Otac Samir, koji je rođen u Kairu, također objašnjava kako je islam 12. i 13. stoljeća bio mnogo otvoreniji od islama što ga danas slijede mnogi muslimani. „Vratili smo se tisuću godina unatrag“, kaže, zato što učenje na islamskim teološkim školama „nije utemeljeno na razumu“, kako je bilo „na nekim učilištima u srednjem vijeku“.

Što mislite, zašto je Pariz bio u žarištu napada?

Kao prvo, moramo se sjetiti da Francuska ima najveći dio muslimana u stanovništvu na Zapadu, barem šest milijuna – gotovo 10% populacije – i to su uglavnom arapski muslimani, koji su veći fanatici od drugih muslimana, npr. Indonežana ili Malezijaca.

Drugi aspekt je opravdavanje svega i svačega zbog ubojstava u Charlie Hebdou, kao i činjenica da je sekularizam u Francuskoj uistinu radikalan. U Italiji i Njemačkoj nije tako. U Njemačkoj možete imati džamiju, a u Italiji je atmosfera više kršćanska. Francuska i Belgija iznimno su sekularizirane, i upravo zato ljudi misle da je u tim ekstremima izvor zla.

Treći bi razlog moglo biti to što je Francuska učinila s Gaddafijem u Libiji, što je bilo neprihvatljivo. Zapad griješi u tome što uklanja diktatore, kao što je Amerika učinila sa Saddamom Husseinom u Iraku, i tako samo pogoršala situaciju. Libija je u mnogo gorem stanju zbog toga što je učinila Francuska. Ono što su pokušali s Assadom u Siriji uzrokovalo je to što sad tamo vidimo.

To pojednostavljeno razmišljanje – ako uklonimo diktatora, imat ćemo novo društvo – je apsurdno. Prvo moramo proučiti situaciju. Diktatori su posvuda. Pitanje je: kako jamčiti demokraciju, slobodu i sigurnost? Nažalost, diktatori jamče sigurnost, pa ljudi kažu: „U redu, pod diktaturom nema slobode govora, ali gdje je uopće na Bliskom istoku ima? Branimo ih zbog novca!“

To svaki dan slušamo u arapskim medijima: da je sve što oni [zapadnjaci] žele naš novac.

Dojam je da je Zapad materijalistički i da je sekularizam više materijalistički, i u tome ima nečega. U listopadu 2010. Sjedinjene Države najavile su sklapanje ugovora sa Saudijskom Arabijom za opskrbu ratnim zrakoplovima za 60 milijardi dolara kroz 10 godina. U ožujku 2015. Saudijska Arabija kupila je vojnog materijala za 6,4 milijarde dolara i postala najveći kupac oružja na svijetu. Jučer su odlučili kupiti vojni materijal, uključujući i 13 000 „pametnih“ bombi, za 1,29 milijardi dolara. A u međuvremenu osam milijuna sirijskih imigranata nastoji preživjeti!

Je li to stvarno nevino? Ljudi vide te naslove i kažu: „Da, zato se sve to događa u arapskom svijetu.“

Mnogi radikalni islamisti dolaze iz europskih zemalja u kojima je sekularizam podosta raširen. U kolikoj mjeri takva okolina uzrokuje islamističko nasilje?

Jasno je da većina terorista dolazi iz Europe. Upravo sam pročitao nešto s učilišta al Azhar [vodećeg islamskog učilišta], gdje je pisalo da najmanje 4000 muslimana dolazi iz Europe. Među njima je mnogo kršćana, naročito iz Belgije, koji su se preobratili na islam. U nekim četvrtima Bruxellesa, pogotovo u Molenbeeku, ili na drugim mjestima, koncentrirani su džihadisti. Ima mjesta gdje ni policija ne može ući – džihadisti ih blokiraju.

