BORBA KULTURA

Božji narod postao je kolonizirani narod u sekulariziranoj Europi… Kakva ga budućnost čeka?

Ovo je izlaganje koje je poljski publicist i novinar Grzegorz Górny predstavio na konferenciji NetUp u Mariji Bistrici, 2017. godine. Izlaganje prenosimo uz ekskluzivno dopuštenje autora.

kršćani kolonizirani grzegorz gorny

Foto: Shutterstock.com

Dame i gospodo, hvala vam što vam se mogu obratiti. Govorit ću o kolonizaciji kršćanstva i budućnosti kršćanstva u Europi.

Kršćani su danas kolonizirana zajednica. Kolonizirala ih je svjetovna civilizacija, sekularni racionalizam. Što to znači u današnjem svijetu? Je li kršćanstvo dominantna kultura u zapadnom svijetu?

Sv. Ivan Pavao II. rekao je da smo svjedoci sukoba između civilizacije ljubavi i kulture smrti. Za vrijeme međunarodne konferencije o stanovništvu i razvoju 1994. u Kairu gotovo su sve zapadne zemlje bile za legalizaciju pobačaja, a protiv su bile muslimanske države i Vatikan. Ako primijenimo riječi sv. Ivana Pavla II., zapadna civilizacija predstavlja kulturu smrti. Je li onda islam civilizacija života?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ne zavaravajmo se – kršćanstvo nije dominantna kultura u zapadnom svijetu. Tu dominantnu kulturu možemo nazivati mnogim imenima: sekularnom, laiciziranom, liberalnom, post-prosvjetiteljskom… Ime nije važno. Važna je srž, bit te kulture. Ona odbija gotovo sve vitalne elemente kršćanskog nauka, uključujući Božanske osobe, utjelovljenje sina Božjeg, istočni grijeh, uskrsnuće tijela, mogućnost vječnog prokletstva itd. Istovremeno ta kultura promovira življenje života kao da Boga nema.

Ta sekularna kultura ne dominira samo razmišljanjem nevjernika, nego, nažalost, i kršćana. Mentalitet današnjih kršćana koloniziran je sekularnim racionalizmom. Česta je pojava da kršćani razmišljaju o sebi ne u okvirima svoje vjere, nego u sekularnim okvirima, nepoznatima njihovoj tradiciji.

Na primjer: kad većina kršćana čuje kako bi Crkva morala žurno djelovati, pomisle na svećenike i biskupe. Za te kršćane Crkva nije “mi”, nego “oni”. Ne poistovjećuju se s Crkvom, nego je vide kao distanciranu instituciju.

Kada kršćanski komentatori govore o Crkvi, često koriste pojmove poput “liberal”, “konzervativac”, “ljevica”, “desnica”. Iako su ti politički termini strani kršćanskom vokabularu, politika i dalje dominira religijom.

Nažalost, mnogi kršćani nisu svjesni činjenice da o sebi razmišljaju u sekularnim okvirima.

Kada dvije kulture supostoje, napetosti su neizbježne. Povijest pokazuje da su se ljudi s tim napetostima nosili na različite načine. No kako se s time danas nose kršćani, živeći u sekularnoj kulturi?

Po mom mišljenju, većina njih je – najčešće podsvjesno – usvojila strategiju karakterističnu za u kulturnom smislu poraženo pleme. Božji narod postao je kolonizirani narod.

Kultura koloniziranog plemena duboko je dualistička, i neizbježno je karakterizirana neskladom između tradicionalnih praksi i vrijednosti – smatranih inferiornima, zastarjelima, rubnima i anakronističnima – i novih, dominantnih praksi i vrijednosti – za koje se smatra da su superiorne, prestižne, i da omogućavaju bolji društveni status. Kako kolonizirani narod postaje posramljen vlastitom kulturom, pojavljuje se kompleks manje vrijednosti. No dilema ostaje, a rješenje se prije ili kasnije mora pronaći, i stari se mentalitet neizbježno prilagođava novom, dominantnom kulturnom mentalitetu.

