Petar Mamonov (1951.) ruski je glazbenik i glumac. Dugo je godina bio pjevač i gitarist popularnog rock benda Zvuki Mu. Nakon obraćenja, koje mu se dogodilo prilično kasno u životu, povukao se iz rodne Moskve i preselio na selo gdje i danas živi u osami. Svoj dom napušta samo radi glumačkog angažmana u kazalištu i na filmu, i tek povremenih glazbenih nastupa. Za ulogu oca Anatolija u filmu “Otok” dobio je nekoliko nagrada.

– Jeste li se premišljali prihvatiti ovu ulogu kada vam je ponuđena?

Da, dugo vremena. Za mene je sve jednostavno. Kasno sam otkrio vjeru, imao sam 45 godina. Prije toga sam lutao, trčao sam za raznim stvarima, puno sam pio itd. Osim toga, znate, kada imate neki talent, on zna čovjeka bacati na razne strane. A potom je kao grom iz vedra neba ušla vjera u moj život. Vjera je uvijek Božji dar. To ne ide tako da se napregnete, pa onda povjerujete. Na takav način ništa ne možete postići. Postepeno, počeo sam se mijenjati. I evo, već 11 godina živim u vjeri. I tako sam dobio tu ponudu. Pavel Semjonovič me je nazvao i rekao mi: “Piotr, bez tebe ne radim taj film. Apsolutno si mi potreban”. A ja sam mu rekao: “Paša, ne, ne…Kako to može biti…da glumim svetog starca?”. Tada mi je odgovorio: “Moraš povjerovati mojoj posrnuloj duši”.

Imam duhovnog oca, paroha u našem selu. Otišao sam do njega i rekao: “Evo o čemu je riječ. Nude mi ulogu svetog starca…Ti oče znaš kako sam živio i znaš da sam grešnik. Što da radim?”. A on mi je rekao: “Nemoj se premišljati. To je posao za tebe. Prihvati.”

– Neki tvrde kako je priča iz filma pomalo autobiografska.

Uvijek tako govore kada netko dobro odigra ulogu. Često kažu: Glumac je igrao samog sebe. Ali, što to znači? Molim vas, probajte odglumiti samoga sebe. Jednostavno, kako to ljudi danas vole reći – ušao sam u lik. Vjerujem u Boga, trudim se promijeniti svoj život. Saplićem se, padam, dižem se i ponovno padam, 1000 puta dnevno. Jer za mene nema drugog puta, zreo sam čovjek imam 55 godina. Nema za mene drugog načina osim ovoga, to znam sa sigurnošću. Ne mogu reći: “Ma, ne ja sam to sebi umislio, to je sve maštarija. Nema Boga, idem živjeti po starom”. Potpuno mi je jasno da ne mogu to napraviti jer znam iz vlastitog iskustva da je Bog živ. Uvjerio sam se koliko mi pomaže. On me je spasio i darovao me obiljem dobroga.

– Jeste li sposobni distancirati se od filma i vlastitog rada i procijeniti što je dobro u njima, a što ne?

Naravno, jer sam umjetnik. Mitropolit Antonije (Andrej Borisovič Blum, pravoslavni svećenik i filozof, op. prev.) rekao je nešto zanimljivo o tome: ako neki umjetnik koji je vjernik krene skladati ili pisati ikonu, često mu se dogodi da stvori pogrešan efekt. Neka radi kako hoće i neka slijedi vlastitu intuiciju. Njegova vjera i Bog ostat će u njemu na ovaj ili onaj način.

To je za mene logična i jako važna stvar. I razumio sam to kada sam razmišljao o tome hoću li prihvatiti ovu ulogu. Gledajući s distance mogu vam reći da za mene premišljanja i dvojbe nekog umjetnika, redatelja, glumca ili glazbenika znače da je kompetentan i kvalitetan.

