ODGOVARA DON DAMIR STOJIĆ

Smije li kršćanin biti član udruge ‘Umijeće življenja’?

Dakako da svjedočanstvo osoba koje slijede određeni duhovni put uvijek djeluje ili odbojno ili privlačno. Ako je iskustvo s osobama u Crkvi negativno, a s nekim drugima pozitivno, lako je doći do prividno ispravnog zaključka da je drugdje bolje.

UMIJEĆE ŽIVLJENJA

Foto: Shutterstock.com

U posljednje vrijeme se često susrećem s ljudima koji mi preporučuju udrugu “Umijeće življenja” i tvrde da je to iskustvo promijenilo njihov život u pozitivnom smislu. Također i gurui na koje se ta udruga poziva su na glasu zbog miroljubivosti, širenja dobrote i ljubavi, te pomaganja siromasima. Prakticiraju meditaciju koja pomaže osobama pod stresom da ga ublaže i žive smirenije. Zanima me kakav je službeni stav Crkve prema toj udruzi, te ako je negativan, molim Vas da obrazložite zašto. Unaprijed zahvaljujem, Andrea

Draga Andrea!

Kako često ističem, Crkva nema službeni stav prema svakoj udruzi, duhovnom ili sličnom pokretu. Također, umjesto da govori o tome što kršćanstvo nije, Crkva radije govori o tome što ono jest. Ono što izlazi iz toga nauka i prakse, što je različito od objavljene vjere, tako postaje samo po sebi prepoznatljivo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tako je i u slučaju spomenute udruge. Naime, na njezinim web stranicama jasno piše da je riječ o „služenju utemeljenom na duhovnosti“, pri čemu se također prilično jasno navodi da je riječ o duhovnosti Bhagavadgite i joge, jednom riječju – o hinduizmu.

Stoga mi se čini očitom različitost između teorije i prakse ove udruge i Katoličke Crkve. Ta je različitost takva da se radi o dvjema religijama, potpuno oprečnih stavova u nizu bitnih pitanja, počevši od toga tko je Bog. Stoga pripadnost takvoj udruzi znači pripadnost drugoj religiji i podrazumijeva otpad od kršćanske vjere, dakle prekid kršćanskog zajedništva s Crkvom i Bogom, što se kanonski naziva ekskomunikacijom.

Iz evanđelja je jasno da je Isus Krist jedini Učitelj, Put, Istina i Život; on sam kaže: „Nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14,6). Apostoli od početka naviještaju: „I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti” (Dj 4,12).

Kršćani su, pak, pozvani danomice produbljivati svoj vjerski život upoznavanjem svoje vjere, slavljenjem njezinih otajstava (osobito u sakramentima), kršćanskom molitvom, obavljanjem svakodnevnih poslova po Kristovu primjeru i u njegovu Duhu (usp. Dj 2,42). Tako čineći, nošeni Svetim pismom i predajom čiji korijeni sežu do vremena postanka čovjeka, kršćanin postaje „svjetlo svijeta“ (Mt 5,14) i dionik apostolskog poslanja:

„Pođite, dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” “I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta (Mt 28,19,20)”

Što može biti više u suprotnosti s tim istinama i s tim pozivom i poslanjem nego napustiti ih i prigrliti druge? Od onoga koji naviješta drugima puninu istine postati učenik nečega što je mnogo manje od toga?

Istina je da čovjek današnjice ne poznaje i ne živi dostatno svoju vjeru, te stoga često može skrenuti s njezina puta i bez loše namjere, smatrajući da je sve to „više-manje isto“. Čovjek s takvom sviješću ne razlikuje jogu i kršćansku molitvu, japa-malu i krunicu, Bhagavadgitu i Bibliju, gurua i svećenika, reinkarnaciju i uskrsnuće, Isusa i Krišnu… S tim je stavom posebno lako skrenuti u hinduizam, budući da on relativizira razlike između religija i nudi objašnjenja koja Isusa Krista predstavljaju kao jednoga u nizu očitovanja Božanskoga. Netko tko nije upoznao istinu – da je Isus jedinorođeni Božji Sin, jednom utjelovljen, umro i uskrsnuo radi našega spasenja, punina Objave i utemeljitelj Crkve – tu može biti zaveden i udaljiti se od vjere.

