćenja. Tijekom tih nekoliko stoljeća Rim je postupno iz ratarske države u središnjoj Italiji izrastao u svjetsko carstvo koje je obuhvaćalo čitavo Sredozemlje od Atlantskoga oceana do Eufrata i Kavkaza, i od Rajne i Dunava do saharske i arapske pustinje. Tako je prvi i ujedno posljednji put u povijesti zapadne kulture sav civilizirani svijet istočno od Perzije i Indije bio ujedinjen u jedinstvenu državu kojom je vladao jedan gospodar, u kojoj je vladalo običajno pravo i koju je branio jedinstven vojnički sustav. Na prvi pogled čini se kao da ima malo što zajedničkoga između rimskog duha i duha helenske kulture. Rimljani su bili narod vojnika i organizatora, pravnika i inženjera, graditelja putova i mjernika, čija se dostignuća mogu sažeti u kratkoj rečenici: “Balbus je podigao zid.” Oni nisu bili nadareni za apstraktno mišljenje i nisu se odlikovali stvaralačkom umjetničkom maštom kao Grci, a njihovo golemo carstvo, izgrađeno uz pomoć vojne stege i nemilosrdnoga političkog planiranja, u usporedbi s Periklovom Atenom doimlje se jednako inferiornim kao što se Koloseum čini inferiornim u usporedbi s Partenonom. No, bez obzira na to, posao što su ga obavili bio je neobično duga vijeka i zapadnoj je kulturi poslužio bolje od spektakularnih dostignuća Aleksandra i njegovih nasljednika. Dok su se Aleksandar i njegovi nasljednici zadovoljili osvajanjem civiliziranoga Istoka, koji su pokrili vanjskim premazom helenističke urbane kulture, Rimljani su zaorali neobrađenu zemlju zapadne Europe i ispresijecali je cestama, postavivši temelje gradovima na mjestima gdje oni do tada nisu postojali. Iako oni nisu stvorili zapadnu kulturu, oni su je širili i branili. Zidovi što ih je Balbus dao izgraditi u nortumbrijskim vrištinama i uokolo straža u Libijskoj pustinji bili su štit koji je branio i omogućavao napredovanje klasične mediteranske kulture prema Zapadu. Sami Grci, kao Polibije i Strabon, prvi su shvatili rimska dostignuća kao nešto što je neophodno za nastavak i dovršenje dostignuća helenizma.

Prema tome, druga etapa europske kulture nastala je kao posljedica zajedničkoga pregnuća tih dvaju velikih mediteranskih naroda. Rimski duh je u zapadnoj Europi izgradio civilizirano društvo koje, unatoč promjenama do kojih je došlo u kasnijim stoljećima postoji i dan-danas, barem u Italiji, Galiji i Španjolskoj. To društveno uređenje omogućilo je prijenos i širenje helenske tradicije. Latinska književnost i obrazovanje, čiji vrhunac predstavljaju Ciceron, Livije, Horacije i Kvintilijan, pojednostavljena je inačica helenističke kulture. Ona je bolje odgovarala potrebama novih naroda na Zapadu nego njezin grčki prauzor. Na taj je način latinski kao zajednički jezik obrazovanoga svijeta na Zapadu potrajao još tisuću godina nakon što se civilizirani Istok prestao služiti grčkim jezikom. Nema nikakve sumnje da je moć latinskoga elementa u zapadnoj kulturi jednako toliko posljedica utjecaja Katoličke crkve koliko i utjecaja Rimskoga Carstva, ako ne i više. Crkva je, naime, zapadnim barbarima pristupila sa svim ugledom latinske kulture i rimske vladavine. Kao što je Rim bio posrednik između helenizma i Zapada, tako je i Crkva djelovala kao posrednik između latinskoga Zapada i novih naroda sjeverne Europe. Posljednja usluga koju je Rimsko Carstvo učinilo razvitku zapadne kulture sadržana je u polaganju socioloških i pravnih temelja za novu vjersku zajednicu koja je imala svoju crkvenu hijerarhiju i svoje kanonsko pravo.

Toj zadaći prethodila je dugotrajna i grčevita borba. Kršćanstvo kao element zapadne kulture izvorno uopće ne pripada Zapadu. Ono je u rimsko-helenistički svijet presadilo prastaru vjersku tradiciju koju je nedirnutom sačuvao narod nepokolebljivo ustrajan u borbi protiv prodornoga utjecaja helenističke svjetske kulture.