Situacija je doista čudna: to su ljudi koji više nisu kršćani, koji su nekad bili kršćani, a koje je privuklo nasilje u Božje ime. To znači da je u kršćanskim, Katoličkim crkvama prisutna duboka kriza vjere, a istovremeno i fanatična islamistička propaganda. I radikalni sekularizam i islamizam nailaze na osudu. Većina muslimana smatra da je takav pristup islamu pogrješan, osobito u našem vremenu. A za kršćane je očito apsurdno da netko postaje vjernik da bi ratovao za Boga.

Mnogo je izgubljenih ljudi, tisuće njih, u Europi, Bruxellesu i drugdje, i Crkva mora nešto učiniti. Crkva čini nešto na pojedinim mjestima, ali to je tek početak pokreta – vratiti istinski smisao vjere, Boga, onoga što je danas naša uloga u svijetu. Možemo više pomoći bivajući vjerni Evanđelju nego prihvaćajući feudalna rješenja iz nekih stihova iz Kurana.

Neki kažu da je značajan problem nedostatak moralnog vodstva kojim bi se te fundamentaliste odvratilo od njihovog nasilja. Nema alternative onome što čuju u džamijama, nema drugih snažnih glasova moralnosti i razuma. Koliko bismo se trebali brinuti zbog toga?

Nešto definitivno nedostaje u kršćanskom obrazovanju. Vidimo to posvuda, a pogotovo u Europi. Taj se nedostatak najviše vidi po sjemeništima. Nisu više ni polovica, pa čak ni trećina onoga što su bila prije 40 godina, i to posvuda. Možda nije tako loše u Poljskoj ili u istočnoj Europi, ali u zapadnoj Europi je taj nedostatak izrazit.

U biskupiji u koju ja idem, u njemačkom Hildersheimu, godišnje se samo jedan ili dva sjemeništarca pripremaju za svećeništvo, a to je jako malo, i ne može nadoknaditi broj umrlih svećenika svake godine. Upravo dolazim iz Francuske, gdje sam bio u jakoj biskupiji, u Toulonu, ali u Avignonu ili u drugim biskupijama treba vam tri ili četiri biskupije da oformite malo sjemenište. U crkvi u Njemačkoj gdje sam prije 10 godina bio na službi danas je upola manje vjernika na misi nego tada.

Zato moramo reagirati. Primjećujem reakcije tradicionalnijih obitelji. Kažu mi: „Moramo održati vjeru u našim obiteljima kao što je bila kad smo mi bili mladi.“ To nisu ekstremni konzervativci, nego vrlo dobri kršćani, koji često imaju mnogo djece. Ovog sam tjedna živio s obitelji sa šestero djece, i molili smo svakog jutra i svake večeri, i kratku molitvu prije jela. To su vrlo jednostavne stvari koje su se nekad radile, a danas su gotovo izgubljene. Dakako, nedjeljom je cijela obitelj skupa išla na misu.

Biste li rekli da postoji sličnost između zemalja kao što je Belgija i drugih sjevernoeuropskih zemalja, gdje su Crkva i obitelj naročito slabe, u smislu da to stvara plodno tlo za tu vrstu nasilja?

Mislim da je to točno. Evo još jednog primjera: u Francuskoj ima skupina koje se pokušavaju približiti muslimanima, i čak su u dodiru s muslimanima koji traže nešto drugo, koji traže Crkvu. Jučer sam bio u Toulonu sa skupinom u kojoj je bilo 12 muslimana koji su postali kršćani, i koji su svjedočili. Njhov je entuzijazam velik, i njihova je kršćanska vjera duboka. Dvoje njih još nije kršteno, ali se smatraju kršćanima u svojim srcima. Ti pridošlice u vjeru vrlo su otvoreni muslimani. Taj pokret nije antimuslimanski – to su ljudi koji su otkrili Evanđelje kao nešto što ih oslobađa i čini ih prijateljima svih ljudi.