Također, zna se dogoditi da čovjek, razočaran nekim iskustvom iz vjerničkog života, odluči potražiti nešto uvjerljivije. Elementi koje u nekoj drugoj zajednici prepoznaje kao autentične – mir, pomaganje, bratstvo – postaju povodom prihvaćanja duhovnoga puta. Međutim, valja si posvijestiti da je takva religioznost građena na temelju odnosa s ljudima, dok autentična religioznost ima za temelj osobni i duboki susret s Bogom koji sam za sebe nepogrešivo svjedoči (!), a odnosi s ljudima su tek nadgradnja.

Dakako da svjedočanstvo osoba koje slijede određeni duhovni put uvijek djeluje ili odbojno ili privlačno. Ako je iskustvo s osobama u Crkvi negativno, a s nekim drugima pozitivno, lako je doći do prividno ispravnog zaključka da je drugdje bolje. Međutim, pritom se nekako zaboravlja na svjedočanstvo starozavjetnih otaca i proroka, samog Isusa Krista i njegove svete Majke, zatim apostola i mučenika koji su tri stoljeća prolijevali krv za vjeru, crkvenih otaca i naučitelja, svetih svećenika, redovnica i osoba svih staleža i svih vremena Crkve do danas. Iako su neki kršćani uistinu više zapreka za upoznavanje Boga nego pomoć pri tome (kao što sama Crkva kaže u „Gaudium et spes“ 19), ipak Bog ne ostavlja sebe neposvjedočena.

Treći je razlog, koji obično zajedno s već navedenima dovodi do zalaženja na alternativne duhovne putove, jest prijezir prema vlastitoj vjeri, a opet poradi ljudi s kojima je dijelimo. Razmišljajući o tome, uviđamo da se radi o kušnji poniznosti koju nam valja proći da bismo bili Bogu mili. Naime, u molitvi Gospodnjoj molimo: „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Ako mi ne možemo oprostiti braći u vjeri njihove pogreške i prihvatiti ih s njihovim nedostacima, nego ih se stidimo i smatramo nedostojnim našega društva, zašto bi nas Gospodin prihvatio slabe i grešne kakvi jesmo? Dapače, ako smo jači u vjeri, na nas se odnosi riječ svetoga Pavla: „Mi jaki treba da nosimo slabosti slabih, a ne da sebi ugađamo“ (Rim 15,1).

Posljednji razlog koji ću navesti, a koji zna dovesti do razmišljanja o priključivanju nekoj drugoj duhovnoj zajednici, jest nepoznavanje mogućnosti koje nam nudi naša vlastita. Međutim, osoba koja uloži malo truda u upoznavanje Crkve, ubrzo otkrije koliko je ona živa i bogata najrazličitijim sadržajima, skupinama i aktivnostima prožetima evanđeoskim duhom i onda, tražeći Božju volju, može razmjerno lako naći i svoje mjesto pod duhovnim Suncem (usp. Mal 3,20; Lk 1,78).

Zaključno, napominjem da su udaljavanja od vjere, koja su obično rezultat neke vrste razočaranja u ljudsko u Crkvi, siguran znak da tu vjera nije bila osobni odnos s Bogom Ocem i Sinom i Duhom Svetim, nego možda više običaj i vanjska forma. Građevina tako slabih temelja lako se ruši (usp. Mt 7,24-29). Tako se ostvaruje Božja riječ: „Ako se na me ne oslonite, održat` se nećete!” (Iz 7,9b). To je ujedno poziv da se vratimo Gospodinu i produbimo odnos s njime te ga učinimo čvrstim, nepokolebljivim temeljem svoga života, kako nas ne bi kolebao „svaki vjetar nauka“ (Ef 4,14).

Valja imati na umu i duhovni rizik koji se preuzima pristupanju alternativnim duhovnostima. Poznajem osobe koje su se u nekom trenutku života upustile u te vode, da bi kasnije imale dosta ozbiljnih duhovnih problema, posebno kada su se odlučile vratiti Crkvi. Tu je i pitanje ekskomunikacije otpadom od vjere, čime osoba gubi duhovnu zaštitu Crkve, te sama sebe dovodi u stanje spriječenosti primanja sakramenata.

Ako te, pak, zanima usporedba hinduizma i kršćanstva, preporučujem ti ponajprije knjigu fra Josipa Blaževića „Joga i kršćanstvo“. Nadalje, prilažem ti nekoliko korisnih linkova povezanih s ovom temom: (1), (2), (3).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Btb,
don Damir

Izvor: SPAS – studentski pastoral


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 28. studenoga 2017.

Možda vam se svidi