U 19. epizodi podcasta Ive Kraljević gostovala je Antonia Domović, učiteljica i odgajateljica u vjeri, koja je govorila o svojem iskustvu pobačaja.

Nakon djetinjstva, koje je bilo obilježeno rastavom roditelja, ona se udaljila od Boga i vjere, premda je kao dijete bila aktivna u župi. Tijekom studija kretala se u društvu u kojem je počela konzumirati marihuanu. Ono što je počelo u društvu pretvorilo se u pravu ovisnost; bez marihuane više nije mogla zaspati.

Uvjeravala je sebe da ne može biti majka

U toj fazi života ostala je trudna. „To je bila trudnoća za koju ja nisam mogla dopustiti da se dogodi“, objasnila je Antonia Domović. Smatrala je pro-life stav besmislenim. Rekla je da je tada smatrala sebe nesposobnom da bude majka, s obzirom na to da je dijete začela vjerojatno pod utjecajem opijata i alkohola.

Budući da joj u Hrvatskoj nisu odobrili pobačaj s objašnjenjem da za njega ne postoji zasnovani razlog, u šestom tjednu trudnoće uputila se na abortus u jednu polikliniku u Sloveniji. „Čak se sjećam da mi se javila jedna medicinska sestra koja mi je rekla da odem k nekome na razgovor“, prepričala je.

O odluci da pobaci razgovarala je sa svojim prijateljima, koji su ju podržavali. Objasnila je da se okružila ljudima koji su ju podržavali u toj odluci, ali da to nije rekla svojim roditeljima. „Jednostavno sam se distancirala od ljudi koji bi me mogli osuditi, odgovoriti, tako da svojima nisam ni rekla. Vjerujem da bi drugačije bilo i da bih ja drugačije postupila jer bih dobila podršku od majke, koja mi je uvijek bila podrška“, objasnila je.

„Imala je i male rukice i male nogice“

Odabrala je medikamentozni pobačaj, odnosno onaj koji se izaziva uzimanjem tableta nakon što je proučila različite vrste pobačaja.

„Sjećam se, doktorica je rekla: ‘Popit ćete tabletu, jedna tableta će usmrtiti, odnosno zaustaviti funkcionalne, vitalne funkcije ploda’ – znači, nikada nitko nije spomenuo dijete, ‘i nakon toga ćete dobiti još jednu tabletu koja će potaknuti grčeve i to ćete u obliku menstrualnog izljeva izbaciti van’“, prisjećala se Antonia Domović. „Da je tad netko rekao dijete, beba, teško je reći što bi bilo jer ja sam tada i dalje bila čvrstih uvjerenja da je to moje tijelo, da je to moj izbor, da ja ne mogu biti majka i da ja ne mogu dati tu ljubav nekom stvorenju.“

„Kad su krenuli grčevi, bila je to baš velika bol“, nastavila je. „Pozvala sam medicinsku sestru da me otprati na WC. Još sam putem srela ženu koja je u naručju nosila svoju bebicu. Tada sam imala čudan osjećaj, ne mogu ga sada ni opisati.

Zapravo, kada sam otišla na WC sam se prvi put susrela s realnošću situacije u koju sam se dovela i odluke koju sam donijela. Jer to nije bio plod, to nije bio nikakav menstrualni izljev – to je bila bebica koja je imala i rukice i nogice… Mislim da ne moram govoriti kako je to izgledalo jer si svatko može na internetu pronaći kako izgleda beba u određenom tjednu trudnoće.

I tu je zapravo krenula moja patnja. Jer, živjeti s takvom odlukom, znajući da si uskratio život za koji si tad mislio da i nije život, nije lako.“

„Nije lako živjeti s takvom odlukom“

Ispričala je da je proživjela vrlo teško razdoblje nakon pobačaja: „Dosta često kad čitam pro-life i pro-choice argumente, za i protiv, svi jako puno pričaju o tome što da, a što ne. Jako malo ljudi priča o tome što nakon, kad ti zapravo doneseš tu odluku. Mislim da tu trebamo biti najglasniji. Jako se malo toga zna da, kad osoba pobaci, kad ubije svoje dijete, doživi post-abortivnu depresiju. Čak sam pronašla jedan znanstveni članak u kojem se navodi da 80 posto žena koje počine pobačaj dožive post-abortivnu depresiju.“

Opisala je da ona poslije pobačaja nije mogla spavati po noći jer su je proganjale razne misli, sanjala je dijete koje je pobacila, neprestano joj se u glavi vrtjela scena pobačaja. Osjećala je da ne zaslužuje ljubav nakon onoga što je učinila. Tada je još više krenula konzumirati drogu.

U tom je dijelu života živjela na zagrebačkom Jarunu te se često šetala uz crkvu Svete Mati Slobode. Ondje je znala vidjeti mlade ljude koji su radosni i koji ulaze i izlaze iz crkve.

Ispovijed nakon 15 godina

Doživjela je veliku potrebu da ode u crkvu jer se prisjetila kako se osjećala kada je kao dijete išla na mise. Dva je mjeseca odlazila u jarunsku crkvu na mise i na kateheze o teologiji tijela koje je tada držao don Damir Stojić.

Prije Božića otišla je na ispovijed, prvi put nakon 15 godina. „Isplakala sam dušu i srce, naišla sam na jednog predivnog svećenika koji mi je dao nadu.“ Svećenik joj je savjetovao da otiđe na zagrebački Sveti Duh na duhovno-duhovite večeri.

„Tako sam ja jednostavno krenula, polako, polako, polako, upoznala Njegovu ljubav i Njegov oprost.“

Antonia Domović danas ima dvoje djece te vodi profil na Instagramu pod nazivom „Mamina sveznalica“ na kojem dijeli različite savjete vezane uz roditeljstvo.

Cijeli podcast možete poslušati OVDJE: