Obožavao sam igrati Pajceka[1]. To jest, volio sam igrati Pajceka kao osnovnoškolac – treći ili četvrti razred – sa svojom bakom i djedom ujesen. Uvečer bismo sjedili u kuhinji uz toplu i blagu svjetlost žarulje i vatra u peći je činila sve da svojom glazbom ugodi trenutak. I tako bismo krenuli igrati se. Jednu, dvije, tri partije. Možda i više. Baka je uvijek odmjereno igrala sa smiješkom na licu. Ali majstor igre je bio moj pokojni djed jer je znao blefirati i dobro upravljati igrom. Znao me prevariti koju zadnju kartu ima i ja bih vrlo često – da ne kažem uvijek – bacio baš onu za koju sam mislio da nema. Tako sam baš ja bio pajcek. I uživao sam postati pajcek. Bili su to jedni od ljepših trenutaka koje sam proveo sa svojim pokojnima djedom i bakom. Jer smo se, riječju, odlično zabavljali.

S godinama su mi nedostajali takvi trenuci. Dakako, bilo ih je i gore navedeni primjer nije jedini. Često smo u društvu igrali razne društvene igre: Cluedo, Rizik, Monopol… Catan, Dixit, Wingspan, Azul… Igrali smo i guštali u svemu što su one donosile sa sobom. No primijetio sam jedan svojevrsni trend, obrazac u krugovima u kojima se krećem ili koje pratim. Naime, osim što se ljudi manje druže uživo i više vremena provode online, također sam primijetio nekakav nedostatak igranja. Hoću reći, nedostatak igranja zbog same igre. Ako se igraš, nisi odrastao, nisi dovoljno zreo, nisi dovoljno katolik. A i kad se igraš, za to trebaš imati jako dobro opravdanje. Kao i sve (kulturne) pojave u našem društvu i ova me pomalo zabrinula – štoviše uznemirila me. Pa sam odlučio nešto napraviti po tom pitanju: napisati ovaj nagovor i objaviti društvenu igru Misteriji velečasnoga Browna.

„Cilj ljudskog života je igra“, rekao je G. K. Chesterton. Budući da se neću suprotstavljati jednom divu, preuzet ću tu misao i razraditi je u četiri točke zašto smatram da je igranje poanta naših života. Pravila igre su možda najvažniji dio same igre. Ako nema pravila nema ni igre. Ako se pravila ne poštuju igrač je suspendiran, izbačen iz nje. Stoga je prvo pravilo da se pravila moraju poštovati ne samo da bi izvedba igre bila poštovana, već da bi i sama igra postojala. U tom smislu smo svi u jednom loncu. Nema u izvjesnom smislu razlika. Svi smo ravnopravni. Međutim, u igranju se isto tako pokazuje kakva je tko osoba, kakvog je tko i temperamenta i karaktera. Možemo zavoljeti pomalo mrsku nam osobu, ali možemo i zamrziti voljenu nam osobu jer do sad nam ona nije bila tako prisutna. Nismo je na taj način poznavali. Ergo, igranje nas povezuje i u dobru i u zlu jer se osoba pokazuje igranjem. Uvijek postoji mogućnost loma. Crveni karton se zaslužno podijeli. Ali igra nam barem pruža mogućnost većeg uvida u čovjeka, a samim time i većeg zbližavanja, kako god bilo. Povezani smo i povezujemo se s onima s kojima se igramo.

Čime dolazimo do važnosti zabavljanja. Toma Akvinski je naglasio važnost eutrapelije[2], vrline igranja. Uspoređuje ju s lukom i strijelom. Ako stalno natežemo luk i ispaljujemo strijelu, tetiva luka postaje previše napeta pa puca. Tako je i s ljudskim duhom koji ima potrebu za odmorom od raznoraznih obaveza i napora. Čovjek se, najblaže rečeno, mora odmoriti od onoga što mora raditi. Mora se odmoriti od obaveza, posla i svega što je nužno. Igra u tom smislu nije obaveza ni prisila. Ona predstavlja nešto čemu se rado i u slobodi predajemo. I predajući se igri, mi postajemo slobodni. Štoviše, mi par excelence doživljavamo slobodu, kušamo je u svoj njezinoj ljepoti i ljupkosti. Johan Huizinga je rekao da se razlog igre – a i svega što dolazi s njom: smijeh, razonoda, šala, komično i ludost – nalazi u „ jednom osobito dubokom sloju našeg duhovnog bića.“ U čovjekovim dubinama, dakle, nalazi se kod za zabavu koji, kao i sve u ovom svijetu uzročno-posljedičnih sveza, ima svoje objašnjenje.