Proistekavši iz toga nepoznatog orijentalnog svijeta, kršćanstvo se u rimsko-helenskoj kulturi pojavilo s novom vjerom i s novim mjerilima duhovne vrijednosti s kojima je htjelo promijeniti ljudski život, što je nužno izazvalo protivljenje grčke kulture i progone rimske države. Tijekom samo jednoga naraštaja kršćanstvo se iz Sirije proširilo gradovima Male Azije i Grčke sve do samoga Rima, a potom se velikom brzinom nastavilo širiti prema Istoku i nešto sporije prema Zapadu, prožimajući čitav tadašnji civilizirani svijet. Ono se puna tri stoljeća borilo za opstanak, dok konačno nije prihvaćeno kao univerzalna vjera toga svjetskog imperija. Na istočnim obalama Sredozemlja ono je taj položaj zadržalo duže od tisuću godina, dok se na Zapadu uspjelo učvrstiti tek poslije pritiska barbarskih plemena i raspada Carstva. Unatoč tome, zapadna je Crkva bila dovoljno snažna ne samo da preživi pad Carstva, već i da nastavi tradiciju jedne razvijene kulture i postane pribježište pokorenih naroda.

3. Oblikovanje zapadnoga i istočnog kršćanstva

Oblikovanje zapadnoga kršćanstva, započeto obraćenjem barbara i nastojanjem Crkve da tim barbarima prenese tradiciju sredozemne kulture, označava novu etapu u razvitku Zapada i rađanje nove europske zajednice naroda. Bio je to polagan proces koji je u devetom stoljeću prekinut novom provalom barbara sa Sjevera i Istoka, kao i muslimanskim osvajanjem Španjolske i zapadnog Sredozemlja. Taj proces završen je tek onda kada su se obratili i u zajednicu kršćanske Europe uključili skandinavski Vikinzi i Mađari. Tijekom tih pet ili šest stoljeća suradnja između Katoličke crkve i barbarskih kraljevstava, kao i misionarska djelatnost irskih i anglosaksonskih redovnika, čiji su samostani bili središta kršćanske kulture i obrazovanja u zemljama gdje nikada nisu postojali gradovi, udarili su čvrste temelje kršćanskom društvu.

Žarište toga novog europskog razvoja tijekom ovih stoljeća bilo je Franačko Kraljevstvo koje je obuhvaćalo veći dio Francuske, Belgije te zapadne i središnje Njemačke. U tom oblikovnom središtu stjecali su se živahni utjecaji zapadne kulture i u njemu je najprije započelo svjesno nastojanje usmjereno prema ostvarenju društvenoga jedinstva zapadnog kršćanstva. To jedinstvo bilo je utemeljeno na savezništvu nove franačke karolinške dinastije s papinstvom, a dovršeno je i posvećeno u Rimu na Božić godine 800. kada je za cara okrunjen Karlo Veliki. To je u prvom redu bio uspjeh obnoviteljske struje u Crkvi koju su više od ikoga drugog predstavljali anglosaksonski misionari i znanstvenici poput sv. Bonifacija i Alkuina. Ideali kojima su se oni zanosili nadahnuli su novo karolinško zakonodavstvo i dalekosežan program oživljavanja i obnove obrazovanja, liturgije i pisma. Sve ove djelatnosti bile su prožete kršćanstvom koje je bilo shvaćeno kao sveobuhvatno jedinstvo Crkve i države u kojemu je vladar kao pomazani vođa kršćanskoga puka bio doživljavan kao svetinja.

Takvo shvaćanje nadživjelo je politički raspad Karolinškoga Carstva koje je propalo pod naletima Vikinga i Mađara. Njega je naslijedila nova zajednica, koja je nikla na njegovim ruševinama, novo carstvo kojemu su u desetom stoljeću udarili temelje saksonski kraljevi Njemačke, feudalne države koje su sačinjavale Francusko Kraljevstvo, pa čak i anglosaksonsko kraljevstvo Engleske, koje su utemeljili kralj Alfred i njegovi nasljednici. Srednjovjekovno kršćanstvo u najpotpunijem je smislu riječi predstavljalo proširenje i ispunjenje Karolinškoga Carstva i njegove kulture.

