Filozof Immanuel Kant rekao je da sva filozofija nastoji odgovoriti na tri temeljna pitanja: Što mogu znati?, Što mogu učiniti?, Čemu se mogu nadati? Ta je tri pitanja zatim povezao s još trima: Postoji li Bog?, Je li čovjek slobodan?, Ima li života poslije smrti? No to nisu pitanja samo za filozofe. To su pitanja s kakvima se u svakoj eri – prije ili kasnije – svako ljudsko biće koje razmišlja suočava u najtrezvenijim trenutcima promišljanja o samome sebi.

Manjak ozbiljnosti u vezi s najvećim pitanjima o životu obilježje je našega sve sekularnijega, relativističkoga doba – i to nam ne bi trebalo nimalo laskati. Kao što žali Peter Kreeft, od svih velikih civilizacija koje su ikada postojale, naša je „prva koja ne mora svoje građane poučiti ikakvome odgovoru na pitanje zašto postoje. Kako društvo raste, ono zna sve više i više o sve manjim stvarima. Zna više o malim stvarima, a manje o velikim stvarima.”

Na primjer, Centar za istraživanje Pew u novije je vrijeme pokazao da u Americi među vjerskim skupinama najbrže raste ona vjerski neopredijeljenih ljudi. Kako onda evangelizirati u društvu u kojemu je to rastući trend? Prvi je korak razumjeti problem.

Kada mi je bila dvadeset i koja godina, patio sam od gadnoga napada duhovnoga nemira. Nakon nekoliko godina na sveučilištu, moj katolički odgoj više nije gotovo nikako utjecao na mene. No iako više nisam bio išao na svetu misu niti primao sakramente – ili živio život kao da Bog postoji – i dalje sam bio otvoren ideji da nešto poput Boga postoji „tamo negdje”.

Bilo je dana kada sam bio naklonjen deističkome pogledu na Boga – ideju da je božanska snaga stvorila svijet, ali da više nije prisutna u njemu. A bilo je i dana kada sam naginjao panteizmu, gledištu „sve je Bog”, karakterističnome za misao New Agea. A bilo je i dana kada bih osjećao privlačnost – makar slabu i kratku – prema katoličkoj vjeri svoje mladosti. U duhovnome smislu bilo me je posvuda.

No nijedna od tih prolaznih privlačnosti nikada se nije pretvorila u uvjerenje. Problem nije bio u tome što se čovjek nije mogao argumentirano odlučiti za bilo koji od tih pogleda na svijet. Problem je bio u tome što ja nijedan od njih nisam shvaćao dovoljno ozbiljno kako bih odvagnuo razloge „za” i „protiv”. Bio sam poput djeteta, „nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka […]” (Ef 4,14).

Mislim da vjersku ravnodušnost možemo promatrati upravo tako: zakazivanje u tome da se 1) ozbiljno razmišlja o vjeri, i 2) da se Bogu dadne što smo mu dužni. Jedno je zakazivanje intelektualno, a drugo praktično. No budući da volja slijedi razum, ako uopće ne razmišljaju ozbiljno o Bogu, većina ljudi neće mu dati ono što su mu dužni. Ono što izabiremo slijedi ono što znamo. To znači da je intelektualna sastavnica glavna.

Budući da je naš um prirodno usmjeren prema istini, biti ravnodušan prema najupornijim ljudskim pitanjima o stvarnosti neprirodan je način življenja. Sviđalo se to nama ili ne, važno je postoji li Bog ili ne – i važno je koja vrsta Boga postoji. Važno je jesmo li slobodni ili ne. Važno je čekaju ili doista raj i pakao naš odabir. Mnoge od naših uobičajenih pretpostavki – poput postojanja slobodne volje ili objektivnoga morala – ovise o tome kako se odgovara na ta pitanja. „Sva naša djela i misli”, promišlja Pascal u svojim “Mislima”, „moraju slijediti različite puteve, s obzirom na to postoji li nada vječnih blagoslova ili ne.”

Katolički filozof Robert Sokolowski smatra da je želja za istinom o stvarima u srži čovjekove prirode. Ta želja, kaže on, „u nama je veoma duboka, temeljnija od ijedne specifične želje ili emocije. Ona nas čini ljudima, i ona u nama postoji kako bi se razvijala – dobro ili loše”. Dakle, naš apetit za istinom nije opcionalan – on nas čini onime što jesmo.