Čuo sam jednu zanimljivu priču o Vladimiru Visockom (čuveni ruski glazbenik i glumac, op. prev.). Iako je bio veliki majstor, svaki put kada bi izlazio na scenu bilo je kao prvi put, sa skromnošću. To je za mene oznaka umjetničke snage. Ono što mi se sviđa u našem filmu, što me je oduševljavalo kada smo ga snimali i što me oduševljava sada jest da je taj film jako diskretan. Nema u njemu nikakve apsolutne sigurnosti, nikakvih uvjerenja da stvari izgledaju ovako, a ne drugačije. Vi znate, postoji ta iluzija po kojoj samo pravoslavlje donosi spasenje, a sve ostalo će nestati: katolici i drugi. Glupost. Tko je to izmislio? Vjeruješ? Odlično. Bog je za tebe ovakav? Izvrsno. Dosta, ne nameći to drugima. Taj tip skromnosti osjeti se u filmu.

Zadovoljan sam redateljem, kojeg već dugo poznajem. Radili smo zajedno na filmu Taxi Blues. Potom je on snimao filmove, kako se to kaže, “različitih žanrova”. Razumijete o čemu govorim? Zato sam tom filmu pristupao s velikim oprezom. Započeo sam sebi postavljati velike ciljeve, iz vlastite taštine. Bio sam siguran da razumijem sve, a on ništa. Jedno od imena đavla jest “onaj koji dijeli”. Ako su ljudi podijeljeni među sobom i uvjereni da samo svaki od njih zna pravu istinu, onda čine loše jedan drugome. U ovom filmu nema takvih podjela. Možda postoji nesigurnost: “što smo stvorili?”, “kakav je rezultat?”. Ali nikakvo nametanje, svatko se može kretati kako hoće. Razumijete? Za umjetnika je važno izraziti vlastiti stav, ali i ostaviti nešto nedorečeno, nešto nedodirnuto. Ostaviti prostor gledatelju ili čitatelju da se sami razvijaju. Ako kažem sve, onda sam poput onih koji se smatraju “velikim mudracima”, sve sam ih apsolvirao, Bergman, Tarkovski, Godard, koji mi na silu nameću vlastito znanje. Što će mi to? Umjetnost treba postavljati pitanja.

– Po vašem mišljenju, film dobro odražava vrijeme u kojem živimo, ili više pripada nekom izmišljenom ciničnom svijetu?

Mislim da dobro odražava vrijeme u kojem živimo. Jer svijet nije takav kakvim ste ga opisali. Dat ću vam mali primjer. Pijanac ulazi u autobus i čovjeku se čini kako je nemoguće ostati u tom autobusu. Međutim, ostalih 40 ljudi mirno sjedi na svojim mjestima i ne obraća pažnju na njega. Takav je današnji svijet. Čini se nemogućim živjeti u njemu, ali ljudi se bude u sedam ujutro, idu na posao, daju jesti djeci. Sve rade mirno, polako, skriveni. Čak ih niti ne vidimo. Zbog toga se ljudi muče sa svojim životom. Zato imam želju pomoći im, dati im snagu, neku malenu uporišnu točku u životu, ne znam niti kako to izraziti. Ja sam njihov zastupnik, zastupnik djevojke koja cijeli dan na zimi od -30 stupnjeva Celzijevih i pregledava karte. “Molim vas, karte”. I radi to za 5000 rubalja. Ja sam s takvim ljudima.

– Posljednje pitanje. Kada razmišljam o liku kojeg ste glumili čini mi se da je za čovjeka koji je počinio tako težak grijeh šansa za pokajanje jako mala. Život nam pokazuje da takvi ljudi iznova padaju. Čovjek kojeg progoni takav grijeh ne želi o njemu razmišljati ili pada još niže, ponovno ubija, krade…

Odgovorit ću jednim citatom. Sv. Efrem Sirijski rekao je u IV. stoljeću: “Crkva je zajednica grešnika koji neprestano trebaju obraćenje.” Eto što je Crkva. Svi naši grijesi zajedno u oceanu božanskog milosrđa tek su obično zrno pijeska. Bog sve nas prima i svima nam oprašta: ubojicama i osobama koji su najviše u grijehu, samo ako se naše srce okrene prema Njemu. To se često događa u životu i oko nas. Nešto slično dogodilo se i meni, koji sada stojim pred Bogom. Otud moja sigurnost kada o tome govorim. Uradio sam puno gluposti u životu, ali potom se moje srce okrenulo prema Bogu. On mi je sve oprostio i zagrlio me. A ja, iznenađen i bespomoćan, jednostavno sam stao.

Bitno.net

S poljskog preveo Goran Andrijanić