4. Srednjovjekovno kršćanstvo

Tijekom čitavoga tog višestoljetnog oblikovanja zapadna je Europa ostala razmjerno zaostalo područje na krajnjoj granici civiliziranoga svijeta. Ona se prostirala na području koje je zapremalo manje od trećine europskoga kontinenta i nipošto nije bila ni njegov najbogatiji ni najciviliziraniji dio. U jedanaestom stoljeću, pak, zapadna se kultura iz svoje karolinške jezgre počela širiti u svim pravcima, pretvorivši tijekom naredna tri ili četiri stoljeća Europu, koja je do tada bila obično barbarsko zaleđe, u središte svjetske kulture koje ni po svojoj moći ni po bogatstvu nije zaostajalo za starijim, orijentalnim civilizacijama, već ih je u stvaralačkoj energiji čak i nadmašilo. Ova su stoljeća bila svjedoci uspona europskih gradova i država. U njima se stvarala nova umjetnost, novo pjesništvo, nova filozofija, kao i nove društvene, kulturne i vjerske ustanove: viteški red, parlamentarni staleži, vjerski redovi i sveučilišta.

Svu tu kulturnu djelatnost nadahnjivalo je karolinško shvaćanje kršćanstva koje je u njemu vidjelo društveno jedinstvo, zajednicu kršćanskih naroda koja je istodobno obuhvaćala i nadilazila niže stvarnosti naroda, kraljevstva i grada. No, ovo shvaćanje više nije svoj glavni izraz nalazilo u univerzalnom carstvu, već u univerzalnom uređenju Crkve kako ga je shvaćao obnoviteljski pokret jedanaestoga i dvanaestog stoljeća. Umjesto cara, glava kršćanskoga svijeta i vladar kršćanskih naroda postao je papa.

Istina, karolinški ideal univerzalnoga kršćanskog carstva i dalje je bio živ – još u četrnaestom stoljeću bio je tako snažan da je nadahnuo stvaranje najvećega srednjovjekovnog pjesnika Dantea. No, u to vrijeme on je već bio jedva nešto više od utopijskoga ideala, dok je međunarodni ugled papinstva bio činjenica utjelovljena u zakonu i institucijama kršćanstva koja je silom provođena uz pomoć djelotvornog sustava centraliziranog upravljanja. Tako je srednjovjekovno kršćanstvo u svom središnjem razdoblju, od Grgura VII. do Bonifacija VIII. (oko 1075.-1300.), bilo neka vrsta teokratskog društva u kojemu je prevlast nad čitavom društvenom hijerarhijom kršćanstva imala duhovna vlast.

Taj teokratski internacionalizam očituje se u gotovo svakom vidu srednjovjekovne kulture: u križarskim ratovima koji su, barem teorijski, bili međunarodni pohodi protiv zajedničkih neprijatelja kršćanstva, u vjerskim i vojničkim staležima koji su bili međunarodna tijela kršćanstva, i u postojanju sveučilišta poput Pariza i Bologne, koja su bila visokoškolska učilišta za čitavu zapadnu Europu. Štoviše, jedinstvo europske kulture bilo je pojačano uporabom latinskoga jezika kao posvećenog jezika liturgije i zajedničkog jezika obrazovanja, simbolima i slikama religiozne umjetnosti te zajedničkim idealima i ustaljenim načinima aristokratskoga ophođenja izraženim u kultu viteštva.

Svi ti utjecaji proširili su se daleko preko granica latinskoga Juga i karolinškog Zapada. Tijekom tih stoljeća središnja i istočna Europa, uključujući Poljsku, Litvu i Mađarsku, uključene su u zajednicu zapadnoga kršćanstva.

Međutim, dok su se stvari tako odvijale na Zapadu, na Istoku su pred navalom novih, stepskih, ratničkih naroda počela slabiti stara civilizacijska središta. Mongoli su razorili Bagdadski kalifat i osvojili Kinu, Perziju i Rusiju, a Turci su se utvrdili u Maloj Aziji i na Balkanu i konačno srušili Bizantsko Carstvo. Posljedica tih promjena očitovala se u tome što se osovina svjetske kulture postupno premještala prema Zapadu, dok je Istok počeo gubiti vodeći kulturni položaj. Mjesto Grčke, kao najnaprednije europske zemlje u umjetnosti, obrazovanju i ekonomskom razvitku, preuzela je Italija. Doista, s obzirom na bogatstvo i raznovrsnost društvenoga i intelektualnog života, talijanski gradovi-države u kasnom srednjem vijeku mogli su se s punim pravom mjeriti s grčkim gradovima-državama u šestom stoljeću.