Nažalost, za naše crkve, pa čak i za naše biskupe taj pokret je neželjen. Bio sam na trima konferencijama prije ove, i biskup bi svaki put rekao: „Ako to radite, ne radite u ime Crkve, nego privatno.“ Ovog puta, na četvrtoj konferenciji, predsjedao je sam biskup. Nije poznat kao tradicionalist, ali rekao je: „Odgovorni smo za muslimane, za cijelo stanovništvo – ne samo za one koji dolaze Crkvi.“ To je naša misija: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ (Mk 16,15; vidi Mt 28,19) Tako, kad vidimo nasilje obraćenika na islam, to je često znak da su ti ljudi izgubili sav vjerski osjećaj, i pokušavaju naći nešto u tim nasilnim činima.

Koliko je taj problem svojstven islamu? Potiče li možda islam taj mentalitet?

Da, u islamu danas ima velikih problema, i to prepoznaju i sami muslimani. Oni su u krizi. To stalno govore, ali ne znaju ili se ne usuđuju to promijeniti. Po meni, taj je problem u glavama ljudi. To je stvar ideologije. Problem je kako tumačiti Kuran, muhamedansku tradiciju i hadis [Muhamedove izreke].

Ako to tumačite kao politički pristup – preobratiti cijeli svijet na islam, jer je to posljednja objavljena religija, najbolja religija, a Muhamed je najbolji uzor svima – zaključite da morate krenuti u džihad, ratovati protiv svih drugih.

I tako, koristite sva sredstva, čitate u Kuranu i u izrekama: „Morate se boriti dok se ne preobrate na islam.“ Ima takvih stihova. Na takav stav nailazimo i kod samog Muhameda – agresivan stav, bilo zato što se morao braniti ili zato što je htio širiti svoju vjeru u jednoga Boga. No, kako je papa Franjo prekjučer rekao: „Ne možemo služiti Bogu nasiljem. To je protiv Boga. Ne možemo se pretvarati da radimo nešto pozitivno.“

Koliku ulogu u tome ima obrazovanje?

Obrazovanje za džihad dostupno je u mnogim džamijama, knjigama i školama. Vidio sam jednu knjigu za djecu, apologiju za džihad, u kojoj piše da je to ultimativni korak za dobrog muslimana. To je neprihvatljivo. Ako se taj pristup proširi, ako se eliminira tumačenje Kurana za naše vrijeme, onda idemo unatrag. Na jedan su način u srednjem vijeku muslimani bili otvoreniji nego danas.

Kad biste se mogli vratiti tisuću godina u prošlost i pročitati što muslimani očekuju u raju, našli biste nešto sasvim različito: djevice, stabla i potoci tada nisu bili nešto materijalno, jer tamo tijela nema. Takvog tumačenja više nema. Umjesto toga imamo doslovno tumačenje Kurana. Zato mislim da smo se vratili tisuću godina unatrag, zato što ono što se uči na učilištima islamske teologije, čak i na al Azharu, nije utemeljeno na razumu. Tumačenje Kurana i islamske tradicije nije utemeljeno na razumu, kao što je bio slučaj u nekim učilištima u srednjem vijeku. Mnogi muslimanski teolozi smatraju razum protuobjavom!

Upravo su zato kritizirali papu Benedikta XVI. kad je 12. rujna 2006. na sveučilištu u Regensburgu održao svoje slavno predavanje koje je kod muslimana izazvalo tako nasilnu reakciju.

Biste li rekli da je taj izazov još teži zbog Zapada, koji je antiteza svojim tradicionalnim kršćanskim korijenima, na što je Benedikt XVI. upozoravao u Regensburgu: da se radi o srazu između „hladnog“ sekularizma protiv „prevrućeg“ islama?

Da, ali Papa je razlikovao ono što mi živimo na Zapadu od pravog sekularizma [„zdravog sekularizma“, kako je on to nazvao]. U svojoj apostolskoj pobudnici nakon sinode o Bliskom istoku, u 29. odlomku, piše da postoji pogrješno i ispravno tumačenje laiciteta [sekularnog kodeksa]. U pravu ste kad kažete da Europa često ima loš pristup modernizmu.

Muslimani znaju da modernizam dolazi sa Zapada – to je činjenica. Sad vide da je Zapad izgubio svoju etiku, naročito što se tiče spolnosti. Šokira ih ono što vide i čuju… Kažu da je to zbog modernizma. Žele odbiti pretjerivanja i zloupotrebe nekih načela, ali na kraju odbiju cijelu stvar. Problem je taj što je Zapad i ne znajući odgovoran za reakcije muslimanskog svijeta.