Čovjek je zabavan. Tomislav Ladan je davno rekao da se divi Božjem smislu za humor svako jutro kad pogleda u zrcalo. No kako je čovjek zabavan? Filozofiranje nema smisla bez etimologije. U engleskom jeziku nalazimo prijevod riječi eutrapelija[3], a on glasi „rekreacija.“ Stvar je jednostavna: „rekreacija“ dolazi od riječi re i creatio što znači „ponovno – ili „iznova stvarati.“ Drugim riječima čovjek je zabavan samo zato što je iz zabave stvoren. I kao što stvorenje podrazumijeva stvaranje, tako i stvaranje podrazumijeva Stvoritelja. U slike, predodžbe i naše ideje o Bogu nećemo ulaziti – dovoljno je ponoviti da je Bog „skriveni Bog“ i da ga naš um nikada ne može do kraja dokučiti – ali ono što o njemu znamo jest da je svijet stvorio ni iz čega (ničega) i ni zbog čega (zbog ničega). Drugim riječima, nije imao razlog, nije bio prinuđen stvarati zbog čega je u potpunoj ljubavi i slobodi stvarao. Ili riječima Pisma: „Bila sam kraj njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme: igrala sam po tlu njegove zemlje, i moja su radost djeca čovjekova.“[4]

Zabava, radost, stvaranje, igranje… To je sad već obrazac. Kao i sa svakim obrascem on je utkan i upisan u stvarnost i potrebno ga je prepoznati. No u igrama i igranju imamo jedinstvenu mogućnost da ujedno sudjelujemo u tom obrascu. To je jedinstvena prilika, pa čak i povlastica. Štoviše, re-kreiramo taj obrazac. Čovjek se jedini na izvrstan način igra i igrajući se ponovno stvara ne samo sebe u smislu da obnavlja svoje duhovne, psihičke i tjelesne snage, nego – što je danas možda važnije – stvara i obnavlja svoju kulturu.[5]

Poznata je anegdota kada je sv. Ignacije Lojolski posjetio sv. Filipa Nerija.[6] I rimski svetac je baskijskom vitezu ponudio čašu vina čisto da ga testira je li u sebi slobodan ili je toliko nezdrav, rigorozan, da ne može popiti ni kap pića s udjelom alkohola. Dakako, sv. Ignacije je kao pravi svetac prihvatio čašu vina i rado ju je popio s kolegom. Šaljivdžija i vojnik se susretoše. I jednadžba je jednostavno. Tko ne zna jednostavno uživati, zabaviti se, igrati se, smijati se, taj ne može živjeti. Tko to ne zna, ne može biti svet. Upravo u tom tonu, Chesterton završava svoje Pravovjerje. Jedino što je Bog sakrio od svijeta, što je njegova najveća tajna, jest njegov osmijeh, njegova radost. Dopustimo si igru. Nemojmo se, dozvolite mi reći, bojati se osloboditi se i zabaviti se i otkriti ono što je skriveno. Cilj ljudskog života doista jest igra jer „Zemlja je njiva, a Nebo je igralište.“[7]

Više o društvenoj igri Misteriji velečasnoga Browna možete doznati na ovom linku.

[1] Karte se poslažu u krug (licem prema dolje) čiji centar ostaje prazan. U taj se centar nasumično stavlja jedna karta. Igrač podiže jednu po jednu kartu dok ne pronađe onu boju koja se nalazi u centru (pik, karo, srce, tref). Podignute karte drži skrivenima. Pronađenu kartu stavlja na onu u centru i dodaje još jednu prema vlastitom izboru. Idući igrač moram pronaći kartu koju je odabrala osoba prije njega te ponoviti cijeli postupak. Kada su pokupljene sva karte iz kruga, ukoliko igrač nema potrebnu kartu, uzima posljednju iz špila složenog u centru. Svrha igre je riješiti se svih karata, a osoba koja u tome nije uspjela, postaje „pajcek“.

[2] Eutrapelija dolazi od grčkih riječi eu i trepo doslovno znači „dobro ugođen“.

[3] Kao vrlina, eutrapelija uz igranje i zabavljanje, označava još nekoliko pojava kao što su: istančan smisao za humor, dobro društvo, ugodan razgovor, ozbiljnost u igri, relaksaciju, uravnotežen život.

[4] Izr 8,30-31

[5] Za ruskog filozofa Nikolaja Berdjajeva, izgradnja kulture predstavlja osmi dan stvaranja kao nastavak sedmog dana.

[6] Kao pravi čestertonijanac, uzimam si za pravo prenijeti istinu mogućim iskrivljenim citiranjem.

[7] Aristocracy at our Universities, Illustrated London News, 3. kolovoza 1907.