5. Razdoblje vjerskih podjela i humanističke kulture

Istodobno, napredovanje zapadne kulture u kasnom srednjem vijeku nepovoljno se odrazilo na jedinstvo srednjovjekovne karolinške kulture, utemeljene na savezu papinstva s pokretom crkvene obnove u Francuskoj i Njemačkoj, kao i s vladajućim slojevima na Sjeveru, koji su tu obnovu podržavali i davali zamah križarskom pokretu. Preporod mediteranske kulture razdvojio je ta područja tako da je obnoviteljski duh, koji je na Sjeveru bio još uvijek snažan, umjesto da bude saveznik papinstva, postao njegov neprijatelj dok se, istodobno, papinstvo sve više talijaniziralo, postajući glavni zaštitnik nove humanističke kulture. Teokratsko jedinstvo srednjovjekovnoga kršćanstva se raspalo, a Europa je postala zajednica suverenih država u kojima je svjetovna kneževa vlast ukinula ili barem oštro ograničila duhovnu vlast univerzalne Crkve.

S vjerskoga stajališta, gubitak kršćanskog jedinstva bio je tragedija od koje se kršćanstvo nije nikada oporavilo. No taj gubitak nije značio kraj jedinstva europske kulture jer je utjecaj nove humanističke kulture, koji se krajem petnaestoga i tijekom šesnaestog stoljeća iz Italije proširio i u druge dijelove Europe, uspostavio intelektualno i umjetničko jedinstvo između dviju polovica podijeljenoga kršćanstva i među suverenim državama i narodima Europe.

Na taj način, unatoč tome što je latinski jezik prestao biti zajednički posvećeni jezik liturgije i vjere, on je više no ikada bio zajednički jezik obrazovanja. Štoviše, klasična tradicija u europskoj kulturi sada je bila ojačana i proširena obnavljanjem helenske tradicije koja je od petnaestoga stoljeća sve više utjecala na zapadno obrazovanje i zapadnu misao općenito. Ponovna helenizacija zapadne kulture započela je mnogo ranije, u srednjem vijeku, kada su, zahvaljujući arapskim prevoditeljima u dvanaestom stoljeću, ponovno postale dostupne grčka znanost i filozofija i kada je došlo do procvata Aristotelove filozofije koja je krajem srednjeg vijeka veoma mnogo utjecala na zapadnu misao. Međutim, tek je s renesansom koja je ponovno stupila u izravan doticaj s helenskom kulturom, došlo do sazrijevanja toga razvoja koji je donio plod u obliku silnoga napretka znanstvene misli čiji su predstavnici bili Kopernik, Kepler i Galileo. Od šesnaestoga stoljeća Europa će nadmašiti Grke izvornošću i smionošću kozmologijske spekulacije. Svaki novi naraštaj širio je granice znanosti i zapadni je čovjek tako upoznao prirodu i tako ovladao njome te se činilo kako napretku čovječanstva nema kraja.

Dotle se bio već sasvim promijenio vanjski okvir europske kulture. Prije nego što je zapadna znanost otkrila novi svijet znanja, zapadni je čovjek već bio otkrio i osvojio nova prostranstva zemlje. Poraz što su ga Zapadu u posljednjim križarskim vojnama na Nikopolju i Varni nanijeli Turci i vlast što su je uspostavili nad važnim povijesnim trgovačkim putovima prema Aziji i Africi prisilili su Europu da potraži nove prostore širenja i nove trgovačke putove. Portugalska pomorska otkrića u Africi, kojima je otvoren novi prekooceanski put za Indiju i Daleki istok, kao i španjolsko otkriće i osvajanje Novoga svijeta, značilo je općenito novo usmjerenje Europe od Sredozemlja prema Atlantskom oceanu i od starih kontinentalnih trgovačkih putova prema novim, oceanskim putovima. Razvitak ekonomske djelatnosti, ekspanzija europske trgovine oceanskim putovima i kolonizacija poravnali su zapadnoj civilizaciji put za gospodarenje svijetom, ali su također potaknuli za ovo razdoblje karakteristično političko suparništvo među europskim silama, koje su dodatno zamrsili vjerski sukobi nakon reformacije. Kako ova borba za utjecaj ne bi uništila europski sustav, izrađen je sustav ravnoteže moći koji je bio plod renesansne umjetnosti vođenja državnih poslova i u kojemu se ogleda napetost sukobljenih sila unutar granica zajedničke kulture. Unatoč revolucionarnom i razornom otimanju za prevlast, to se nastojalo ostvariti uz pomoć najtradicionalnijih i najformalnijih europskih institucija – dvorova velikih sila koji su težili tome da sudjeluju u jednoj te istoj humanističkoj kulturi i da nasljeduju jedne te iste obrasce društvenog ponašanja. Tako su, unatoč razornim posljedicama nacionalnih suparništava, upravo europske razmirice i diplomacija doveli do stvaranja jedne ograničene međunarodne zajednice tako da su zapadni državnici, diplomati i generali u ovom razdoblju pripadali istom svijetu, slično razmišljali i razgovarali, slično se ponašali i odijevali.