Pada mi na pamet jedna priča iz Bjelorusije, u kojoj dva seljaka idu iz sela u grad. Putem govore bjeloruski, ali čim uđu u grad, počinju govoriti ruski, iako to okolnosti ne zahtijevaju, niti im je itko išta govorio. Kad su ih pitali zašto su tako učinili, rekli su: “Možemo govoriti bjeloruski kod kuće, u svom selu, ali kad smo u gradu, moramo govoriti kao građani, a oni govore ruski.” To je mentalna kolonizacija, u slučaju ove priče kulturna rusifikacija.

Problem je taj što mi kršćani često nalikujemo tim seljacima. Čim uđemo u javni prostor, prestanemo govoriti i djelovati na način svojstven našoj vjeri i usvajamo strane uzore. I kao da to nije dovoljno, neki se ljudi ponose svojim postupcima – čim dođu na svoje radno mjesto, svoju kršćansku vjeru ostavljaju vani. To je još jedan primjer kršćanske mentalne kolonizacije, slično kao kod onih rusificiranih bjeloruskih seljaka. Takvi stavovi vjeru izguravaju iz javne sfere u privatnu. Tako, iako se većina Europljana naziva kršćanima, malo ih je koji su spremni posvjedočiti svoju vjeru.

Kršćani suočeni s takvim dilemama uglavnom naginju tome da zanemare nauk svoje vjere u korist dominantnih kulturnih normi. Problemi i odabiri obično se zanemaruju, a njihova se važnost gura u drugi plan. Usvaja se retorika karakteristična za kolonizirane narode: kompleks manje vrijednosti i tendencija gledanja na tradicije u svjetlu koje ljude navodi da te tradicije gledaju kao zaostale, drugorazredne i zastarjele. Želja da se ne uvrijedi, ili da se drugima ne nameću vjerovanja – to su najčešći argumenti kojima objašnjavaju svoje ponašanje. Bit je u tome da oni time što ne žele nametati zapravo zanemaruju mogućnost promicanja i svjedočenja vjere.

U međuvremenu sukob između kršćanskih i laiciziranih vrijednosti ostaje područje testiranja naše vjere, trenutak kušnje tijekom kojeg smo prisiljeni suočiti se sa sljedećim pitanjima: “Koja je kultura veća? Kojoj se kulturi priklanjam?” Vjerskim terminima izrečeno: “Kojem gospodaru služim?”

Neka nas vanjština ne zavara. Ono što mi nazivamo dominantnom laiciziranom kulturom zapravo je vjerska pretpostavka. Alasdair McIntyre istaknuo je to kad je argumentirano dokazao da je narav filozofske misli prosvjetiteljstva u biti kvazireligiozna – jedna teologija alternativna kršćanskoj tradiciji. Takva vizija daje čovječanstvu povlastice koje ima samo Bog – samo On ima moć formulirati moralne norme i određivati što je dobro, a što zlo. No u čovjekovu kraju nema ništa božanskoga. Da ne zaboravimo – iz sekularne perspektive sudbina jednog takvog superiornog bića kao što je čovjek jest istrunuti u zemlji, biti hrana crvima.

U kršćanstvu – suprotno tim laiciziranim konceptima – čovjek prihvaća prirodne zakone, zadržava poniznost pred otajstvima, i ne smatra se demiurgom. No on ipak vjeruje da je predodređen za vječnu sreću i ljubav bez kraja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Činjenica da danas toliko kršćana nije svjesno biti kršćanske vjere više je od ičega dokaz koloniziranog statusa Crkve. Kršćanstvo se često smatra jednom vrstom moralnog kodeksa – zastarjelim sustavom etičkih zapovijedi i zabrana, nadopunjenih unaprijed propisanom metodom doživljavanja vlastite duhovnosti, a u središtu kršćanske vjere uvijek je stajao i stoji osobni odnos s Bogom. Bez njega kršćanstvo postaje karikatura samog sebe.

U vremenu kušnji kršćanin samog sebe pita: “Kako bi Isus postupio da je na mom mjestu?” Zar bi Isus ostavio svoju vjeru vani svaki put kad bi ulazio u neku rimsku ustanovu? Prvi kršćani su kao odgovor na to pitanje bili spremni dati svoje živote. Od današnjih Isusovih sljedbenika u Europi nitko ne traži takvu žrtvu. Kršćani se ne boje smrtne kazne koliko se boje nečijeg namrštena čela, podrugljiva smijuckanja, izrugivanja svojih prijatelja, šefova prekoravanja, ili medijskog kritiziranja.