Može li se reći da Zapad, pogotovo Europa, time što je okrenuo leđa Bogu, omogućava da Islamska država popuni nastalu prazninu?

Može. Pitanje je: kako se suočavamo s modernizmom? Kad je Europa još bila živjela kršćanski, modernizam se činio u redu. Danas ga fundamentalni muslimani vide kao uzrok nevjerničke, sekularne tradicije, pa ga odbijaju i kažu: „Vratit ćemo se u Prorokovo doba“. To je salafizam – od arapske riječi salaf, koja se odnosi na Muhamedove drugove, ili na prvi naraštaj poslije njega.

Tako je danas mnogim vjerskim intelektualcima rješenje to da se vrate salafu, da reproduciraju točno što je radio Prorok, kako ga oni zovu, čak i njegovu bradu, čak i ako ne znaju kako je tada bilo ili kako je on jeo itd.

U islamu postoji načelo koje bi moglo poslužiti oslobađanju ljudi: ne gledati na šerijatski zakon doslovno, nego na tzv. Maqāsid al-Sharia – tj. ciljeve šerijata, pitajući zašto, pitajući: „Zašto u islamu imamo takav propis?“

Na primjer: kako ja to objašnjavam svojim studentima, kojih je pola muslimana, a pola kršćana? Kažem da islamski zakon za lopova kaže: Kuran kaže da mu morate odsjeći ruku, a ako opet ukrade, odsijecite mu nogu, i tako dalje. U Saudijskoj Arabiji tako rade i misle da je to vjernost Kuranu. Ali ako se zapitamo: „Što je cilj ovog zakona? Da lopova natjeramo da više ne krade.“ Trebamo se usredotočiti na cilj.

Danas pitam svoje studente: može li se lopovu pomoći i na neki drugi način? Možda je gladan, ili je neobrazovan, pa se ne može zaposliti. Onda je rješenje pružiti mu obrazovanje, da se može zaposliti pa da ne krade. No takvo je razmišljanje vrlo rijetko. Prevladavajući je sljedeći model: uzmite Kuran i Prorokove izreke – tisuće njih, skupljenih u debelim knjigama – shvatite ih doslovno i tako ih primjenjujte.

Biste li rekli da je došlo do sraza između hereza islama, što ga je Hilaire Belloc jednom prilikom nazvao kršćanskom herezom, i hereza moderniteta i modernizma?

Da. Ili doslovno tumačenje  Kurana, ili zapadanje u ono što vide na Zapadu. Ne pronalaze srednji put, da mogu reći: „Odbijamo to i to sa Zapada, ali također odbijamo doslovnu primjenu nekih stvari iz muslimanske tradicije“, što bi značilo da znaju razabrati. To bi značilo da se konačno koristi razum u teologiji, tumačenju Kurana, tafsīru (tumačenju teksta Kurana, op. prev.), ali toga još nema.

Problem počne s ideologijom, a zatim dođe do rata, terorizma i svega ostaloga. Po meni je rješenje obrazovati umjerene imame, otvorene, koji nisu samo vjerski obrazovani, kao na al Azharu i drugdje, nego su obrazovani i u matematici, fizici, filozofiji, povijesti, komparativnoj kulturi i sličnome – uz Kuran, proučavanje tradicije i hadisa, da tako povežu to dvoje i ponovno protumače islam u skladu sa svime što danas znamo. No danas se Kuran primjenjuje onako kako se primjenjivao na ljude koji su živjeli u pustinji, u 7. stoljeću. Danas više nismo u pustinji, i prošlo je 14 stoljeća.

Što mislite, koliko će još trajati nasilje? U kolikoj bi se mjeri moglo proširiti na Zapad?