6. Razdoblje revolucija

Visokostilizirana aristokratska civilizacija Europe nakon renesanse, koja se u potpunosti razvila za vladavine Luja XIV., razlikovala se od ranijih razdoblja europskoga razvoja po tome što nije imala vjerske temelje. što je dvorska kultura bila jača, to je slabija bila kultura Crkve tako da je u osamnaestom stoljeću europsko društvo bilo izloženo procesu brzog posvjetovnjenja koje je u potpunosti promijenilo zapadnu kulturu. Savezništvo dvorova s humanističkom kulturom i razvitkom znanosti, koja je po svom duhu još uvijek bila pretežno humanistička, stvorilo je nove ideale prosvijećenog despotizma i racionalizacije ljudskoga života koji su se širili uz pomoć znanstvenih spoznaja. To je bilo osobito izraženo u Francuskoj, gdje je taj razvitak bio svjesno protukršćanski i gdje je prosvjetiteljstvo započelo pravi križarski rat protiv mračnoga fanatizma i praznovjerja koje je ono vidjelo utjelovljenima u Crkvi i crkvenim redovima. Preko dvorova i aristokratskih salona to gibanje se iz Francuske nevjerojatnom brzinom proširilo cijelom kontinentalnom Europom, sve do Rusije i Portugala.

Različit oblik ovaj je pokret poprimio samo u Engleskoj. Jedino u toj europskoj zemlji dvorska kultura je bila relativno nevažna pa je središte moći s dvora prešlo na velike zemljoposjednike koji su vladali zemljom uz pomoć parlamentarnih ustanova i bili praktično samostalni u odnosu na kraljevsku i crkvenu vlast. Pod njihovom vladavinom englesko društvo je također iskusilo proces sekularizacije, ali ona nije bila tako potpuna i revolucionarna kao u kontinentalnom dijelu Europe. Energija engleskoga društva bila je usmjerena prema praktičnim ciljevima, prema trgovinskoj i industrijskoj ekspanziji, potpomognutoj kapitalizmom i znanstvenim istraživanjima. Ondje nije bilo iznenadna prekida s vjerskom tradicijom. Štoviše, za razliku od kontinentalne Europe, u Engleskoj osamnaestoga stoljeća vidimo pučki pokret vjerske obnove koji je imao velik utjecaj na običan svijet i englesku srednju Masu. Na taj je način u Engleskoj pokret koji je težio za sekularizacijom kulture bio prilično neujednačen i nepravilan. Ondje nije bilo oštra sukoba između vjerske tradicije i znanstvenog prosvjećivanja, već se samo pojavio određen broj disidentskih sekti i stranačkih pokreta, koji su razbili tradicionalno jedinstvo vjere i kulture i stvorili svoja vlastita vjerovanja i ideologije. Neki od tih pokreta, kao npr. unitarijanci, bili su vrlo bliski prosvjetiteljstvu, a na čelu su im bili filozofi i znanstvenici poput Josepha Pristleyja. Drugi, primjerice metodisti, bijahu nadahnuti idealom osobne pobožnosti i evanđeoske jednostavnosti. Svjesno ili nesvjesno, svi su oni djelovali kao kvasac društvenih promjena i utirali put obnoviteljskim pokretima narednoga stoljeća.

U kontinentalnoj Europi, a osobito u Francuskoj, gdje nisu postojale slične sektaške skupine, sekularizacija kulture bila je potpunija pa je sukob između prosvjetiteljstva i tradicije bio daleko oštriji. Prosvjetiteljstvo se postupno pretvorilo u neku vrstu protureligije pa su duhovne snage, kojima je bio onemogućavan tradicionalni vjerski izražaj, našle odušak u novom revolucionarnom kultu, utjelovljenom u Deklaraciji o pravima čovjeka i nadahnutom iracionalnom vjerom u Razum i neograničenom nadom u napredak čovječanstva do kojega će doći kada se ono oslobodi vjekovnog tlačenja svećenika i kraljeva. Prirodna posljedica tih vjerovanja je politička demokracija i ekonomski liberalizam. Nastojanje da se ona oživotvore u stvarnosti korjenitim prekidom s prošlošću i uvođenjem novih, racionalnih institucija dovelo je do Francuske revolucije, Vladavine terora i, konačno, do Napoleonova carskog imperijalizma.