Vjerujem da je glavni zadatak s kojim se današnji kršćani na našem kontinentu moraju suočiti prije svega taj da zbace sa sebe jaram mentalne kolonizacije i da se vrate svojoj osobnoj samosvijesti. No mi moramo ne samo ponovno izgraditi europski misaoni model – to bi bilo prelagano i premalo – mi moramo obnoviti svoj način življenja. U tom kontekstu već spomenuti Alasdair MacIntyre usmjerava našu pozornost na određene paralele između naših vremena i vremena propasti Rimskog Carstva:

Prekretnica u toj ranijoj povijesti dogodila se kada su muškarci i žene dobre volje odustali od zadatka podupiranja rimskog imperija i prestali poistovjećivati nastavljanje građanštine i moralnog zajedništva s održavanjem tog imperija. Umjesto toga posvetili su se – često ne prepoznajući u potpunosti što čine – izgradnji novih oblika zajednica unutar kojih se mogao održavati moralni život, kako bi i moralnost i građanština mogli preživjeti nadolazeće vrijeme barbarizma i tame. Ako je moj prikaz moralnog stanja ispravan, mogli bismo također zaključiti da smo i mi već prije nekog vremena došli do te prekretnice. Ono što je na ovom mjestu važno jest izgradnja lokalnih oblika zajednica, u kojima se građanština i intelektualni i moralni život mogu održati kroz novo mračno doba, u kojem se već nalazimo. (…) No ovog puta barbari ne čekaju preko granice – oni već neko vrijeme vladaju nama. I upravo izostanak naše svijesti o tome čini dio naše nevolje.

MacIntyre ovako zaključuje: “Mi ne čekamo Godota, nego jednog drugog – i to veoma drukčijeg – sv. Benedikta.”

Kršćani su tada shvatili da ne mogu braniti rimski status quo, nego da moraju izgraditi novo društvo. Taj novi pristup najbolje izražavaju traktat sv. Augustina o “Božjem gradu” i njegova teologija povijesti. Primarni impuls začetku toga rada jest vizigotsko osvajanje Rima 410. godine, pod Alarikovim vodstvom. Grad kojega je cijeli svijet smatrao neosvojivim, neporažen 800 godina, zaposjeo je jedan barbar. Za građane Rimskog Carstva to je predstavljalo propast svijeta, a toj su se apokaliptičkoj viziji predali i mnogi kršćani.

Upravo je tada sv. Augustin odlučio napisati taj traktat – kršćanski odgovor na poziv tih vremena. U spisu Augustin tvrdi da bi za kršćanina Crkva trebala biti referentna točka, drugim riječima – Grad Božji, a ne Rim, zemaljski, čovjekov grad.

Sv. Benedikta iz Nursije vodila je slična logika. Benediktinske zajednice koje je on osnovao smatrale su očuvanje Rimskog Carstva svojom moralnom obvezom. Svoj su temeljni zadatak odredili ne kao borbu za opstanak rimske civilizacije, nego izgradnju kršćanskog društva. Tako oni nisu samo bili nositelji vjere, i postavljali temelje kršćanske Europe, nego su i za buduće naraštaje sačuvali sve što je bilo najvrjednije u klasičnom razdoblju antike. MacIntyre upravo njima pripisuje zasluge za opstanak racionalnosti i morala.

Mi često u svojim razmišljanjima o benediktincima primjenjujemo današnja mjerila, i smatramo te ljude samotnjacima u zatvorenim samostanima, hermetički zatvorenima od vanjskog svijeta. Ništa nije dalje od istine. Oni imaju misionarski žar i odlučnost. Benediktinske zajednice utjecale su na obližnja sela i naselja, a ona su pak s dobrodošlicom prihvaćala njihovu duhovnost i principijelan način života, utvrđen u njihovom motu Ora et labora (Moli i radi). Tako su samostani postali središtima lokalnih kršćanskih zajednica, koje su bile ništa manje od otoka duhovnosti u moru barbarizma.