Moglo bi potrajati desetljećima. Nasilje je takvo –  ako ništa ne učinimo, oni će pobijediti. Ako ostavimo Siriju da se bori sama, to će biti borba putem rata, i obje će strane uništiti cijelu zemlju da spase svoje pristalice. I vlada reagira svim mogućim sredstvima. Čak i ako nema namjere ubiti nevine ljude, oni ipak pogibaju. Pročitao sam da je do danas u Siriji poginulo 230 000 ljudi. To je ogroman broj.

Što biste voljeli da Crkva učini? Možda da vrati osjećaj za moral na Zapad? Da se Crkva preporodi, da se suprotstavi toj sili?

Da. Mislim da na Zapadu moramo obnoviti kršćanski pristup životu. Sekularne tendencije su tako snažne da, kad govorite kao pravi kršćani, kažu vam da ste staromodni.

Mnogo je primjera: sloboda razvoda, zajednički život prije braka – kad se vjenčate, možete se rastati kad poželite itd. Sada djecu uče da postoje različiti tipovi obitelji. Vidio sam to u jednom francuskom udžbeniku: imate obitelj s jednom ženom, s jednim muškarcem; s dva muškarca, dvije žene; i tradicionalnu obitelj – jedan muškarac i jedna žena. Uništava se društvo i etiku. To nije nešto što se događa samo kod kršćana…

Kad muslimani vide to, odmah se sjete da je u Kuranu homoseksualnost oštro osuđena, u referencama na biblijskog Lota, u sljedećim stihovima: 7: 80-81; 11: 77-82; 15: 58-74; 21: 74; 26: 165-166; 27: 54-55; 29: 28-30; 54: 33-34. U nekim slučajevima te se ljude slalo na lomaču. Tada muslimani kažu: „U redu, Zapad je kršćanski, kršćanstvo to dopušta, to znači da kršćanstvo nije istinska, nego lažna vjera. A mi želimo istinsku vjeru, želimo se držati Kurana i tradicije.“

To znači da smo djelomično, neizravno odgovorni za fanatizam koji se sve više širi u islamu, kao reakcija na Zapad – nije to sve, ali dijelom ima veze. To je odigralo ulogu u radikalizaciji islama.

Što Crkva može još učiniti?

Svi mi imamo veliku odgovornost. Što god se dogodilo, mi kršćani imamo prelijepu, ali tešku odgovornost. Moramo pomoći muslimanima da prebrode ovu stvarnost. Možemo im pomoći bolje od samih muslimana zato što smo prošli kroz sva nova tumačenja Biblije, unutar Crkve borimo se protiv tendencija ekstremnog sekularizma. To znači da imamo isti cilj, ali imamo više iskustva.

Također, mi u Papi imamo prosvijetljeni autoritet. On je ovih dana, ali i prije ponavljao: „Nasilje nikad ne može biti božansko rješenje. Za Boga se nikad ne možemo boriti fizički. Borba je duhovna.“ To je značenje Benediktovoga govora koji je pogrješno protumačen.

Odgovor je u izgradnji pravog prijateljstva s muslimanima, da se ujedinimo u borbi protiv ekstremnog sekularizma. Slažemo se u nekim pitanjima, pomoći ćemo im da budu duhovniji i da steknu duhovniji pristup Bogu i vjeri.

I da u konačnici postanu katolici?

Da, sigurno. Posljednje rečenice Matejeva evanđelja: „Idite i propovijedajte Evanđelje cijelom svijetu“ su za svakoga kršćanina obveza ljubavi. Nije to propaganda, nego otvaranje Evanđelju koje je duhovna sloboda, koje je Krist donio svijetu. Ne radi se o jednoj od mogućnosti: radi se o zapovijedi, ali zapovijedi za slobodu, za život i za radost. S muslimanima, kao i s kršćanima, moramo ponovno evangelizirati kršćane, muslimane i ateiste, i propovijedati Radosnu vijest. Ako je Evanđelje najljepše blago koje imamo, kako možemo odbiti dijeliti ga s drugima, osobito ako su u krizi?

Razgovarao: Edward Pentin

Izvor: National Catholic Register

Prijevod: Ana Naletilić|Bitno.net