Napoleonovo carstvo bilo je izraz odvažnoga nastojanja da se na novim osnovama ponovno uspostavi jedinstvo Europe. Za trenutak se činilo da se pojavio novi Cezar koji će svojim vojničkim genijem i organizacijskim sposobnostima uspjeti popraviti trošno zdanje ancien regimea i pretvoriti ga u uređenu i skladnu građevinu. Međutim, klasična simetrija style empirea jedva da je bila nešto više od ožbukane fasade koja nije mogla skriti raznorodnu strukturu skrivenu ispod žbuke. Između vojničke autoritarnosti Carstva i liberalnoga idealizma Revolucije vladalo je nužno proturječje pa je tvrdoglavi otpor najsamostalnijih zapadnih naroda, Britanaca i Španjolaca, konačno probudio uspavanu energiju europskoga nacionalizma i prouzročio pad Napoleona i raspad njegova carstva. Unatoč tome, Revolucionarna četvrtina stoljeća, od godine 1789. do 1814., promijenila je lice Europe i značenje zapadne kulture. Ona je pomela časne ostatke srednjovjekovnoga kršćanskog društva – Sveto Rimsko Carstvo, svjetovnu moć Crkve s njenom crkvenom vlašću i zadužbinama, hijerarhijski ustroj društva i posvećeno značenje kraljevanja. Ancien regime pretrpio takav udarac da ga nisu mogle spasiti ni sve velesile koje su sačinjavale Svetu alijansu ni svi državnici okupljeni na Bečkom kongresu.

Unatoč svemu tome, posao što su ga državnici obavili u Beču u mnogočemu je nadmašio posao njihovih nasljednika u Versaillesu, 1919., ili u Dumbarton Oaksu i San Franciscu, 1944.-1945. Oni su se s problemom europskoga jedinstva suočili razumno i konstruktivno, bez utopijskih iluzija i nacionalističkih predrasuda. Njihovo nastojanje, koje je išlo za tim da staro, antagonističko načelo ravnoteže moći zamijene praktičnim sustavom međunarodne suradnje, utjelovljenom u pregovaranju i slozi među europskim državama, bilo je u osnovi razumno i Europi je osiguralo dugotrajan mir kakav u njoj nikada do tada, a ni kasnije, nije vladao. Neuspjeh toga nastojanja nije proizišao ni iz kakva njemu svojstvena nedostatka, već je on posljedica nepostojanja bilo kakva zajedničkoga duhovnog načela koje bi moglo nadvladati centrifugalne sile u europskoj kulturi. Revolucionarni idealizam, koji je našao svoj izraz u tajnim društvima, nacionalnom liberalizmu i demokratskom socijalizmu, bio je odveć snažan da bi ga mogao zaustaviti kruti konzervativizam obnovljenih monarhija. Postojala je upadna suprotnost između represivnoga tradicionalizma njemačkih i talijanskih državica, s jedne strane, i golema rasta bogatstva i stanovništva, kao i razvitka tehnike u atlantskom svijetu, na drugoj strani. Amerika je postala obećanom zemljom europskoga seljaka i umjetnika. Ravnotežu između tih dvaju svjetova održavala je Engleska, radionica i banka svijeta, vladarica nad morima i domovina parlamentarnih ustanova. Ekonomska i kolonijalna ekspanzija zapadne kulture, za koju su bili uglavnom zaslužni ljudi kojima je engleski bio materinji jezik, poslužila je kao sigurnosni ventil za frustrirane i potisnute Europljane, osobito za političke izbjeglice godine 1848., kao i za mnogobrojne žrtve gladi i industrijske depresije. Međutim, ona je u isto vrijeme ojačala centrifugalne tendencije u kulturi devetnaestoga stoljeća tako da je ekspanzija Europe istodobno značila i bijeg iz nje. Unatoč iskrenim i mirotvornim nakanama Bečkoga ugovora i nastojanja za skladom među europskim državama, liberali i demokrati doživljavali su Svetu alijansu kao urotu kraljeva protiv naroda i zavjeru despotizma protiv slobode.