Zato je vjerska ravnodušnost tako zlokobna. To je kao da ignorirate svoju glad za hranom, i ne jedete jer „baš vam se i ne da”. Ignorirajte je dovoljno dugo, i možda će otupjeti, ali takva desenzibilizacija neće spriječiti nadolazeću slabost, bolest i smrt – nego će samo prikriti njihovo približavanje.

Kako smo postali tako ravnodušnima prema najupornijim ljudskim pitanjima? Zasigurno postoji mnogo razloga, ali jedan od najvećih možda je zamah „pametne” tehnologije, i njezin utjecaj na to kako vidimo sami sebe i druge. Profesorica psihologije Jean Twenge ustvrdila je da naraštaj rođen sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća i kasnije – i koji ona naziva iGen – nikada nije poznavao vrijeme prije interneta i pametnih telefona. Prema njezinu istraživanju, ne samo da je ovaj naraštaj najviše digitalno povezan, nego je i najmanje religiozan naraštaj u povijesti Sjedinjenih Američkih Država.

Uzevši u obzir sve što moderna tehnologija radi za nas, ne iznenađuje što su ljudi sve uvjereniji u svoju samodostatnost. Tako radikalizirana autonomija olakšava prihvaćanje iluzije da smo gospodari svojega svijeta. Oslanjamo se na druge – i na autoritet drugih – manje nego ikada prije. Iskušenje da „budemo kao bogovi” prisutno je još od Edenskoga vrta, ali nijedna kultura nikada nije učinila da se osjećaj svemoći čini lakšim za postići. Kome trebaju Bog i njegova pravila kada mi možemo biti bogovi i praviti svoje bogove? „Najsmrtonosniji otrov našega vremena je ravnodušnost”, pisao je sveti Maksimilijan Kolbe. On je shvaćao da je vjerska ravnodušnost jedan mali korak bliže samopobožanstvljenju.

Iako je problem hitan, on nije nerješiv. Kao prvo, Katolička Crkva je odavna veteran u suočavanju s kulturnim otporom svojemu poslanju – ona uvijek pronalazi način da ustraje unatoč svemu i da obavi posao. I naravno, poslanje Crkve da ljude čini učenicima iza sebe ima svemoćnu Kristovu snagu, i imat će je do kraja vremena.

Moramo se prisjetiti i da osoba koja je posve vjerski ravnodušna nikada ne smije biti posve otpisana. Njezina priroda nikada neće moći posve odbaciti svoju žeđ za istinom, a što je još važnije, Bog nikada ne prestaje privlačiti ga u svu istinu (Iv 16,13). Kako je Drugi vatikanski sabor proglasio u pastoralnoj konstituciji Gaudium et Spes:

„Ona [Crkva, op. prev.] zna također da čovjek, neprestano potican od Duha Božjega, neće nikada biti sasvim ravnodušan prema problemu religije, kao što to potvrđuje ne samo iskustvo prošlih stoljeća nego i mnogostruka svjedočanstva našega vremena. Čovjek će naime uvijek željeti da makar i nejasno sazna koje je značenje njegova života, njegove djelatnosti i njegove smrti. Već sama prisutnost Crkve dozivlje mu u pamet ta pitanja. No jedino Bog, koji je stvorio čovjeka na svoju sliku i od grijeha ga otkupio, može u potpunosti odgovoriti na njih. On to čini objavom u Kristu, svome Sinu, koji je postao čovjekom.” (4. glava, članak 41.)

Sve su ovo dobre vijesti, ali to nije jedini razlog za nadu. Postoje praktične stvari koje možemo činiti kada svjedočimo drugima, a koje će im pomoći odgovoriti na Božji poticaj, i pomoći im hrabro potražiti odgovore koje čeznu znati. Vodeći ih uz otvorena pitanja, otvorene uši i strpljiv jezik, i izazivajući ih da se suoče s ozbiljnošću prave cijene svoje apatije u vezi s najvećim životnim pitanjima, možemo učinkovito pokrenuti ravnodušne. Na kraju krajeva, oni nisu mrtvi – samo spavaju. Uz prava sredstva možemo im pomoći da se probude iz svojega duhovnoga sna.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.