Može li se izbjeći kolaps naše civilizacije? Predlažem jednostavnu vježbu imaginacije. Što bi se moralo dogoditi kako bi Europa opet postala kršćanskom? Koje bi procese trebalo pokrenuti da se obrne sadašnji sekularni trend? Kako da obrnemo sve pravne, kulturne i mentalne promjene što su se dogodile u europskim društvima?

Španjolski nadbiskup Francisco Javier Martinez na našu današnju stvarnost primjenjuje sljedeći primjer: “Naš svijet je poput vlaka”, kaže on, “s lokomotivom kulturnog nihilizma. Vlak juri ravno u provaliju, prema samouništenju. Ne može ga se nikako zaustaviti. Proces je otišao predaleko. Zato bi bilo dobro ako bi neki ljudi izašli iz vlaka prije provalije, zapalili vatru i počeli plesati i pjevati oko te vatre. Možda bi ih netko iz vlaka vidio i također odlučio iskrcati se prije nego što se dogodi uništenje. Zato moramo plesati i pjevati”, zaključuje nadbiskup. “Nećemo spasiti vlak, ali barem ćemo spasiti neke od njegovih putnika, i tako izgraditi oko vatre novu i jaču zajednicu.”

Drugim riječima: umjesto da nastojimo spasiti civilizaciju koju se ne može spasiti, budući da – baš poput Rimskog Carstva – ona u sebi nosi autodestruktivni gen, kršćani se moraju usredotočiti na izgrađivanje Crkve.

Vrijedi napomenuti da se ovdje ne radi o onome stavu “što bude gore, nama će biti bolje”, ili o zabušavanju, okretanju leđa i bezbrižnom čekanju da civilizacija propadne. Radi se o pozivu na akciju, o potpunoj svjesnosti da sudjelujemo u projektu koji doseže mnogo dalje od granica naše civilizacije. Radi se o “paljenju vatri” o kojima govori nadbiskup Martinez, o izgradnji zajednica utemeljenih u paradigmi koja se suprotstavlja dominantnoj kulturi.

Benedikt XVI. mnogo je puta ukazivao na to kako je situacija suvremenih kršćana bliska situaciji ranih kršćana. Kristovi sljedbenici bili su manjina u poganskom svijetu. Njihove su zajednice bile male, posvećene dubokoj duhovnoj formaciji, zahvaljujući kojoj su mogle odoljeti utjecaju dominantne kulture i državnih vlasti. I nama danas trebaju takve zajednice, s jednakom dubokom duhovnom formacijom prošlih vremena. Moramo s većim žarom nego ikada težiti dobrobitima iz iskustava tih prvih kršćana. Moramo se vratiti kerigmi, mistagogiji, katekumenatu, kao stazi inicijacije, stazi koja nas vodi do temeljnih istina vjere. Moramo otkriti bezvremenost sv. Pavla, sv. Augustina, sv. Atanazija i sv. Benedikta.

Kršćanska civilizacija nije nastala dekretom, nego se stoljećima izgrađivala životnim svjedočenjem mnogih naraštaja Kristovih vjernika. Oni su gradili male zajednice i privlačili druge ljude zračeći svoju vjeru u Krista vanjskom svijetu. Oni nisu razmišljali o izgradnji civilizacije, nego o življenju vjere u punini, i tako su postali znakom za svijet koji je privlačio mnoštvo… To je nešto što je počelo Kristovim odabirom 12 slabih ljudi. Danas je nas više od dvanaest!

Oni su svoju vjeru živjeli u zajednici, kao Kristovo Mistično Tijelo, veoma stvarno tijelo, javno, a ne prolazno i duhovno (u smislu da je nevidljivo). Zahvaljujući tome pojavio se znak po kojem su ljudi mogli prepoznati kršćane, znak koji – kako je sam Krist rekao – zahtijeva uzajamnu ljubav i opraštanje svojim neprijateljima.

Dakle, ako želimo spasiti Europu, izgradimo Crkvu. Budimo živo kamenje, kamenje što čini mreže lokalnih zajednica. Vratimo se svojim korijenima. Prije svega, ne bojmo se!

Dame i gospodo, mnogo vam hvala na vašoj pozornosti.

Prijevod: Ana Naletilić

 

© MMXVII Grzegorz Górny. Sva prava pridržana.


Objavljeno: 27. ožujka 2017.

Možda vam se svidi