Iz knjige “Ispovijed – sakrament milosrđa” koju je uredilo Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije (naklada San Paolo) odabrali smo 5 karakteristika koje sakrament pomirenja čine jedinstvenim i uspješnim.

Ispovijed ima kao nužnu pretpostavku odgoj savjesti. Ovaj izraz označava vjeru koja postaje znanje. Za kršćanina to znači shvatiti značenje onoga što se događa, osobito u njegovu vlastitom životu, shvaćanjem koje se ostvaruje u Bogu i preko Njega. Kršćanski život osvijetljen Božjom riječi ostvaruje se u Duhu Svetom po Kristovoj ljubavi: za vjernika je poznavanje sebe i svijeta djelo duhovne razboritosti.

Kako se odgaja savjest? Idući putem koji vodi do istine o čovjeku koji je slika Božja. U tom svjetlu priznavanje vlastitih grijeha (svaki grijeh je krivo viđenje sebe, drugih, svijeta i Boga) samo je jedna postaja toga velikog puta prema spoznaji sebe i Boga – puta koji je istovremeno i veoma zahtjevan, ali i lijep i uzbudljiv. Katekizam Katoličke Crkve podsjeća da je savjest ispravno i istinski odgojena kada je “u skladu s istinskim dobrom što ga je mudrost Stvoriteljeva htjela” (KKC 1783) i kada je taj odgoj “zadatak cijeloga života” (KKC 1784).

Jubilej milosrđa je dobra prilika, kako za zajednice tako i za pojedince, za ponovno otkrivanje vrijednosti i ljepote sakramenta pomirenja. Kada čovjek više ne priznaje vlastitu grešnost tada ne čini ništa da bi izbjegao grijeh i milost spasenja za njega postaje nešto o čemu ne vodi brigu. Vjernik u tom slučaju gubi svijest o Kristovu uskrsnuću i razlozima njegove smrti na križu. Vjernički život tada postaje prazan i beživotan. Zadatak je sakramenta pomirenja da svakoga od nas ponovno uputi u smisao pokore.

Prava pokora znači dati prostora Božjem djelovanju u nama. To je dinamika svakog istinskog ljubavnog odnosa: “Da, ljubav je ‘ekstaza’, ali ekstaza kao put, kao trajni izlazak vlastitoga ja zatvorenoga u samome sebi prema oslobođenju u sebedarju i tako prema ponovnom pronalaženju sebe, štoviše, prema pronalaženju Boga.” (Benedikt XVI., Bog je ljubav 6)

To je put koji vodi prema tome da se traži i voli sakrament pokore. Katekizam Katoličke Crkve navodi mnoge oblike pokore i pokorničkog držanja koji potiču na obraćenje. Od najuobičajenijih oblika pokore kao što su post, molitva i milostinja, do onih kao što su djela milosrđa, djela pomirenja, briga za siromašne, zauzetost za pravo i pravdu, bratsko opominjanje, čitanje Svetog pisma, duhovne vježbe, pokornička bogoslužja i hodočašća (KKC 1434-1438).

Božji oprost se ne iscrpljuje u raskajanom grješniku, već se preko njega širi na cijelu zajednicu oblikujući međuljudske odnose i potičući u cijeloj Crkvi način života koji ju čini “Božjim narodom”. Zbog ovoga svi vjernici moraju biti potaknuti da uklanjaju iz crkvene zajednice sve ono što je u sukobu sa solidarnosti koja mora vladati u Crkvi. Vjernik može primiti i oprostiti jer zna da je prije svega i njemu samome Bog bezuvjetno oprostio i prihvatio ga. Oprost je dakle dar koji smo besplatno primili da bismo ga dijelili s braćom.

Jubilej milosrđa želi biti prije svega prilika za pomirenje unutar samih kršćanskih zajednica; unutarnja misija, put otkrivanja i obraćenja unutar vlastitog identiteta sveopće zajednice spasenja s ciljem da Evanđelje dotakne sve u svakom čovjeku. Na takvom putu bratsko je opominjanje od velike važnosti, ali je i nešto što nije lako provedivo. Bratsko opominjanje je usmjereno upravo na pomirenje s ciljem izgradnje zajednice. Govoreći o prvim kršćanskim zajednicama poslanice Novog zavjeta predočuju brojne izraze bratstva u kojima se kao refren pojavljuje veza “jedni i drugi”. Tako se ocrtava djelokrug vršenja bratskog opominjanja: “Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem!” (Rim 12,10), “Budite istomišljenici među sobom!” (Rim 12,16), “Prihvaćajte jedni druge” (Rim 15,7).

Gelsomino del Guercio | Aleteia.org

Prijevod: Mislav Vušković | Bitno.net