Pruža mi se prilika da obrazložim naš, Duda – Fućakov prijevod toga divnoga Zaharijina stiha u Lukinu evanđelju. Podsjetimo se najprije na neposredni sklop, povijesni i književni. Zaharijino je srce razigrano. Rodio mu se sin, Ivan – od Boga darovan. Razigrano mu srce provaljuje u divan hvalospjev jednoga starozavjetnika na pragu Novoga zavjeta: «Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov!» (Lk 1, 68 – 79)

Zaharija «prorokuje», na dvostruk način. U zanosu slavi Boga i sve susljedne naraštaje obogaćuje jednim tako izvornim vjerničkim iskustvom. Mnogi će Božji obdarenici – često na nov način – uzimati taj hvalospjev u svoja usta kao svoju zahvalnicu Bogu. To je prvi način prorokovanja Zaharijina. No, on «prorokuje» i tako da navješćuje veliku misiju koju je Bog namijenio njegovu sinu, navješćuje i Onoga kojemu će njegov Ivan biti neposredni preteča.

Taj, kojemu će Ivan «pripraviti put», bit će «mlado sunce s visine», a u njemu će se iskazati – kažimo tako – najdublji Božji atribut: milosrdno srce. No svaki od tih izraza, kako sada zvuče u našem hrvatskom prijevodu, imaju svoju povijest. Ponajprije, u grčkom izvorniku se «milosrdno srce» naziva «utroba milosrđa» Božjega. Kako smo došli do milosrdnog srca? Kratko rečeno, Semit, Hebrej ne misli glavom, misli srcem; osjeća utrobom, a sijelo su savjesti bubrezi. Mi pak, osjećamo srcem. Osim toga «utroba milosrđa» je tipična hebrejska tvorevina. Stoga izvornikovu «utrobu» prevodimo sa «srcem». A opet, u izrazu «utroba milosrđa», taj genitiv «milosrđe» zove se genitiv kvaliteta, treba ga prevesti pridjevom. Tako je, eto, nastalo naše «milosrdno srce». Odjednom, naš Bog je – Bog srca, srdačan Bog, milosrdan i srdačan Bog.

A kako smo došli do «mladog sunca»? U kratkom osvrtu na prijevod Svetoga pisma što ga je preveo blagopokojni sarajevski, vrhbosanski nadbiskup Ivan Ev. Šarić, naš veliki bibličar blagopokojni Albin Škrinjar prigovara, što je izvornikov izraz «anatole» Šarić preveo kao «sunce». To je u ono vrijeme, negdje 1971 – 1972., pokojnoga fra Jerka Fućaka i mene potaknulo na prekapanje rječnika. Da skratim! «Anatole» latinac prevodi sa «Oriens». To je naprosto istok ili sunce na istoku. Usudili smo se reći mlado sunce. Jezični lektor se bunio. Govorio je da u hrvatskom postoji mladi mjesec, ali nemamo mladoga sunca.

Istini za volju, prevodilac može biti i stvaratelj novih riječi, ako ga izvornik na to sili. Dakako ne smije to biti šokantno, zbunjujuće. Bili smo stoga veseli kada smo našli potvrdu za svoje «mlado sunce». Eno, A. G. Matoš u svojoj poznatoj pjesmi «Mora» pri kraju pjeva: «Duša jeca psalam Petka velikoga – A mlado sunce – Ko života Bog – Na prag moj stupi…» I Vladimir Nazor u pjesmi «Annuntiatio», gdje anđeo Gabriel, pjeva o Mariji, Majci Isusovoj: «Imat ćeš mjesec pod nogama – Mlado sunce tebi će sjati u naručju!» Oba su pjesnička sklopa tako bliska biblijskome sklopu našega «mladoga sunca».

Dakako, oko toga izraza «mlado sunce», u izvorniku «anatole», skupio se cijeli grozd biblijskih prisjećaja. Treba još o tome pisati, no meni je najljepši prisjećaj u psalmu 19. tu se budući Mesija – i to kao ženik, zaručnik – uspoređuje sa izlazećim suncem, suncem na istoku. Ujutro izlazi, a uvečer zalazi pošto prijeđe svu svoju svakodnevnu putanju: «Izlazi ono od nebeskog kraja – i put mu se opet s krajem spaja – ne skriva se ništa žaru njegovu» (Ps 19, 5-7)

Koliko li se ljepote Božje, Isusove ljepote, skupilo u tom jednom stihu Zaharijina hvalospjeva!

fra Bonaventura Duda

Objavljeno u: Biblija danas 3/1996.

Bitno.net