Kao posljedica toga, upravo u vrijeme kad je vanjski ugled europske kulture dosegao vrhunac, a europska znanost, bogatstvo i moć osvojili i preobrazili svijet, žestoki sukobi unutar Europe raskomadali su ovaj kontinent. Ustavnom reformom 1832., koja je provedena bez prolijevanja krvi, u Engleskoj je započelo dugotrajno razdoblje društvenoga mira i ekonomskog napretka, nadahnutog ideologijom viktorijanskog liberalizma. Međutim, u kontinentalnom dijelu Europe sukobljene su strane bile isuviše žestoke, a njihova snaga i odveć izjednačena da bi se mogao ostvariti sličan kompromis. Tradicija revolucionarnoga liberalizma, nacionalizma i socijalne revolucije potkopala je poredak koji je nastupio nakon restauracije i srušila Svetu alijansu, ali ona nije mogla stvoriti novi europski poredak. Konačan pobjednik u ovoj borbi bila je centralizirana i militarizirana država Njemačko Carstvo, koja je predstavljala savezništvo između stare tradicije pruskoga militarizma i nove ideologije njemačkoga nacionalizma. Međutim, ni militarizam ni nacionalizam nisu bili pogodni za ostvarenje ideala europskoga jedinstva pa je europska kultura u razdoblju Bismarckove vladavine duhovno nazadovala, nasuprot rastućoj ekonomskoj i vojnoj moći te europske države.

7. Raspadanje Europe

U posljednjem razdoblju ovoga našeg pregleda, od 1914. do 1950., rasap europske kulture očitovao se u novim ratovima i revolucijama koje su srušile europsku zajednicu naroda i Europi oduzele vodeću ulogu u svijetu.

U ovom razdoblju prijeteći njemački militaristički imperijalizam ujedinio je protiv sebe preostali dio svijeta i prisilio najprije Veliku Britaniju, a potom i Sjedinjene Američke Države, da napuste tradicionalnu politiku izoliranosti od kontinentalne Europe i da svoju ekonomsku i financijsku moć usmjere prema vojnim ciljevima. Prvi svjetski rat imao je za posljedicu propast triju velikih vojničkih carstava srednje i istočne Europe, što je omogućilo nastajanje novoga društvenog i političkog sustava. No, nastojanje zapadnih sila da Europu i svijet preurede na liberalnim i demokratskim načelima nije udovoljilo zahtjevu situacije i one nisu mogle držati pod nadzorom već ranije oslobođenu revolucionarnu energiju. Na ruševinama militarističkih carstava nastale su nove totalitarne države – Sovjetska Rusija i nacionalsocijalistička Njemačka – koje su zahvaljujući, s jedne strane međusobnim sukobima, a s druge međusobnoj suradnji, srušile demokratski usmjerene nacionalne države istočne Europe, koje su upravo nastajale, i ubrzale Drugi svjetski rat.

Posljedice toga rata na europsku kulturu bile su neusporedivo pogubnije od posljedica Prvoga svjetskog rata. Nakon njega Europa nije bila samo ekonomski uništena, već i moralno oslabljena. Nova granica između zapadne Europe i istoka kontinenta, koji je bio pod komunističkim nadzorom, podijelila je Europu nadvoje. Granica koja prolazi kroz srce srednje Europe nije samo politička granica, već i razdjelna crta između dvaju suprotstavljenih svjetova koja isključuje svaku mogućnost društvenoga saobraćanja i komunikacije među kulturama te se čovjek koji želi prijeći iz jednoga dijela Europe u drugi mora odreći državljanstva i postati izbjeglica i prognanik. Tako je stara europska zajednica država, koja je pred nepunih pedeset godina još uvijek bila središte svjetske moći i najistaknutiji predstavnik civilizacije, postala bogalj, suviše malen i odveć slab da bi mogao opstati bez vojne zaštite i gospodarske pomoći Amerike.

