Taj prah neka, zatim, stavi u hranu ili piće svome mužu, nakon čega će je on voljeti i poštovati. Očajnički tražeći olakšanje zbog svoje tužne situacije, Ricciarella je otišla na svetu misu, primila svetu euharistiju te potajno ispustila hostiju iz usta na vrh svoje haljine. Kad ju je donijela kući, stavila ju je na coppo, polukružnu pločicu koja se stavlja na sljeme krova. Zatim je pločicu stavila iznad vatre. Čim se posvećena hostija počela zagrijavati, umjesto da se pretvori u prah, počela se pretvarati u komad krvava mesa. Prestrašena zbog onoga što se događalo, Ricciarella je pokušala zaustaviti taj proces bacajući pepeo i rastopljeni vosak na pločicu, no bez uspjeha. Na pločici se uskoro pojavila velika krvava mrlja, a meso je ostalo savršeno netaknuto. Izbezumljeno je počela tražiti način kako da se riješi dokaza svoga svetogrđa pa je uzela platneni stolnjak ukrašen izvezenom svilom i čipkom te ga omotala oko pločice i krvave hostije. Iznijela je svežanj i otišla do staje; zakopala ga je ondje gdje se baca smeće iz kuće i prljavština iz štale. Te večeri, kad je njezin suprug Giacomo konjem prišao staji, životinja je uporno, unatoč gazdinu uzastopnu udaranju, odbijala ući, što je bilo suprotno njenu uobičajenom, poslušnom ponašanju. Naposljetku, životinja je popustila, ali umjesto po sredini, ušla je u staju postrance, okrenuta prema hrpi smeća, sve dok nije pala na koljena. Kad je to vidio, Giacomo je postao nasilan, te je optužio suprugu da je bacila čini na staju zbog čega se životinja bojala ući. Ricciarella je to zanijekala prešutivši uzrok problema. Blagoslovljeni je sakrament ispod smeća ostao skriven sedam godina. Cijelo to vrijeme životinje su u staju ulazile i iz nje izlazile postrance kao da pokazuju poštovanje prema odbačenome svežnju. Umjesto mira koji je Ricciarella pokušala dobiti svojim svetogrđem, kajanje zbog njena grijeha mučilo ju je danju i noću. Napokon je odlučila priznati što je učinila. Ispovjedila se svećeniku iz samostana sv. Augustina u Lancianu, prioru Giacomu Diotavelliju koji je bio rodom iz Offide.

„Ubila sam Boga!“

Klečeći za vrijeme ispovijedi, Ricciarella nije mogla govoriti od jecanja, iako ju je svećenik bodrio neka se ne boji i neka bude mirna. Nije mogla govoriti o svome svetogrđu pa je zamolila svećenika za pomoć; on je nabrajao grijehe… Na kraju nabrajanja, vidjevši da Ricciarella nije priznala nijedan od tih grijeha, otac Giacomo je rekao: „Spomenuo sam sve grijehe koji se mogu počiniti. Ne znam više koji bi mogao biti tvoj grijeh, osim ako nisi ubila Boga.“ „To je moj grijeh!“ viknula je. „Ubila sam Boga!“ Ricciarella je tada ocu Giacomu ispričala sve o svetogrđu koje je počinila. Otac Giacomo bio je nemalo iznenađen onime što mu je Ricciarella povjerila. Dao joj je odrješenje od grijeha, ohrabrio je da bude smirena a onda krenuo kako bi hostiju čim prije izvadio iz te hrpe smeća. Prikladno se odjenuo i otišao u staju. Počeo je micati smeće i otpatke, ne mareći za bolest ili mučninu. Na svoje iznenađenje, otkrio je da pločica, krvava hostija i stolnjak nisu oštećeni. Štoviše, izgledali su kao da su zakopani tek nedavno. Otac Giacomo odnio je pločicu, hostiju i stolnjak u svoj samostan.

U Veneciji

Nekoliko dana kasnije, nakon što je dobio dopuštenje od svoga nadređenog, otišao je u rodnu Offidu gdje je čudo pokazao ocu Mihaelu Mallicanu i mnogim uzvišenim građanima. Svi su se složili da čudesnoj hostiji treba iskazati najveću moguću čast i da se treba izraditi poseban relikvijar za njeno čuvanje. Za taj je relikvijar donirana velika količina srebra te je odlučeno da se odgovornost izrade relikvijara u obliku umjetničkoga križa koji će osim čudesne hostije sadržavati i komad drveta s Isusova križa povjeri majstorima iz Venecije.

Otac Mihael i još jedan svećenik u kaležu su hostiju odnijeli do Venecije. Ondje su kod draguljara naručili izradu posebnoga relikvijara. Draguljar se obvezao da nikome neće govoriti za što ga izrađuje. Čim je draguljar preuzeo kalež u kojem se nalazila hostija, pogodila ga je jaka vrućina. Naime, bio je u stanju smrtnoga grijeha. Nakon što se ispovjedio, vrućica je nestala.

Nakon što je završio izradu križa, draguljar je komadić drveta s Isusova križa i čudesnu hostiju zapečatio u zasebne staklene pretince te relikvijar povjerio dvojici svećenika. Oni su ubrzo nakon toga krenuli natrag u Offidu.

Draguljar, međutim, nije održao svoju riječ da neće nikome ništa reći: sve je ispričao duždu, glavnome sucu u Veneciji, sugerirajući mu da se križ i blago u njem oduzmu svećenicima i zadrže u Veneciji. Dužd se složio i poslao brod koji će presresti svećenike. Međutim, oluja na moru onemogućila je plovidbu, pa su odustali od svoje namjere.

Kad su svećenici stigli u Anconu, trgovci iz Venecije ispričali su im duždevu namjeru i da su očito čudom uspjeli pobjeći. Pod stalnom Božjom zaštitom, svećenici su sigurno stigli u Offidu noseći dragocjeni križ.

Svi su ovi događaji bili zabilježeni na pergameni koja se, nažalost, više ne može naći. Međutim, još se uvijek čuva autentična kopija koju je izradio bilježnik Giovanni Battiasta Doria, s datumom 18. travnja 1788.

U svetištu sv. Augustina u Offidi, također poznatome kao Svetište čudesne Euharistije, visoko na vrhu glavnoga oltara nalazi se umjetnički aranžman sa srebrnim križem koji čuva čudesnu hostiju. Pločica na kojoj je Ricciarella zagrijavala hostiju, na kojoj se još uvijek vide mrlje od krvi, čuva se u četvrtastoj škrinji sa staklenim stranicama. I stolnjak u kojemu su bile zamotane pločica i krvava hostija čuva se pod staklom. U crkvi se mogu vidjeti i slike koje prikazuju događaje vezane za čudo.

Godine 1980. održani su svečani obredi u čast sedamstote obljetnice prijenosa čudesne hostije iz Lanciana u Offidu.

(Ostale članke o euharistijskim čudima VIDI OVDJE!)

Tekst je preuzet s dopuštenjem iz časopisa Book.