Moramo li iz svega toga zaključiti da Europa više ne postoji i da problem europskoga jedinstva više nije značajan za sadašnje stanje? Po svoj prilici ne budući da je sadašnja podjela Europe posve nova i umjetna pojava i budući da je teško povjerovati da je to konačno rješenje. Bilo kako bilo, nemoguće je pretjerati kada se govori o ozbiljnosti sadašnje krize kako za Europu, tako i za svijet. Podijeljenost i siromašenje Europe nužno znači podijeljenost i siromašenje svijeta budući da je zapadna Europa uvijek imala i još uvijek ima važnu ulogu u svjetskoj trgovini i industriji i još važniju ulogu u znanosti i svijetu misli. Njena propast zadala bi svjetskoj civilizaciji ozbiljniji udarac od udarca što ga je pad Rimskoga Carstva zadao civilizaciji antičkoga svijeta ili što ga je neka druga povijesna katastrofa zadala središtu neke razvijene kulture. Upravo to što Europa tako neočekivano nazaduje uvjerava nas da je prije riječ o privremenoj krizi, negoli o pravoj katastrofi, budući da je propasti neke kulture u prošlosti, kao što je, primjerice, slučaj s Rimskim Carstvom, uvijek prethodio spor i dugotrajan proces malaksanja i neplodnosti, dok se sadašnja kriza europske kulture odvija usred uspona društvene i ekonomske aktivnosti zapadne kulture. Ona nije posljedica malaksanja fizičke ili društvene krepkosti, već nutarnje podijeljenosti Europe, uvjetovane žestokom revolucionarnom kritikom koja se odrazila u svim vidovima zapadne kulture. Proces o kojemu je riječ nije nipošto svjesno ciljao na rušenje europskoga jedinstva. U svakom uzastopnom razdoblju on je bio nadahnut vjerovanjem u društveni napredak i nadom u jedan novi europski poredak. Revolucionarno gibanje u Europi, u cjelini gledano, zapravo nije bilo simptom dekadencije društva, nego pokazatelj energije i optimizma jednoga vremena društvene i ekonomske ekspanzije. Revolucionarni ideal novoga europskog poretka osujetili su revolucionarni pokreti – liberalni, socijalistički i nacionalistički – koji su imali različite interese tako da je došlo do toga da je revolucionarno gibanje konačno uništilo europsko jedinstvo i postalo neprijatelj europskoj kulturi. U ogorčenoj međusobnoj borbi stranke i ideologije su zaboravile i odbacile dublje duhovne temelje zapadne kulture. Pokret koji je započeo obožavanjem slobode i klanjanjem Deklaraciji o pravima čovjeka završio je u koncentracijskim logorima totalitarne države i u kolektivnom samoubojstvu totalnoga rata.

Tako je završio proces europske revolucije. Tim putem više se ne može naprijed. Žele li preživjeti, europski narodi moraju potražiti novi put. Razdoblje revolucija u isto je vrijeme bilo i razdoblje ekspanzije kada Europi nije prijetio ni jedan vanjski neprijatelj i kada je svaka velika sila bila sama sebi zakon. Tijekom posljednjih četrdeset godina situacija se potpuno okrenula – narodi zapadne Europe relativno zaostaju kao manjina izložena pritisku jačih i ujedinjenih svjetskih sila izvan Europe.

Ova katastrofalna promjena sasvim sigurno će utjecati na neposrednu budućnost europskih naroda. Europa može krenuti u dva suprotna smjera. Može završiti u obeshrabrenosti, pesimizmu i očaju, ali se isto tako može dogoditi da europski narodi shvate zajedničke interese i potrebu da povrate razbijeno jedinstvo europske kulture. Ako je svjetska ekspanzija dovela do raspada kulture, može se očekivati da će izvanjski pritisci potaknuti unutarnje jedinstvo. Međutim, pravi problem nije političko pitanje europske federacije ni praktično pitanje europskoga ekonomskog ustrojstva. Najvažnije je pitanje kako sačuvati duhovno naslijeđe Europe i kako zapadnoj civilizaciji vratiti osjećanje zajedničkoga cilja. Velike svjetske civilizacije na Istoku bile su utemeljene na prastarom, nepovredivom zakonu opredmećenom u nepromjenjivim institucijama i običajima. Nasuprot njima, zapadna kultura oduvijek crpi svoju snagu iz postojanja jednoga dinamičnog cilja koji joj je omogućio da mijenja svijet, proširi granice čovjekova znanja i poveća obujam ljudske aktivnosti, a da pri tome ne izgubi kontinuitet vlastite duhovne tradicije i pripadnost moralnim vrijednostima. Obnovi li se taj dinamički cilj, duh Europe će preživjeti, a jedinstvo zapadne kulture ponovno će se potvrditi u nekom novom obliku. Jer, ova temeljna pitanja više pripadaju vjeri nego politici i ekonomiji, a ove ravni nipošto se ne podudaraju. Razdoblje materijalnoga napretka vrlo često može biti vrijeme duhovnog nazadovanja, kao što i mračno doba materijalnoga razaranja i ekonomskog nazadovanja može poroditi novu duhovnu energiju.

Ostale članke iz ovog niza vidi OVDJE!

Christopher Dawson

S ekskluzivnim dopuštenjem izdavača preuzeto iz knjige Razumijevanje Europe.